Prvo je dosanjan san dug više od dvije decenije. Veliki srebrni pehar Lige šampiona stigao je baš tamo gdje je trebalo da stigne – u Podgoricu. Potom je čitava Crna Gora slavila: srebro na Olimpijadi, prva olimpijska medalja za državu od 630.000 stanovnika. Onda, krov Evrope: epski duel sa Norvežankama koje su konačno pale na koljena, a crnogorski crveni barjak zaposjeo vrh pobjedničkog jarbola. Niti jedna ekipa - kao što su uradile naše “zlatne lavice” - nije podarila toliko radosti, toliko sreće i toliko patriotskog zanosa u tako kratkom periodu. Tri uspjeha i jedan čovjek koji ih povezuje – Dragan Adžić, trener Budućnosti i selektor rukometašica Crne Gore.
- Da se ovo desilo u cijeloj istoriji crnogorskog rukometa, imali bi po čemu da budemo prepoznatljivi. Za godiinu dana – to je neopsiv uspjeh. Ovo je kruna dugogodišnjeg napornog kvalitetnog rada, i drago mi je što smo na ovaj način to zaokružili. Priča rukometašica je putokaz za sve - putokaz da se mala Crna Gora može svijetu predstaviti na najbolji mogući nači, priča Dragan Adžić u razgovoru za Portal Analitika.
Da li je zabilježeno u skorašnjoj istoriji svjetskog rukometa da je jedan trener u jednoj godini, osvojio ono šta je osvojio Dragan Adžić? Skromni selektor Crne Gore ne želi da odgovara na to pitanje, on gleda – u pravcu budućih izazova.
‘’Nijesam gledao statistiku, ali vjerujem da se tako nešto nije često dešavalo, ako je i bilo sličnog primjera. No, kada smo završili utakmicu sa Norveškom – vjerujte - već sam počeo da razmišljam o tome - šta dalje sa Budućnosti. Više od pola ekipe nije igralo za Crnu Goru, a nastavak Lige šampiona, taj 2. februar je praktično sjutra. Tako da nemam puno vremena da se okrećem unazad, sem da nastavim onako kako sam i došao do ovoga - velikim odricanjem i velikim radom. A pošto znam kako sam došao do ovoga, mogu samo tako da nastavim; kad ne budem radio onda ću početi da se bavim statistikom, kazao je kroz osmijeh Adžić.
Korijeni uspjeha: Selektor Adžić, stručni štab, rukometašice sve do jedne, primjer su kako se veliki trud, napor, požrtvovanje, na kraju, itekako vrate! Sva ta ogromna odricanja, te dane pune znoja, dane odsutnosti od porodica, “zlatne lavice” i njihov stručni štab, naplatili su na najbolji mogući način - velikim uspjesima. Ali, da izdvoji jedno od ova tri velika takmičenja, da odvoji taj jedan, poseban doživljaj, Dragan Adžić prosto nije mogao.
- Uh, na to je stvarno teško odgovoriti! Kada se sagleda koliko je godina i godina Budućnost čekala na tu Ligu šampiona, a bila toliko dugo u vrhu… Opet, reprezentacija Crne Gore nije uopšte bila u vrhu, jer smo tek šest godina nezavisna država… Ne znam, možda da izdvojim taj meč sa Larvikom, kada smo izborili prvo finale Lige šampiona u istoriji, finale na koje smo čekali 25 godina. To je bilo nešto stvarno posebno u prvoj polovini godine. Sve ono što se kasnije odigralo na Olimpijadi u Londonu je posljedica toga velikog uspjeha u Ligi šampiona! Da nijesmo odigrali finale, te dvije velike utakmice sa Đerom, ne bi ovako dobro odigrali ni finale Evropskog prvenstva. Sa mirnoćom, vjerom, sa spoznajom da nam niko ništa ne može ako smo fokusirani na ono šta se dogovorimo. To sve vuče jedno drugo, tako da ne bih mogao odvojiti ni jedno od ova tri takmičenja, iskren je selektor crnogorske rukometne reprezentacije.
Važne pouke iz prošlosti: Dva finala sa Norveškom, dva meča u kojima su veliku ulogu imali i neki drugi faktori, a ne samo igra na terenu. U prvom nijesmo izdržali, u drugom smo vratili “milo za drago”. Propuštena pobjeda na Olimpijskim igrama u Londonu, zanimljivo, još i danas je predmet analiza selektora Adžića koji posmatra i sopstvenu ulogu…
‘’Nemam nikakav žal za izgubljenim zlatom u Londonu. Prosto, takav sam čovjek - čim se završio meč, bavio sam se svojim greškama. Vidio sam ih dovoljno, mislim da sam ja odgovoran za poraz. Vidio sam u tom meču neke situacije u kojima sam mogao bolje da odreagujem. Sa djevojkama sam zajedno izanalizirao taj meč, uočili smo da smo mogli bolje da utičemo na neke stvari. I da nije bilo takvih stvari – čak i pored uticaja sudija - ne bi novom finalu prišli na ovaj način. Sa svim tim iskustvom nakupljenim u Londonu prišli smo posljednjoj utakmici, tako da nas ništa nije moglo iznenaditi. Da je utakmica trajala još koji produžetak - a po pravilima ne može - vjerujem da bi opet slavili. Djevojke su i prije meča osjetile da sve držimo pod kontrolom i ušle su na pravi način, objašnjva Adžić.
Do posljednjeg daha: Meč naših đevojake sa Norveškom u finalu EP ostaje meč za sva vremena. Nakon sedam veoma teških i iscrpljujućih mečeva po grupama i u polufinalu, malo ko je vjerovao da ćemo slaviti nakon čak četiri produžetka. Adžić je uvijek govorio, a tako je uvijek i bilo, da njegove izabranice daju svoj maksimu. Međutim, ovo u Beogradu je bilo plod još nečega…
- One stvarno daju maksimum, to je nešto na čemu insistiram. Zato ne igramo puno utakmica koje nam nijesu bitne, da bi na važnim mogli da pružimo maksimum. Takva smo selekcija, takav nam je način rada: moramo da radimo maksimalno kako bi stigli do uspjeha. Ne treba zaboraviti da su Norvežanke došle sa sedam novih igračica, dok su naše djevojke iznijele Olimpijske igre u Londonu i Ligu šampiona. To je bio dodatni napor i opterećenje za njih. Ali, to je nevjerovatno, to je zaista za dublju analizu, sa više aspekata. Kako su one uspjele da izvuku tu energiju - to može samo jedna žena. To je ta iskonska energija, kao kad se boriš za život. Tako doživljavam njihovo pregnuće, taj napon da se ide do krajnjih granica; znam kako su izmorene bile poslije duela sa Srbijom. Mi se stvarno više trošimo na terenu od drugih reprezentacija, ali - Bogu hvala - to nam se sve vraća, kazao je Adžić. .
Kad su najmlađe – najbolje: Posebnu draž svim uspjesima crnogorskih rukemetašica, daje činjenica da su sve te pobjede ostvarene sa ekipama koje su bile najmlađe, ili među najmlađima na takmičenjima. To bi trebalo da je znak lijepe budućnosti crnogorskog rukometa.
- Uz poboljšanje uslova za ove đevojke i njihovog dobrog zdravstvenog stanja, uz sreću da izbjegnemo teške povrede, crnogorski rukomet zaista - ima budućnost. Nije se desilo da reprezentacija sa ovolikim prosjekom godina osvoji Evropsko prvenstvo. To sam brižljivo pratio jer mi je taj podatak bio nedefinisan, imao sam bojazni od te mladosti ekipe. Ali, ne treba zaboraviti da djevojke ranije sazrijevaju. Jedna Milena Knežević je napravila nevjerovatan iskorak u ovoj godini: iza sebe ima deset vrhunskih takmičenja, kadetskih, juniorskih, seniorskih; evropskog ili svjetskih… Milena ima samo 22 godine! To je taj kontinuitet kvalitetnog rada i učešća na velikim takmičenjima. Zato ona sa 22 godine može da se ponaša kako se ponaša, da pruža puni doprinos pobjedama. Ili jedna Suzana Lazović koja je od Milene mlađa dvije godine, onda i Majda Mehmedović, pa Marina Vukčević koja je sa 16 godina bila najbolji golman u juniorskoj konkurenciji na svijetu… Sve su to preduslovi da mlada ekipa može da napravi nešto veliko, ono što smo mi napravili. Uz naravno jednu zrelost i kvalitet kakav imaju dvadesetosmogodišnja Katarina Bulatović, godinu mlađa kapitenka Marija Jovanović i naravno - sve ostale, kaže Adžić.
Povratak u budućnost: Sa slavljem je završeno, malo odmora, i Adžić se već okreće novim obavezama. Prva velika je na klupskom planu – druga faza Lige šampiona. Budućnost je sa dosta izmijenjenim sastavom ušla u odbranu titule prvaka Evrope, ali ovaj put sa drugim ambicijama. Jedan cilj je, kaže trener, već ispunjen, svaka naredna pobjeda bila bi veliki uspjeh za mladi podgorički sastav.
- Vjerujte da nemamo neki poseban cilj i planove; osnovni zadatak nam je bio da se plasiramo u drugu fazu takmičenja. Realno gledano, ovo je do sada već fenomenalan rezultat: u novih šest utakmica moramo da vidimo - koliko koja igračica može da igra za Budućnost u narednom ciklusu. Imamo vrhunske protivnike, to je već krem evropskog rukometa. Ubjedljivo smo najmlađi, bez par vrlo kvalitetnih igračica iz reprezentacije. U prvom smo dijelu, bez razloga, sami sebi nabacili jedno opterećenje. Suština je bila da dobijemo priliku da odigramo još šest mečeva, sada bez opterećenja čekamo nastavak. Naravno, jedno možemo da obećamo - ova mladost neće dati na sebe, ubijeđen je Dragan Adžić.
Za razliku od Budućnosti, reprezentacija će biti na “hlađenju” skoro godinu. Sljedećeg decembra, opet u Beogradu, odigraće se Svjetsko prvenstvo – novi izazov za crnogorske đevojke, kojima već sada nedostaje samo ta medalja!
‘’Nevjerovatno, ali istinito: sada nam nedostaje samo - medalja sa Svjetskog prvenstva. Do tada ima još godinu dana, vidjećemo kakav će biti zdravstveni bilten igračica. Sa ovim motivom, željom i potencijalom koji imamo; nećemo igrati kvalifikacije a vjerujem da će se - kroz klupska takmičenja - igračice dodatno nadgraditi. Ako budemo na ovom nivou niko nam ne može prići iako, što se tiče individualnog kvaliteta i kolektivne igre, sigurno možemo još da napredujemo. A da će biti sve teže i teže to nam je postalo jasno: svi će igrati protiv prvakinja Evrope. Neće biti lako da opstanemo u samom vrhu, kaže selektor.
Kako obnoviti pobjedničku energiju: Selektor napominje da se mnogi, u Evropi i svijetu, stalno pitaju: kako to da država od 650 hiljada stanovnika ima ovakve sportske rezultate!?
- To nas najčešće pitaju kada smo u inostranstvu; prosto je nepojmljivo jer praktično rušimo sve moguće principe selekcija i stvaranja igrača. Moram priznati, crnogorski primjer jeste za izučavanje. Ne samo kad je u pitanju rukomet, nego cjelokupan sport. Posebno mi je drago što selekcije vode domaći stručnjaci, znači imamo i na tom polju neki potencijal. A definitvno jedan od najvećih razloga je potencijal i genetska predodređenost djevojčica i dječaka sa područja Crne Gore za sport. Da nije tako, onda se ne bi moglo od 20-30 rukometašica iznjedriti prvak Evrope, a ne mogu šampioni biti klubovi iz zemalja sa 200, 300 ili 500 hiljada rukometašica, kao što ih ima Rusija, ukazuje selektor.
- Prirodna predodređenost je jedan preduslov koji nam omogućava da u jako slabim uslovima, u poređenju sa drugima, uspijevamo da napravimo izvanredne rezultate. Nadam se da će se u budućnosti to još više prepoznati. Mada je država u rukomet ulagala godinama - i prepoznala kvalitet i tradiciju ženskog rukometa - infrastrukturno bi se dodatno mogao poboljšati kvalitet. Mi sad u Budućnosti imamo bazu mlađih rukometašica, krenuli smo sa mini-rukometom. Tu je jedan zavidan broj djevojčica koji igra, ali bi to valjalo proširiti. Tako bi lakše dolazili do kvaliteta, poručuje Adžić.
Želje u 2013. godini: Dragan Adžić nema nekih posebnih želja u ovoj već zahuktaloj novogodišnjoj atmosferi; smatra da je preduslov sreće - zdravlje.
- Iskreno, želim da mi je familija živa i zdrava! Ovu godinu prije svega pamtim po rođenju svog drugog sina 27. avgusta, pa onda sve ovo drugo što je došlo kao posljedica mog profesionalnog rada. Ono što želim sebi, želim i durgima: da smo živi i zdravi.
Takođe, Drago mi je da su ovi naši rezultati unijeli malo radosti u crnogorske domove, da smo bili fabrika sreće, kao što reče Darko Šuković. E, to bih volio da se dešava i dalje, taj krug sreće da se okreće! Ne samo u ženskom rukometu, nego i u ostalim sferama života, da ljudi budu zadovoljniji i srećniji. Ali, ja potenciram da je zdravlje preduslov za sve ostalo, zaključue Dragan Adžić.
Bojan ŠUKOVIĆ
