Prošla je godina od kako se u Crnoj Gori desilo ono što se u državama koje teže da u potpunosti u svoje biće ugrade civilizacijske tekovine zapadne demokratije, ne bi moglo dogoditi ni u najcrnjim primislima. Nakon što je 30. avgusta 2020. godne, DPS poslije 30 godina vladavine, izgubio na izborima, odlučujući politički faktor u državi postala je kleronacionalistička većina, zahvaljujući Crkvi Srbije, tačnije njenom ogranku u Crnoj Gori. Naša država je tako od Ustavom proklamovane građanske države sve više postajala teokratska.
U tako „oslobođenoj“ Crnoj Gori kadrovi „srpskog sveta“ dobili su priliku da za račun Srbije i njene crkve temeljito razgrađuju crnogorske institucije.
I dok Demokratski front, najjača politička grupacija u vlasti, otvoreno radi na rušenju temelja na kojima počiva savremena, građanska, multietnička, multivjerska, proevropska i antifašistička Crna Gora, uloga Demokrata i Ure je nešto drugačija. Na izborima su se deklarativno zalagale baš za te vrijednosti i uspjele da zavaraju dobar dio nezadovoljnih građanski orjentisanih birača i međunarodnu zajednicu. Kada su se infiltrirali u vlast, poteze za račun „srpskog sveta“ pokušavaju zamaskirati populizmom i navodnom borbom protiv „nepočinstava bivšeg režima“, partijskog zapošljavanja i organizovanog kriminala.
ULOGA AMFILOHIJA RADOVIĆA
Troglava koalicija na vlasti u međusobnom je sukobu od izborne pobjede u noći 30. avgusta prošle godine. U svađama oko mandatara i sastavljanja vlade proćerdali su tri mjeseca. Morao je to da presiječe u Manastiru Ostrog glavni projektant i izvođač radova na konačnom posrbljavanju Crne Gore, mitropolit Crkve Srbije, Amfilohije Radović, za koga su Crnogorci „Mošina kopilad i đavolji nakot“, a muslimani „lažni ljudi, lažne vjere “. Odredio je da mandatar bude javnosti do tada malo poznati profesor Zdravko Krivokapić, koji je na izborima, baš po njegovoj volji, predvodio koaliciju „Za budućnost Crne Gore“. Bečić je postao šef parlamenta, a predsjednik Crne Gore Milo Đukanović 8. oktobra prošle godine, nakon konsultacija, dao je mandat Krivokapiću.
Amfilohije je umro 30. oktobra od posljedica korona virusa, ne dočekavši da vidi kako njegov projekat konačnog posrbljavanja Crne Gore protagonisti koje je odabrao provode u djelo.
Tek 4. decembra 2020. Crna Gora je dobila dvanaestočlanu „apostolsko-ekspertsku“ vladu, sa Krivokapićem na čelu i Abazovićem kao potpredsjednikom.
Neviđeni eksperiment, sa gotovo jednonacionalnom vladom, u kojoj prvi put nema predstavnika partija manjinskih naroda je počeo.
Vlada Zdravka Krivokapića ima bezrezervnu podršku 41 poslanika samo kada vuče poteze kojima razgrađuje crnogorske institucije i vrijednosti na kojima počiva građanska multietnička Crna Gora. Za sve ostale zakonske projekte ne podržava ga više od 14 poslanika. To je crnogorska surova politička zbilja.
ETNIČKO ČIŠĆENJE „PO DUBINI“
Temeljito je obavljeno političko i etničko čišćenje kadrova u državnim institucijama i instaliranje kadrova „srpskog sveta“ po dubini. U noći između 28. i 29. decembra 2020. protivustavno i portivzakonito na sjednici parlamenta bez prisustva opozicije i potrebnog kvoruma, nova kleronacionalistička većina usvojila je izmjene Zakona o slobodi vjeroispovijesti, kojim se crnogorske svetinje predaju u vlasništvo druge države. Nijesu se obazirali na protest 12.000 građana koji su se toga dana okupili ispred crnogorskog parlamenta.
U posrbljavanju Crne Gore poseban zadatak pripao je ministarki prosvjete, nauke, kulture i sporta Vesni Bratić, koja za sebe kaže da je „žena četnik“, za koju su „Crnogorci grupacija nastala etničkim inžinjeringom“, koja Crnogorce naziva novocrnogorcima, Montenegrinima, Dukljanima, milogorcima...
Posmjenjivala je sve direktore predškolskih i školskih ustanova i institucija kulture. Za rektora Univerziteta Crne Gore postavila je predsjednika Izvršnog odbora Matice srpske Vladimira Božovića, poznatog po izjavama da su socijalizam i američki filmovi i muzika krivi što Crnogorci više nijesu većinom proruski Srbi i da je „inženjeringom u Crnoj Gori nastao neki novi jezik, koji ima novo ime“. Ministarka „četiri u jedan“ najavila je i inoviranje školskih programa po svojim „svjetonazorima“. Pojedine crnogorske kulturne i prosvjetne institucije pod stalnim su medijskim i finansijskim udarom. Posebno žestok obračun bio je sa cetinjskim Fakultetom za crnogorski jezik i književnost i njegovim dekanom dr Adnanom Čirgićem.
Bezrezervnu podršku vladajuće većine, čak i onih političkih grupacija koje se domaćoj i međunarodnoj javnosti predstavljaju kao građanske, Krivokapić je dobio i kada je uništavao crnogorsku diplomatsku mrežu, kada je instalirao kadrove „srpskog sveta“ u bezbjednosni sektor, kada je pokušao da, promjenom zakona, instalira partijske kadrove u pravosuđe i tužilaštvo i kada je želio da izvede klasični demografski i politički inženjering izmjenama propisa o državljanstvu i registru prebivališta i boravišta kojim bi Crnogorce pretvorio u manjinu u sopstvenoj državi, a crnogorskoj dijaspori onemogućio da glasa u Crnoj Gori (odustao je nakon žestokog protesta patriotski orijentisanih građana)… Stranke na vlasti zanimalo je da „po dubini“ „uhljebe“ što više svojih partijskih kadrova.
„ROGOVI U VREĆI“
Promjena vlasti Crnoj Gori nije donijela ništa dobro. Paralisane su gotovo sve institucije, a transparentnost u njihovom radu nikada nije bila na nižem nivou. Vladajuću većinu na okupu još drži samo mržnja prema DPS-u i njegovom predsjedniku Milu Đukanoviću, partijsko uhljebljavanje i revnosno posrbljavanje crnogorskih institucija. Sve ostalo za njih je manje važno.
Krivokapić je, gotovo godinu dana, u nezboru sa liderima partija koje su činile koaliciju „Za budućnost Crne Gore“. Apsurdno je da njega i njegovu Vladu više napadaju oni što su je birali, nego opozicija.
Raskol u vladajućoj koaliciji kulminirao je nakon 17. juna kada je crnogorski parlament izglasao smjenu ministra pravde Vladimira Leposavića zbog izjave od marta 2020. kojom je negirao genocid u Srebrenici. Nakon oštrih reakcija dijela domaće javnosti i zapadnih saveznika, Krivokapić je bio prinuđen da od parlamenta zatraži njegovo razrješenje. Leposavićevu smjenu podržalo je 43 poslanika opozicije i Ure, 27 poslanika DF-a je bilo protiv, a 10 Demokrata uzdržano. Na istoj sjednici glasovima opozicije i dijela vladajuće većine (Demokrate i Ura), crnogorski parlament usvojio je Rezoluciju o Srebrenici, uprkos protivljenju Demokratskog fronta, najjače vladajuće koalicije.
DF ogorčen zbog tih poteza Vlade i koalicionih partnera od tada bojkotuje parlament i traži novu vladu i novog premijera ili tehničku vladu i vanredne izbore. Krivokapićeva podrška u parlamentu spala je na 14 poslanika Demokrata i Ure koji pristaju na rekonstrukciju Vlade, u koju bi mogli ući i političari, ali da ne mijenjaju premijera. I dok traje svakodnevni „bespoštedni rat“ saopštenjima na relaciji DF – Demokrate – Krivokapić, Abazovićeva Ura se „mudro“ izmakla, očekujući epilog „bratskog okršaja“. Povremeno pokazuju za koga navijaju dajući podršku frontovcima u pokušaju osvajanja Specijalnog državnog tužilaštva konfrontirajući se sa Demokratama i Krivokapićem koji bi to isto uradili, ali ne smiju zbog protivljenja međunarodne zajednice.
„Rogovi u vreći“ - lideri vladajućih stranaka, pokušali su tri puta da pronađu izlaz, ali nakon svakog sastanka kriza vlasti se dodatno produbljivala. „Ulje na vatru“ dolivao je i sam premijer nepotpisivanjem temeljnog ugovora sa Crkvom Srbije i izjavom da bi se popis stanovništva mogao odgoditi za narednu godinu.
Zbog sukoba unutar vlasti blokiran je parlament. Vlada sad ne može da progura nijedan zakon u Skupštini. Bez kompromisnog rješenja vladajuća većina moraće pristati na tehničku vladu koja bi pripremila vanredne izbore. Tim bi priznali da nijesu bili sposobni da vrše vlast.
