Ako današnja Hrvatska traži vođu, Amerika joj u tome sigurno ne pomaže – tako bi se za potrebe neke telegramske obavijesti dalo sažeti ono što se posljednjih dana zbiva u Hrvatskoj. Dokumentacija o kojoj bruji Hrvatska objavljena je, naravno, na internetskoj stranici WikiLeaks.org, slavnoj zbog najimpresivnijeg raskrinkavanja visoke politike kroz istovremeno objavljivanje preko 250 tisuća depeša poslanih Stejt Dipartmentu iz njegovih diplomatskih ispostava širom svijeta.
Ono što se od toga odnosi na Hrvatsku, nešto manje od 1700 spisa – točnije, dosad iščitani dio – ne donosi nikakva spektakularna otkrića, ali se odlično uklapa u ovdašnju kriznu situaciju, prvenstveno ekonomski takvu, a s osjećajem izvjesne obezglavljenosti. Jer, američka se diplomatija uglavnom bavila hrvatskim glavešinama. I zanimljivo: svakom od razmatranih nađena je poneka ozbiljna mana. Što će, drugim riječima, značiti da – Hrvatska treba sposobnog vođu.
Agresivni, neodlučni ili neaktivni: U dopisu odaslanom u Vašington 19. novembra 2007. godine, uoči posljednjih izbora za Hrvatski sabor, tadašnji ambasador Robert Bradtke piše iz Zagreba da je Zoran Milanović, tadašnji i sadašnji šef SDP-a, "nepredvidive osobnosti", te pokazatelj "nove snage u SDP-u, iako ga mnogi birači u nastupima doživljavaju kao agresivnog";
Taj opšti utisak ubrzo će se pokazati neosnovanim, jer je Milanovićeva politička agresivnost obično izostajala kad je najviše trebala radništvu, društvenoj skupini čije interese načelno zastupaju socijaldemokrati. No, raskorak između načela i prakse ionako je glavna boljka evropske savremene socijaldemokracije.
Dok je Milanović agresivan, Stipu Mesića, ondašnjeg predsjednika Republike Hrvatske, Bradtke u istom dopisu vidi neodlučnim pri biranju između Milanovića i tadašnjega HDZ-ovog predsjednika te hrvatskog premijera Ive Sanadera. Mesiću je svakako bliži SDP - jasno je to bilo i američkom diplomati - no personalno mu je više imponirala Sanaderova politička snalažljivost.
Dan poslije objave Bradtkeovog mišljenja u novinama, Mesić je njegovu prepisku nazvao "amaterskom i nevjerodostojnom", demantujući vlastitu fascinaciju Sanaderom, ma kakvu i ma kada. Ali, nama ovdje za taj uvid nije ipak trebao vanjski pogled na stvar: prije će biti da osjetna Mesićeva nervoza indicira neke njegove buduće namjere o kojima će biti još biti riječi u ovom tekstu.
Američko zadovoljstvo Sanaderom: O samom američkom stavu prema Sanaderu, pak, doznali smo iz depeše poslane krajem 2003. godine, ubrzo nakon prve parlamentarne pobjede HDZ-a pod njegovim ravnanjem. Ralf Frank, tadašnji ambasador SAD-a u Hrvatskoj, trijumfalno je izvijestio tadašnjeg američkog ministra obrane Donalda Ramsfelda - jednog od najžešćih radikala u vladi Džordža Buša, koji je potom imao doći u Zagreb - da je s izbornom pobjedom HDZ-a popravljena u Hrvatskoj i klima spram Sjedinjenih Država. "Vaš posjet pružit će američkoj vladi jedinstvenu priliku da utječe na politiku nove hrvatske vlade", piše Frank.
Amerikanac se prvenstveno obradovao, da skratimo, zbog toga što su Stipe Mesić i tadašnji hrvatski premijer i šef SDP-a Ivica Račan,, iskazivali određenu distanciranost prema američkom napadu na Irak. Ili, kako je to sročio Ralph Frank: "Nisu nam bili od pomoći". Njegovo iščitavanje Sanadera pojedini su hrvatski dnevni listovi ovih dana u naslovima reducirali kroz sasvim umjesnu parafrazu: "Sanader je bolji od Račana, slao bi vojnike u Irak".
U međuvremenu, Mesiću je iscurio drugi predsjednički mandat, a Sanader se lani naprasno i bez objašnjenja povukao iz politike; mahom se nagađa da mu je glave došao njegov vlastiti privredni kriminal.
Usamljeni Bandić: Štoviše, onih dana s početka ove godine, kad je Mesić predavao svoju funkciju novom predsjedniku Ivi Josipoviću, gotovo do iritantnosti suzdržanom i koncilijantnom SDP-ovcu, a Ivu Sanadera je HDZ upravo izbacivao iz članstva zbog pokušaja pučističkog povratka u vrh stranke, bez ogromnog dijela svojih inače lavovskih ovlasti ostao je i uvelike kompromitirani zagrebački gradonačelnik, SDP-ovac Milan Bandić, autoritarni te karizmatski populist.
Bandić je i dan-danas na čelu Grada Zagreba, mada je umnogome razvlašćen i usamljen, pa je onaj moment značio početak njegova definitivnog političkog kraja. Sanader je činom brisanja iz članstva HDZ-a također ostavljen na brisanom prostoru.
Ali, ono što je pritom ukupno zanimljivije jeste to da takav masovni simultani odlazak - radi se o trojici najizrazitijih političkih autoriteta u Hrvatskoj proteklog desetljeća, ne računajući dotad već pokojnog Račana – ovdje nikad nije bio, niti će ubuduće biti lako zabilježen.
Milanović je i dalje tu, rekosmo, te raspolaže istim onim karakteristikama što su mu ih dijagnosticirali Amerikanci, osim što će s bliženjem predstojećih parlamentarnih izbora zacijelo malo učvrstiti i konkretizirati nekakvu političku platformu. Sanadera je na čelu vlade i stranke naslijedila njegova ranija ministrica Jadranka Kosor, osoba "bez sadržajnijeg zaleđa i veza kakvima je raspolagao Ivo Sanader", kako ju opisuje Džejms Foli, aktelni ambasador SAD-a u Zagrebu. I još na to dodaje: "Ne govori strane jezike".
Potraga za jakim liderom: Patrijarhalna zemlja poput Hrvatske prihvatila bi i ženu za vođu, kad bi ta žena bila iole s pokrićem autoritativna, ali teško može prihvatiti krizno stanje bez vođe. A upravo takva je sadašnja situacija s Jadrankom Kosor na čelu vlade i vodeće stranke - ona ne zadovoljava rečeni uvjet. Možda će vremenom, u onome što joj preostaje, uspostaviti nadzor nad svime – pomesti okaljane ministre što ih je naslijedila od Sanadera i unapređenjem proizvodnje izvući zemlju iz ekonomske krize - no to zasad ni približno ne izgleda tako.
Njezino natezanje sa Sanaderom nad kojim se opasno nadvija sjena zatvorske prijetnje, bez sanacije ekonomskog pada Hrvatske neće značiti mnogo. Čak niti relativni političko-marketinški uspjeh približavanja Evropskoj uniji, ljudima više ne znači puno i neće Jadranku Kosor samo po sebi došlepati nadomak izbora potkraj iduće godine. Ekonomski pokazatelji, rast nezaposlenosti i pad proizvodnje, bez obzira na nastojanja vlade da to prikrije, već prilično uvjerljivo djeluju kao najava urušavanja čitavog sistema, što znači intervenciju MMF-a i vrijeme novih odricanja.
Mesić ponovo aktuelan: To je kontekst u kojeg se, izgleda, kani nanovo ubaciti prekaljeni politički igrač Stipe Mesić – da se konačno vratimo na njegov lik i djelo. Uočivši kako je na sceni upražnjeno mjesto autoriteta br. 1, dakle, on je prije nekoliko dana u opticaj pustio glas o mogućoj svojoj kandidaturi za gradonačelnika Zagreba, što u hrvatskim okolnostima daleko nadilazi proporcije obične lokalne uprave. Andrija Hebrang, jedan od javnosti omraženijih političara iz vrha HDZ-a, kazao je na to da će se on u slučaju Mesićeve pobjede odseliti iz Zagreba. "Vrijedilo bi već i samo zato", otpovrnuo je Mesić.
Ovdje bismo mogli honorirati zasluge bivšeg hrvatskog predsjednika, one iz njegovih opozicijskih dana između 1993. i 2000. godine, i one iz prvoga predsjedničkog mu mandata, pa stoga pozdraviti najavu, već iz principijelnih razloga. Ipak, bilo bi glupo ne uzeti u obzir činjenicu da mu je taj drugi mandat protekao, na nesreću, u priličnoj neaktivnosti i povremenim jalovim čarkama s HDZ-om i ostalima; nepovjerenje u pitanjima od javnog interesa počeo je izazivati i nedostojnim priklanjanjem poslovima stanovitih privatnika.
Drugim riječima, Mesić se očito veoma potrošio, a došao je i u poznu životnu dob, e da bi ga se samo zbog neugaslog mu političkog erosa opet moglo poželjeti na jednoj od najvažnijih funkcija u Hrvatskoj – inače, kudikamo više operativnog karaktera, nego li je ona predsjednička, ceremonijalna. Bilo bi to ujedno priznanje društvenog poraza, ako ne znamo odnekud izvući nekoga kvalitetnijeg; ovo više spada pod tematiku zatvorenosti odnarođenih političkih elita, doduše, a kojima jednako pripadaju i Mesić i Sanader ili Kosor. Ali, tko bi taj majstor mogao biti, nemaju pojma čak ni Amerikanci.
Igor LASIĆ
