Iako je ,,osvježilo“ od 30. avgusta, malo je ko očekivao da će, prvi put u novijoj istoriji, mimo zakona, predsjednik Skupštine Crne Gore i predsjednik Vlade Crne Gore organizovati zajedničku proslavu crnogorskog 13. jula, naprasno spajajući dodjelu Trinaestojulske nagrade i Dan ustanka crnogorskog naroda protiv fašističkog okupatora. I to četiri dana ranije, 9. jula; i to ne u Virpazaru đe je pukla prva ustanička puška, ne čak ni u rezidencijalnoj Vili Gorica đe su se nagrade do sada dodjeljivale, već u – Muzičkom centru.
Biće da je nova vlast htjela, i na ovaj način, da se distancira od prethodne, da ignorišu centralnu proslavu na Virpazaru đe govori predsjednik države Milo Đukanović, i naprave, nekoliko dana ranije, ,,svoju proslavu“. Da pokažu da više ništa neće biti kao prije.
I bili su u pravu. Ono što smo gledali i slušali u petak veče 9. jula, zaista još ovđe nije gledano. Nije to bila svečana dodjela Trinaestojulskih nagrada koje, po pravilu, obrazlaže predsjednik žirija. Organizatori su ga ovog puta poslali na balkon, što dalje od mikrofona. Niti je bilo dostojnog obilježavanja ustaničkog 13. jula. Sve je više ličilo na neki populistički kič-igrokaz.
Kako drugačije tumačiti, osim kao tragikomediju apsurda, kada crnogorski premijer Zdravko Krivokapić, koji je javno tražio da se ne obilježava 9. maj, Dan pobjede nad fašizmom i za koga je četnički terorista Nikola Kavaja ,,borac za slobodu“, ponosno pripovijeda o antifašizmu. Kako objasniti – kao neznanje ili lošu namjeru – da crnogorski premijer govori o ustanku crnogorskog naroda a da, niti jednom, ne pomene crnogorski narod?! U izvedbi istorije crnogorskog premijera Crnogoraca nema, postoji samo – ,,naš narod“.
Uspio je premijer, dosljedan u reinterpretiranju prošlosti, da ne pomene ni Komunističku partiju Jugoslavije, ni Pokrajinski komitet CK KPJ za Crnu Goru, ni partizane... Ali je zato obećao svijetlu budućnost, sad kada je vlast promijenjena: ,,Više nećemo dozvoliti da se Crnom Gorom vlada na bazi podjela, bratskog razdora i zloupotreba žrtvi“, poručio je Krivokapić.
Svijetlu budućnost je, govoreći o prošlosti, najavio i predsjednik Skupštine Aleksa Bečić.
Istini za volju, za razliku od premijera, koji je svoj govor iščitao sa mukom i bez izliva emocija, prvi čovjek crnogorskog parlamenta je bio inspirisaniji i ushićeniji: priznao je da postoji crnogorska istorija, govorio je i o Narodnooslobodilačkoj borbi…
Međutim, čelnik koalicije ,,Mir je naša nacija“ nije, baš kao ni Krivokapić, pominjao ni partizane ni komuniste, u interpretaciji istorije predsjednika parlamenta ne postoje kaloboracionisti, nema ni riječi o izdaji i zločinima. Ne, u Bečićevom slikanju crnogorske prošlosti sve su boje vedre, sve je bilo kao u političkom sloganu njegove koalicije.
No, jedna je slika u direktnom prenosu, dala sasvim drugačiji prikaz crnogorske stvarnosti. Dok je prvi čovjek crnogorskog parlamenta govorio o antifašizmu, idealima slobode i pomirenju, nekoliko metara od govornice, dolje u prvom redu, sjedio je mitropolit Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori Joanikije Mićović. Baš onaj srpski mitropolit koji je, samo koji dan ranije – kada su građani Cetinja i Cuca tražili da Crnogorci imaju iskonsko pravo na svoje crkve – zloguko poručio da dolazi ,,dan kada će prestati crveni teror i biti obezglavljena crvena aždaja“.
I onda se – pojavio na obilježavanju dana koji simboliše upravo ta, za Srpsku crkvu, omrznuta crvena slobodarska zastava. Da, svečana zvanica na obilježavanju 13. jula, čovjek kojeg su posebno uvažili crnogorski premijer i predsjednik crnogorskog parlamenta, bio je dužnosnik Srpske pravoslavne crkve koja je, ne tako davno, za svece proglasila četničke koljače Macu Vukojičića i Obrada Šiljka. Ljude koji su svojim rukama mučili, macom ubili ili kamom preklali, više desetina žena, partizanki i partizanskih majki.
I ko zna kako su Joanikiju pale na dušu pjesme koje su uslijedile nakon dva državna govornika; kako li mu je bilo toplo oko srca dok je slušao horsku izvedbu ,,Po šumama i gorama“, ,,Što to huči Sutjeska“ ili onu ,,Uz maršala Tita, junačkoga sina“…
Kako god bilo, to je njegov lični doživljaj. Ali opisana slika najbolje govori o prirodi vlasti i drskosti manipulisanja sa istorijskim istinama: u režiji nove vlasti počasno mjesto na proslavi Trinaestog jula zauzeo je predstavnik SPC koja je otvoreno podržavala fašizam u Drugom svjestkom ratu i koja, ni juče ni danas, ne priznaje postojanje crnogorske nacije.
Da se 9. jula 2021. godine u Muzičkom centru obilježavao kolaboracioniostički 12. jul 1941, kada je Joanikije Lipovac dočekivao i veličao okupatora Pircija Birolija – imalo bi smisla da sadašnji mitropolit SPC u Crnoj Gori zasjedne u prvi red. Ovako, Joanikije kao počasni gost države na proslavi Trinaestojulskog ustanka i slavljenju antifašističke borbe – to je otužni teatar apsurda?!
