Sastanku su prisustvovali viđeniji mještani Tuzi, Dinoše, Grude, Koća, Fundine, Vuksanlekića, Vranja, ali i predstavnici vlasti – počev od Mjesne zajednice „Tuzi“, preko predstavnika opštine Titograd i poslanika republičkog i državnog parlamenta.
Krvna osveta u to je doba u različitim djelovima Crne Gore i dalje predstavljala izražen problem, a prvom sastanku u Tuzima prisustvovalo je oko 250 ljudi. Nakon toga su uslijedili i razgovori u svim selima koja su se nalazila na tom području.
Zanimljiv podatak iz te 1970. godine bio je kako je u Malesiji oko 25 muškaraca bilo u kućnim zatvorima, a najčešće u domovima prijatelja, kako bi izbjegli krvnu osvetu.
„Žive bez slobode, A ima i onih kojima su porodice ubijenih dale ograničenu privremenu slobodu. Nijedne godine od rata nije bilo toliko kućnih zatvora“, govorio je tada stari Paško Dušaj, a prenosila štampa.
Upravo je porodica Dušaj tada napravila human gest za primjer. Nakon što je ubijen jedan njihov član, i to u Americi, na dan njegove sahrane donijeli su odluku o oslobođenju rodbine ubice, koji je bio na robiji – doduše, onoj legalnoj, i to u SAD. Na sastanku u Tuzima posebno je pozdravljena njihova odluka.
Ubicama treba da sude sudovi, a dva zakona po istoj stvari ne smiju da postoje, saglasili su se učesnici tadašnjeg sastanka u Malesiji.
Mještani područja od obale Skadarskog jezera do Kuča tada su donijeli odluku – običaj krvne osvete mora biti iskorijenjen. U narednom periodu, broj takvih slučajeva bivao je sve manji, a potom je i gotovo iskorijenjen – ne samo u Malesiji, već i u ostalim djelovima Crne Gore u kojima je taj običaj postojao stoljećima.
