Atmosfera u kojoj Crna Gora dočekuje predsjedničke izbore više liči na teatar apsurda nego na uvod u ključni proces za vitalnost jedne demokratije. Čini se da neke lekcije političke akcije društvo tek treba da nauči. Očigledan je nedostatak demokratske kulture koji se očituje na svakom koraku i prijeti da dodatno uruši već značajno poljuljani kvalitet izbornog procesa.
Važno je i ove izbore staviti u odgovarajući kontekst kako bi se dobila potpuna slika o čemu zapravo crnogorski građani odlučuju. Dok predsjednik Bajden pravi istorijske korake ulicama Kijeva a ostatak Evrope se priprema za još odlučniju podršku građanima Ukrajine, u Crnoj Gori javnost svjedoči disperziji te iste agresije na politički teren.
Dvije neuspješne i nekoliko usiljenih kandidatura, par izgubljenih pasoša saldo su dosadašnjih aktivnosti Beograda i Moskve u Crnoj Gori. Razumije se, tu se ova tek započeta saga ne završava. Za razliku od ranijih perioda kad su svi resursi usmjereni ka jednom kandidatu ili opciji ovog puta evidentna je izdašnost ka više njih. Sličan scenario upotrebljivan je u Danskoj i Finskoj u poznim godinama Hladnog rata.
Uz ogradu da su ipak institucije ali i politička kultura birača tih država predstavljali nepremostivu prepreku kremaljskim izbornim stratezima. Cinik bi rekao da rat u Ukrajini i sveopšti haos u kome živimo ni građanima Crne Gore ne ostavlja puno dilema. Razumije se da taj rezon značajno minimizuje naslijeđene mentalitetske boljke i sklonost ka majstorskom samozavaranju koje preživljava čak i u sudaru sa bolnom realnošću. Upravom onom koja je izobličila crnogorsko društvo i ozbiljno prijeti njegovoj daljoj fašizaciji.
Kako god, ovi izbori imaju sjajan emancipatorski potencijal upravo zbog jasnog kontrasta između dvije civilizacijske paradigme. Izbor koji smo mislili da su crnogorski građani davno napravili. Očigledno da je potrebno ponovo ga potvrditi i to ne treba da bude otežavajuća okolnost već dokaz postojanja većinski prozapadne Crne Gore koja je u stanju da jasno prepozna politički inters ali prije svega svoje mjesto u evropskoj civilizaciji.
Ako su avgusta 2020, građani imali pravo na grešku i pogrešnu procjenu ovog puta prostora za tako nešto nema. Zbog toga ovi izbori nisu izjašnjavanje o personalnom rješenju za ceremonijalnu predsjedničku funkciju već test spremnosti da se kao društvo suočimo sa sopstvenim zabludama i potvrdimo pripadnost zapadnom svijetu.
