Gospodo moja, pala je Troja, i što je najgore - pade bez boja. Kažu, da Troja nije bila u Maloj Aziji već u rejonu Skadarskoga jezera. Zbog toga otadžbinu nazivam Trojom jer mi je lakše napisati da je pala Troja nego da je pala Crna Gora. Hektorova Troja pade junački od Ahileja i Agamemnona i ekipe, a Monte Troja šapatom pade.
I to od koga, od onog bašibozuka iz Srbije koji se diči borbom predaka protiv dahija. Pomenute dahije su bili odmetnuti janjičarski oficiri nižeg reda, a mi smo preživjeli bojeve sa beglerbegom i vezirom Numan pašom Ćuprilićem, Mahmud pašom Bušatlijom, koji je čak i strašne Mameluke iz Egipta dovodio na nas, i seraskerom Omer pašom Latasom. I bezbroj drugih bojeva, dok su svetosavci još bili rajetina.
Najviše boli što se namnožilo udvoričkog i podaničkog nesoja domaćega, sklonog izdaji i prevari. Treba priznati da veću, hrabriju i iskreniju podršku imamo od istaknutih intelektualaca iz Srbije nego od domaćih apanažerskih pametara. Da, pali smo i zbog lukave imperijalističke manipulacije Zapada koju su nam prodavali kao integracije. Pašće i Srbija i onda će Beograd na vodi biti psihijatrija na vodi za Picoustog, Vulina i ekipu i novinare skarednih medija koji su ih intervjuisali i trovali regiju. A da, i departmani za bunga-bunga Palmu i građane koji su sve ovo mogli gledati i čitati, a da ne pomisle da se bace sa balkona.
Evo istorijske paralele iz XIX vijeka: „Intrige Zapada u Iranu nisu bile jedine odgovorne za pad Irana; krivicu snose i sami Iranci. U zemlji bez političke kohezije, gdje vlada intelektualna stagnacija, caruje vjerska netrpeljivost, despotizam i autoritarnost, tromost, apatija i indiferentnost, slom je prirodan kraj. U ovom razdoblju Iran nije dao nijednoga značajnog mislioca; s izuzetkom nekoliko pjesnika, proznih pisaca i historičara, nije bilo osobe koju bi bilo vrijedno spomenuti.“ (M. Sharif; Istorija islamske filosofije). Eto, na to je bilo spalo sjajno carstvo nakon dinastija Ahemenida, Seleukida, Sasanida, Sefevida... te mislilaca abu Ali ibn Sine al Gazalija i družine, te sufije i pjesnika Dželaludina Rumija. Zamislite na kakvo smo dno mi pali i koliko će biti osoba iz ovih posljednih 30 godina vrijedne pomena. Znali smo da će se desiti ovo, čak i moja malenkost je u kolumni od 17. 05. 2016. godine povodom proslave desetogodišnjice nezavisnosti napisala slijedeće: „Ko ovoliko i ovako slavi desetogodišnjicu možda sumnja u realnost dvadesetogodišnjice, ili je svjesan da se na dvadesetogodišnjici neće ni pomenuti“. Podjela vlasti nije bila na zakonodavnu, izvršnu i sudsku. To je bila finta za EU. Vlast su dijelili Milo i Amfy. Za sve to vrijeme Milovi su fingirali integracije i gradili evropsku kuću a usput valorizovali mnogo toga što im je pod ruku došlo, a Amfyjevci su militarizovali i obogatili crkvu, faktički preuzeli kulturu, tradiciju i obrazovanje. Čak su ,,suverenisti“ prodali medijski prostor najcrnjem srbijanskom medijskom trešu koji danas ima 95 posto našeg medijskog prostora i koristi ga za agresivnu kampanju protiv naše zemlje. Još kad otmu Javni servis, naše vijesti i stavovi će se dovikivati sa gumna na gumno a mi kolumnisti ćemo čitati svoje pametluke po autobuskim i željezničkim stanicama.
Na braniku otadžbine ostalo je samo malo društvo rodoljuba novinara, pa najistaknutiji bivaju izloženi prijetnjama i šikani. Ne samo da kreteni sa mreža nekažnjeno prijete smrću već i bizarni Bečić tuži Nikčevićku što ju je morao neovlašteno špijunirati.
I oko ovoga lika i Demokrata sam bio vidovit i kad sam ih prvi put vidio sa jednoobraznim kravatama shvatio sam i napisao da se tu radi o jurišnim SA odredima. DPS, naravno, ne ubise od muke da brani novinarske perjanice nego kukavički čuva prilaze koaliciji sa Ljaljom i Berijom. Bijedno. Najradije bih uputio poziv na ustanak protiv okupatora i izdajnika, ali sam mator za vođu. Tu je ionako gužva od komitskih i patriotskih vođa, te GI 21. maj koja se pretvorila u otužnu čajanku.
Sumnjam i da bi bilo kandidata za borbu. Više su zabavni i kul ovi hepeninzi poput lovćenskog MonteWudstoka. A možda je i kasno? Kroz Budvu srijećem grupice učenika drugog ili trećeg razreda osnovne škole koji gotovo do posljednjeg govore ekavski. Nije Bratić prva četničica u prosvjeti. Bilo ih je mnogo, ukrivenih, i u vrijeme DPS-ovanja. Nikčević, Šukoviću i Bursaću veliko poštovanje i podrška. Ne postoji danas institucija niti vakcina koja ih može spasiti od Ćirovićke i njenih obožavalaca i patrona. Ali, kako reče Petar Kočić: „Ko iskreno i strasno ljubi slobodu, istinu i otadžbinu, hrabar je i neustrašiv kao Bog a prezren i gladan kao pas“.
