Tako su prije tri dana uhapšeni državljani SAD-a, njih deset, za koje se sumnja da su pokušali da trafikuju djecu radi usvajanja. Ovi misionari baptističke crkve iz Ajdahoa tvrde da su legalnim putem zatražili usvajanje 33 siročadi, sa kojima su nađeni na granici, ali da su dokumenta uništena u zemljotresu i odbacuju sve optužbe za trgovinu djecom.
Istovremeno, otvorene su stare polemike o usvajanju djece iz dalekih i siromašnih zemalja, i pominju se skandali vezani za korupciju u organizacijama koja kontrolišu ili se bave usvajanjem djece.
Misionari ili trgovci robljem: List „Toronto Star“ objavio je članak u kome su sagovornici novinarke Nikol Bote bili oni koji su usvojili, kao i oni koji se bore za legalno i etički korektno usvajanje djece iz inostranstva.
Profesor Dejvid Smolin je još 2005. godine u tekstu o „roditeljima iz zapadnog svijeta“, napisao: „Najviše se zavarava onaj koji želi da bude zavaran“, ističući da su nerijetki oni koji žele da vjeruju da usvajanjem spašavaju siročad od siromaštva, ali odbijaju da vide da su prevareni, iako su djeca, doslovno – prokrijumčarena iz neke od zemalja u razvoju. Ovaj profesor na Pravnom fakultetu Univerziteta Semford i njegova supruga Dezire, usvojili su 1998. godine dvije djevojčice iz Indije, koje su nerado prihvatile dolazak u novu porodicu u Birmingamu, u američkoj državi Alabama. Imale su 10 i 12 godina i do tada su živjele u jednom „domu“, u indijskoj provinciji Andra Pradeš. Do 2004. godine, kada je izbila serija skandala vezanih za usvajanje djece iz tog dijela Indije, Smolini nisu mogli da povjeruju u ono što su im usvojene kćerke ispričale šest sedmica nakon što su stigle u SAD: roditelji su ih poslali u dom kako bi tamo boravile tokom školovanja, a one su bez ičijeg znanja date na usvajanje.
Posljednjih nekoliko godina bračni par Smolin istraživao je afere o usvajanjima djece iz inostranstva,i otkrili da njihov slučaj nije posljedica nesrećnog niza događaja, već su takvi problemi česti. S druge strane, prilikom usvajanja djece iz iste zemlje ovakvi slučajevi su praktično nemogući, jer je nivo korupcije i zloupotrebe sveden na minimum. Profesor Smolin se slaže sa ocjenom da su djeca postala roba kojom se trguje i da su česti slučajevi „siročadi na papiru“. Dešava se da siromašni roditelj pošalje dijete da živi u nekom od domova ili sirotišta, i tako mu obezbijedi hranu, njegu i obrazovanje. Međutim, dešava se i da oni koji dovode djecu iz siromašnih zemalja falsifikuju dokumenta, potplaćuju ili otplaćuju dugove roditelja, kako bi djecu odvojili od njih.
- Brojne su mogućnosti za dobru zaradu prvo onih koji nalaze djecu, zatim agencija za usvajanje, sirotišta, javnih službenika i advokata, urpavo zahvaljujući skupom procesu usvajanja. Dok se ne ograniči iznos koji se može dati za usvajanje djeteta, takav novac će biti stalni pokretač korupcije – kaže on.
Smolin dodaje da su se mnoge stvari promijenile u posljednjih nekoliko godina, zahvaljujući informisanju javnosti o skandalima u zemljama poput Kambodže i Gvatemale, kao i sve manjem broju djece iz inostranstva usvojene u SAD-u; 2004. godine je dostigla nevjerovatnu brojku od 22.884 djece.
Korumpirani sistem usvajanja: Prije nepune dvije godine I.Dž. Graf objavio je često citirani i nagrađivani članak, nazvan „Laž koju volimo“. U njemu on opisuje usvajanje djece koja nisu iz SAD-a kao „korumpiranu industriju koji počiva na siromaštvu i tražnji Zapada“. Prošle jeseni „LA Times“ je objavio podatak da u ruralnim područjima Kine gdje nije uspjelo sprovođenje direktive o porodici sa jednim potomkom, zvaničnici te zemlje oduzimaju djecu i daju ih na usvajanje, ostvarujući profit od 3.000 dolara za svako dijete.
Ugrožena djeca: Opasnost od trafikinga djece za potrebe usvajanja ili prostitucije postaje mnogo ozbiljnije za vrijeme velikih nesreća poput nedavne na Haitiju. Čak i prije zemljotresa, trafiking i kidnapovanje djece bio je izražen problem u ovoj najsiromašnijoj zemlji zapadne hemisfere, a haos nakon potresa učinio je stanje gorim. Stanovnicima sjevernoameričkog kontinenta dozvoljeno je da usvajaju „po kratkom postupku“, pa je u Kanadu tako već stiglo 76 djece. Kako se u ovakvim situacijama ništa ne smije prepuštati slučaju, vlada Haitija je i donijela odluku po kojoj premijer mora lično potpisati dopust za svako dijete koje napušta zemlju. Osumnjičenim državljanima SAD-a nedostajali su upravo ti dokumenti da bi djecu odveli sa Haitija. Ako se uzme u obzir podatak koji su iznijeli američki mediji da samo u SAD svake godine bude trafikovano oko 3.000 djece sa Haitija, očigledno je broj onih koji su upleteni u ovakvu „trgovinu“ u obije države neuporedivo veći od deset trenutno osumnjičenih. A zarada se može samo naslutiti.
Priredila: K.Jerkov
