U posljednjih 18 mjeseci svijet je bio zapanjen koliko je Covid-19 nezgodan neprijatelj. Virus koji je prvi put otkriven u Kini krajem 2019. stalno je mutirao. Vakcine moraju da se razvijaju, jer se virus mijenja da bi preživio.
Šok za globalnu ekonomiju zbog pandemije bio je kolosalni, ali stvari sada napreduju, posebno u razvijenim zemljama. Neki su iznenađeni tempom oporavka, ali možda ne bi trebalo da budu, jer je pored novih sojeva virusa pojavio se i novi soj globalnog kapitalizma.
Ovo je važno. Decenijama je dominirala austrijska varijanta političke ekonomije – mala uloga države, neintervencionizma, prelivanja, slobodna trgovina, sa niskim porezima, zasnovana na idejama Fridriha fon Hajeka – bila je dominantna. Ona je zamijenila kejnzijansku varijantu, jer se sedamdesetih godina pristup slobodnom tržištu smatrao odgovorom na izazove vremena: inflaciju, slabu korporativnu profitabilnost i gubitak poslovne dinamike.
Jača uloga države
Ni najveći ljubitelj kapitalizma ne bi rekao da je to savršen sistem, samo što se, barem do sada, pokazao trajnijim od svojih rivala. A fleksibilnost prilagođavanja promjenljivim okolnostima veliki je dio toga. Država je sada mnogo moćniji ekonomski akter nego što je bila prije pandemije, na veliko razočaranje istraživačkih centara slobodnog tržišta koji su dom Hajekovih učenika.
Do promjena je došlo čak i prije pandemije. U retrospektivi, posljedni uzlet austrijske varijante bilo je posljedica finansijske krize 2008-2009, perioda kada je ekonomska ortodoksija insistirala na štednji kako bi uravnotežila bilanse.
Rezultat se ogledao u slabom rastu, malim ulaganjima, stagnaciji životnog standarda i negativnoj reakciji birača. Za centralne banke bilo je neizvodljivo da podignu kamatne stope sa svojih najnižih nivoa, jer se toliko ljudi sa niskim prihodima oslanjalo na dug da bi preživjelo, a veće troškove zaduživanja ne bi mogli da izdrže.
Na drugom kraju spektra, porezi na dobit i lične prihode su smanjeni, a bogati su postali bogatiji. Veliki tehnološki giganti, koji su u svojim ranim danima bili mali, iskoristili su svoju tržišnu moć da spriječe da im novi startapovi budu prijetnja.
Glasači su počeli da stiču utisak da sistem zaista funkcioniše samo za one na vrhu: i bili su u pravu. Populistička reakcija bila je prvenstveno usmjerena na vlade, ali je pravi problem bio u tome što je kapitalizam počeo da jede sam sebe.
Bilo je znakova pomaka, od sredine prošle decenije nadalje. Donald Tramp nije vjerovao u slobodnu trgovinu i s ponosom je sebe nazivao „tarifnim čovjekom“. Neočekivano snažan nastup Džeremija Korbina na opštim izborima u Velikoj Britaniji 2017. godine, sa njegovom snažnom porukom o štednji, takođe je pomjerio brojčanik. Tada je premijerka Tereza Mej obećala prekid takve politike. Borba Borisa Džonsona na izborima 2019. godine – i kasnije – sve se odnosilo na balansiranje, a ne na suzbijanje.
Fiskalna politika na centralnom mjestu
Ovaj proces se ubrzao od početka 2020. godine, kako na domaćem tako i na globalnom nivou. Vlade ljevice, desnice i centra intervenisale su u njihovim ekonomijama na način koji je prije dvije godine bio nezamisliv: isplaćivanje plata radnicima koji ne rade; održavanje preduzeća na ivici putem grantova i zajmova; sprečavanje stanodavaca da isele stanare; i generalno, odbacivanje i odricanje od finansijskog opreza u vjetar. Svijet vodi rat protiv Covida, a u vrijeme rata moć države se uvijek povećava.
Nije se radilo samo o tome da vlade troše i više se zadužuju, mada je to dio priče. Fiskalna politika, koja pokriva odluke o porezima i trošenju, prvi put je zauzela centralno mjesto otkad je kejnzijanski model naletio na nevolje sredinom 1970-ih.
Centralne banke postale su bitni igrači i moraju se oduprijeti optužbama da im je glavna uloga štampanje novca potrebnog za pokrivanje ogromnih iznosa koje troše ministarstva finansija. Evropska centralna banka, prethodno oštra u djelovanju protiv prijetnje od rasta cijena, rekla je da će tolerisati veću inflaciju prije povećanja kamatnih stopa.
Svijet vodi rat protiv Covida, a u vrijeme rata moć države se uvijek povećava
Trka do dna oko poreza se bliži kraju. Američki predsjednik Džo Bajden rekao je da će svoje najnovije planove potrošnje pokriti zahvaljujući povećanju poreza na prihod Amerikanaca koji zarađuju više od 400.000 dolara godišnje. Najmanje 130 zemalja potpisalo je planove koje je sastavila Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj za minimalnu globalnu stopu poreza na dobit preduzeća. Kritičari kažu da predlog ne ide dovoljno daleko, ali je ipak značajan trenutak.
U međuvremenu, Međunarodni monetarni fond poručuje vladama članicama da se moraju pozabaviti ukorijenjenom moći koju ima mali broj dominantnih kompanija – ili rizikovati gušenje inovacija i ulaganja.
MMF kaže da su tehnološki giganti pravi primjer zato što su „ometači tržišta koji su prije dvije decenije zamijenili aktuelne dužnike postali sve dominantniji igrači“ i „oni se ne suočavaju sa istim konkurentskim pritiscima današnjih potencijalnih remetilaca“. Ali nije u pitanju samo tehnološki sektor. MMF kaže da se isti trend smanjenja poslovne dinamike može primijetiti u mnogim industrijama.
Selektivna nacionalizacija
Gradivni elementi novog soja kapitalizma su već tu. Vlade će oporezivati i trošiti više, a koristiće regulatorna ovlašćenja da oslabe monopole. Biće selektivne upotrebe nacionalizacije, kao što se prošle nedjelje dogodilo sa britanskim proizvođačem odbrambenih sredstava Sheffield Forgemasters.
Vlade će pozajmljivati novac za ulaganje u infrastrukturne projekte i povećanje budžeta za nauku. Industrijska i regionalna politika će se vratiti u modu. Ideja je da se moć države iskoristi dinamikom privatnog sektora i, kao što je to bio slučaj sa Džonom Majnardom Kejnsom, da se kapitalizam sačuva od njega samog.
Biće negativnih reakcija, a bilo bi naivno očekivati drugačije. Ovo je evolucija, a ne revolucija, tako da mnoge slabosti starog poretka, na primjer, nesigurnost na poslu, ostaju netaknute. Neprijatelja ima na pretek. Model mješovite ekonomije anatema je i za one koji misle da je državna intervencija nepotrebna ili štetna, i za one koji misle da je propast kapitalizma samo pitanje vremena.
Novi soj kapitalizma mogao bi se pokazati glupim, ali za sada funkcioniše. Ovo su vremena koja zahtijevaju multilateralni, kolaborativni pristup, u kojem bogate zemlje ulažu napore kako bi pomogle siromašnijim narodima i sebi u tom procesu.
Greške starog modela bile su vidljive uoči krize, dok su koristi od više praktičnog pristupa mogle a se vide tokom odgovora na pandemiju. Nije iznenađujuće da postoji apetit za drugačijim načinom vođenja ekonomije. Razlog zašto se pojavio novi soj kapitalizma je jednostavan: postoji potreba za nečim jačim i otpornijim od starog modela.
* * * * *
Autor je Leri Eliot, urednik ekonomske rubrike u Guardianu
