Uspjeh (bilo koje vrste bio) se u našoj zemlji ne prašta. Ovo je činjenica u koju se svako od nas makar jednom uvjerio. Čak je svakodnevni govor prepun naslijeđenih rečenica - uzrečica koje oslikavaju koliko nam je kultura osvete ukorijenjena, a mnoge počinju sa ,,da bog da…“
No, ono što našu osvetu čini ,,posebnijom“ je da se rijetko ili sve rjeđe svetimo za počinjeno (osim u slučajevima krvne osvete koje su gotovo izumrle u 20. vijeku), naša je osveta onaj oblik najnižih želja koje se oslikavaju težnjom da drugima ili čak našem bližnjima, bude loše ili, kako volimo da kažemo, ,,da komšiji crkne krava“. Ne treba se zavaravati, ni u ovome Crna Gora nije posebna, stremljenje ka tome da drugom bude gore predstavlja šire balkansko pitanje, u jednom od Žižekovih videa u kojima on kazuje razne anegdote, navodi i jednu tipično slovenačku priču: ,,kad vila upita slovenačkog zemljoradnika, koju ćeš želju da ti ispunim, ali znaj što ispunim tebi to ću duplo ispuniti i tvom komšiji, na to će Slovenac bez dileme odgovoriti: želim da mi izvadiš jedno oko“.
Stoga je suština balkanskog revanšizma u tome da je bolje da svi gubimo, nego dobijamo jer neko može dobiti više od nas. U tome nema puno filozofije, ovaj skoro pa mentalitetski fenomen dobro poznajemo, budimo krajnje iskreni i objektivni. U Crnoj Gori ko god želio nešto dobro i progresivno da učini, koga god smo slavili i ponosili se njime, čim bi osjetili ,,slabost“, našli bismo načina da se ,,osvetimo“ za sve učinjeno. U primitivnoj sredini, kakva je dobrim dijelom naša, ovo je lako i objašnjivo, navikli smo na teške i loše prilike, u tome se osjećamo sigurno i u tome se snalazimo odlično, a ako nastupi vrijeme opšteg napretka ili boljitka, u kome svi treba zajedno da radimo, ono će neminovno zahtijevati odricanja, trud i rad, konačno će biti jasno kolike su nam mogućnosti i dometi te s toga bolje uništiti svaku priliku nego sebi dati šansu, ovako imamo odličan izgovor zašto nam nije dobro jer imamo koga da krivimo i kome da se svetimo. Što je Radomir Konstantinović zapisao: ,,U svetu palanke, važnije je dobro se držati ustaljenog običaja nego biti ličnost“, a ,,palanka nije u svetu, ona je u duhu, svud moguća…“ dok je ,,duh palanke, kao duh plemena u agoniji“.
Na samom početku pandemije najčešće opravdanje za nepoštovanje mjera bio je upravo revanšizam, ,,ako su zarazili mene i ja ću zaraziti njih“. Odgovaranje ,,dim u dim“ je takođe vid revanša, taj žar da nekome doskočiš, da ga uniziš, ismiješ i osporiš najčešće proizvod sopstvene nesigurnosti i straha, postao glavno oružje za pozicioniranje u društvu. No, ovakve navike i ponašanje ne bi bile toliko problematične u plemenskoj zajednici, neđe na periferiji gradova i društva, bile bi čak i razumljive jer tamo važe drugi zakoni preživljavanja. Ali ako ovaj oblik razmišljanja i postupanja uđe u sve pore društva, sistem, institucije, vrtiće, škole, vladine i nevladine sektore, onda se svaki moralni, ljudski, civilizacijski kod urušava, sve više ličimo na arenu za borbe pijetlova i pasa a ne na neko civilizovano - demokratsko društvo.
Naša želja za osvetom je jača od svega i ona na kraju uvijek pobjeđuje ali nikad ne donosi i pobjedu, nešto poput Don Kihotove borbe sa vjetrenjačama, tj. napadanje imaginarnih neprijatelja koje smo sami stvorili, što simbolizuje vršenje uzaludne radnje u kojoj ne možemo pobijediti... U svijetu umjetnosti, kulture i kulturnih radnika su nam osvetnici dobro poznati. Obično su to ljudi puni sujete koji razloge za sopstvenu nemoć i neuspjeh traže u situacijama, a svoj netalenat ili nerad pravdaju drugima. Umjesto da se posvete stvaranju, vrijeme troše na marketing, društvene mreže, ,,neshvaćenost“ i stvaranje klanova koji u ovom palanačkom svijetu najbolje prolazi. I zbog takvih sve gubi smisao i značaj, a put ka oporavku je sve teži i dalji.
