Nije nimalo slučajno što pristalice „Evrope sad“ ili Jakova Milatovića povodom njegove pobjede na predsjedničkim izborima često govore o pomirenju, odnosno navodnoj izbornoj pobjedi pomirene Crne Gore. Mantra o pomirenju stalno je u ustima dobrog dijela skupštinske većine od 30. avgusta 2020. godine, dakle u krugovima srpske „svesti“ koja Crnom Gorom vlada više od dvije i po protekle godine. Zanimljivo je bliže pogledati što se to pod pomirenjem zaista podrazumijeva, o kakvoj se čarobnoj formuli radi, kako se dolazi do navodno spasonosne ravnoteže za obilno uznemireno i podjelama uzburkano crnogorsko društvo?
Odgovor je brz i jednostavan: podjela, po pristalicama srpskih partija koje protekle dvije i po godine vladaju Crnom Gorom, ne bi bilo da nije Crnogoraca koji nedozvoljivo kvare svesrpsku idilu, posebno stvorenu od litija naovamo. Sve dok se Crnogorci drsko usuđuju da, uprkos okolnostima, budu Crnogorci, pomirenja u Crnoj Gori nema i neće ga biti. U tom smislu više je nego smiješno očekivanje srpskog folklornog društva (Demokratski front, Demokrate, Srpska narodna partija, Prava i Ujedinjena Crna Gora) da će odlaskom Đukanovića sa čela države i Demokratske partije socijalista podjele automatski nestati. Tim prije što podjele koje predstavnici crnogorskih Srba podrazumijevaju nijesu nastale sa Đukanovićem nego dugo vremena i njemu uprkos.
Uostalom, crnogorsko društvo nije bilo prehomogeno ni u doba antibirokratske revolucije i opšte fašizacije masa koja je bezuslovno tražila glave nedužnih bivših crnogorskih komunističkih rukovodilaca. Nije bilo homogeno ni u vrijeme zajedničke vladavine Mila i Momira da bi svijest o postojanju Crnogoraca i njihovom otporu zajedničkoj Miloševićevoj i Milovoj vladavini tek izrodila preporođenog i ka Evropi otvoreno usmjerenog Mila Đukanovića.
Danas je više nego jasno da iza svake priče o tobožnjem pomirenju čuči fašizam u elementarnom, da ne kažemo ruralnom obliku. Ima pored mantre o pomirenju još jedan izraz od koga se pristojnim ljudima zaista gadi. Riječ je o takozvanoj sabornosti kojom u svakoj prilici barjači Srpska crkva, a koja, opet, neodoljivo podsjeća, pored ostalog, i na srpske ratnohuškačke popove. Sabornost obavezno zahtijeva da svi postanemo zombiji, da niko nema ličnosti ni vlastitog uvjerenja, da u društvu nema ni pomena od sukoba mišljenja, jer se mišljenje kao mogući individualni čin i namjera jednostavno ne podrazumijevaju.
Koja sabornost i kakvo pomirenje? Nije li slično shvatanje o obaveznom pomirenju ili sabornosti sadržano u proslavljanju Milatovićeve izborne pobjede na ulicama crnogorskih gradova, sve uz srpske zastave i prijeteći raširena tri prsta? Bez obzira što nema ni namjere ni volje da se ogradi od pobjedničke euforije svojih pristalica, Milatović se ne može lako dodvoriti Briselu, tim prije što se pouzdano zna da je i sam proizvod antievropske Srpske pravoslavne crkve. Mnogo je tu tegova na nogama da bi se imitirao uspravan hod, mnogo šovinističkog prtljaga da biše fraze o pomirenju ili sabornosti ikoga ubijedile u realnost.
„Evropa sad“, kao i većina srpskih stranaka u Crnoj Gori, nikako ne mogu svariti postojanje Crnogoraca. Niti će Crnogorci, pored svih pritisaka, lako iščeznuti sa lica zemlje. Ako „Evropa sad“ nije srpska, ili bar prosrpska, otkuda su onolike zastave druge države nikle na ulicama crnogorskih gradova u euforiji pobjedničke noći? Jakov je prvo potrčao u naručje Joanikiju, a zatim će stići kod Vučića da primi instrukcije. Zaboga, zar Crna Gora ima ikoga bližega od Srbije? Odnosi moraju biti uzorni bez obzira na to što su u prošlosti nerijetko bili pasji.
