Nekoliko desetljeća kasnije, „Bitka na Neretvi“ će, odlukom međunarodnog žirija producenata, reditelja i kritičara, organizovanih od strane Švedskog instituta za film, biti uvrštena među deset najboljih ratnih filmova svih vremena.
Bulajićev istorijski spektakl, koji je vidjelo više od pet stotina miliona gledalaca širom planete, osim jugoslovenskih, okupio je i neke od tada vodećih imena svjetskog glumišta. Pored nezaboravnih Velimira Bate Živojinovića, Borisa Dvornika, Milene Dravić, Ljubiše Samardžića, Silve Košćine, Pavla Vujisića, Fabijana Šovagovića, u Bulajićevom filmu glume Orson Vels, Sergej Bondarčuk, Jul Briner, Franko Nero, Kurt Jirgens…
Za englesku verziju filma „Bitka na Neretvi“ poster je napravio slavni Pablo Pikaso, dok je muziku, uz pomoć orkestra Londonske filharmonije, napisao Bernard Herman.
Kao najskuplji jugoslovenski i, u produkcijskom smislu, do tada najveći evropski film, „Bitku na Neretvi“ podržali su jugoslovenski, italijanski, njemački i engleski producenti, iako je on u najvećem dijelu bio projekat Jadran filma. Udio u produkciji imao je i Junajted Komonvelt, tada jedna od najvećih producentskih kuća na svijetu.
Čak pedeset i osam domaćih privrednih kompanija sponzorisale su Bulajićev film.
„Bitka na Neretvi“ snimana je osamnaest mjeseci. Za potrebe snimanja, reditelj Veljko Bulajić angažovao je i kombinovani puk tadašnje Jugoslovenske narodne armije, sa oko deset hiljada vojnika. Tokom rada na filmu, uništena su četiri posebno konstruisana sela, jedna tvrđava, a dva puta je miniran čuveni gvozdeni most na Neretvi.
U ekskluzivnom intervjuu za Pobjedu, Veljko Bulajić (1928) prisjeća se rada na filmu „Bitka na Neretvi“, ali govori i o svojim ranijim filmskim ostvarenjima, kao i o pripremi za film o crnogorskom knjazu Danilu.
Kako ste uopšte došli na ideju da snimite film „Bitka na Neretvi“?
Dvije godine smo scenaristi Ratko Đurović, Stevan Bulajić, Ugo Piro i ja, svako iz svog ugla, istraživali povijesne materijale, obavljali niz razgovora sa neposrednim učesnicima Bitke na Neretvi. Uspjeli smo da se sretnemo i porazgovaramo sa mnogim akterima te povijesne bitke: od partizanskih komandanata koji su je vodili, do konjovodaca, zarobljenika, samih ranjenika… Na kraju smo napisali scenarij, koji je Jadran film prihvatio.
Kao autorfilma,mislio sam da bih Titu,kao vrhovnom komandantu i komandantu Bitke na Neretvi, trebalo poslati scenariji čuti njegovo mišljenje. Nakon samo nekoliko dana, stigao je poziv Titovog šefa kabineta da dođemu Beograd na razgovor. Mom susretu sa Titom prethodio je razgovor sa nekoliko njegovih savjetnika. Moram reći da je bilo veoma neugodno.
Zašto?
Svi Titovi suradnici bili su jedinstveni: smatrali su da je scenarij veoma dobar, ali da bi u filmu Tita svakako bilo dobro prikazati kao glavnog lika. Nisam se suglasio sa Titovim savjetnicima, pa sam odlučio svoj stav lično obrazložiti predsjedniku Republike.
Što ste mu rekli?
Bio je to, sjećam se, prilično dug razgovor. I Titu sam ponovio da mislim da on ne bi trebalo da bude glavni lik filma, teda su njegove tri naredbe, izdate tokom bitke na Neretvi, za moj film sasvim dovoljne.
Koje tri naredbe?
Da vojska ne smije ostaviti ranjenike, druga - da „Prozor mora pasti“ i treća njegova naredba - o rušenju mosta na Neretvi.
Kako je Tito reagovao?
Poslije malo duže pauze, u kojoj sam odlučio da ne odstupim od svojih stavova i po cijenu prekida rada na filmu, Tito je otpio gutljaj viskija i rekao da nastavim snimanje.
„Završite film onako kako ste ga zamislili. Ja ću to saopćiti kabinetu“, kazao mi je.
Odmah po mom povratku u Zagreb, Jadran film je bio obaviješten da je Generalštab JNA naredio Splitskoj vojnoj oblasti da u potpunosti ispuni sve obavezeArmije navedeneu operativnom planu filma.
Čudno da poslije svjetskog uspjeha „Bitke na Neretvi“ nijeste snimali i „Sutjesku“. U filmu Stipe Delića uslišen je zahtjev Titovih saradnika o kojem ste govorili: Tito se pojavljuje kao glavni lik.
Nastojao sam se odmoriti od ratnih tema i već sam bio u razmišljanju o realizaciji jednog od dva filma: „Atentat u Sarajevu“ ili „Šćepan Mali“.
Iako je Tita igrao veliki Ričard Barton, ni u Jugoslaviji a ni u svijetu „Sutjeska“ nje doživjela ni približno uspjeh „Bitke na Neretvi“. Zašto, što mislite?
„Sutjeska“ je nastala u vremenu kada je svaka republika nastojala da putem filmova istakne svoje učešće u Narodno-oslobodilačkoj borbi. Nijednoj filmskoj kući tada nije predstavljalo problem da dobije novac za snimanje filma sa temom NOB-a. U tom natjecanju je bosansko rukovodstvo, osiguravajući velika sredstva, itekako prednjačilo. Kvalitetan je bio tek poneki film.
Nakon fima „Bitka na Neretvi“, od pojedinih krugova dobili ste etiketu „državnog reditelja“. Istovremeno, veliki beogradski novinar i poznavalac filma Bogdan Tirnanić napisao je da je Vaš „Uzavreli grad“ bio začetnik takozvanog crnog talasa u jugoslovenskoj kinematografiji. Zvuči kontradiktorno, zar ne?
U filmovima „crnog vala“ filmska kritika je isticala suvremenost tema, naročito u „Uzavrelom gradu“, „Obećanoj zemlji“, „Visokom naponu“. Ti filmovi su bili opstruirani.
Kako?
„Uzavreli grad“ je, na primjer, bio zabranjen za prikazivanje u Bosni i Hercegovini. Do danas tamo nije prikazan.
Koliko je koštalo snimanje „Bitke na Neretvi“? Decenijama se ispredaju mitovi o navodnim enormnim finansijskim troškovima Vašeg filma.
S našim, jugoslovenskim ulaganjima i ulaganjima stranih partnera, troškovi realizacije „Bitke na Neretvi“ iznosili su blizu ondašnjih 11 miliona dolara. U to vrijeme je „Neretva“ zaista bila najskuplji film evropske produkcije. Sa druge strane, „Bitka na Neretvi“ je Jadran filmu donijela zaradu od oko tri miliona ondašnjih dolara, a tim novcem je Jadran film ne samo izgradio i opremio tonski studio i laboratorij, nego je stekao ugled, te postao traženi partner nizu stranih producenata u davanju svih vrsta filmskih usluga.
Poznato je da Vam je Pablo Pikaso, koji je tokom života napravio svega dva filmska plakata, poklonio plakat za evropsku premijeru filma „Bitka na Neretvi“. Ko je uopšte došao na ideju da slavnog slikara zamoli da napravi taj plakat?
Na međunarodnom televizijskom festivalu u Monte Carlu predsjednik žirija bio je istaknuti francuski intelektualac, akademik Marsel Ašar, koji je, kao Pikasov prijatelj, slavnom slikaru prikazao moj film „Skopje 63.“
Film govori o zemljotresu i tragediji koja je te 1963. godine zadesila Makedoniju?
Tako je. Na završnoj večeri Kanskog festivala upoznao sam Pabla Pikasa, koji mi je čestitao nagradu Grand Prix Zlatna nimfa za film „Skoplje 63.“ Nekoliko godina kasnije, stupio sam u kontakt s Pikasovim agentom i zamolio ga da Pikasu predloži da napravi plakat za „Bitku na Neretvi“. Odmah sam dobio pozitivan odgovor, s molbom da velikom slikaru prethodno pošaljem sat svog montiranog filma. Tek kada jeplakat bio gotov, neko je postavio pitanje njegova plaćanja. Pretpostavljalo se da će to biti veoma visoki iznos. Zabrinut, sa tim sam problemom upoznao Vidoja Žarkovića.
„Naći ćemo rešenje, ne brini. Važno je da je Pikaso pristao da napravi plakat“, odgovorio mi je.
I dalje zabrinut, Pikasovom sekretaru sam uputio pitanje o obavezi produkcije prema autoru.
„Maestro Pablo Pikaso Vam šalje pozdrave“, rekao mi je sekretar. „Umjesto novca za plakat, poželio je da mu se pošalje dvanaest boca biranih vina iz Jugoslavije“.
Naravno, među flašama za Pikasa umetnuo sam i crnogorski vranac.
Nekoliko godina kasnije, dok sam u Kanu boravio kao član Žirija, planirao sam posjetiti Pikasa. Nažalost, upravo je tih dana bio prebačen u Pariz, u bolnicu, gdje je i preminuo.
Premijeri „Bitke na Neretvi“ prisustvovao je i predsjednik Jugoslavije Josip Broz Tito?
Jeste. Tito je te noći u sarajevskoj Skenderiji prvi put vidio film.
Je li bio zadovoljan? Što Vam je rekao?
Bio je prezadovoljan. Nakon odgledanog filma, srdačno je čestitao i meni i filmskoj ekipi. Bio je to moj prvi susret sa Titom nakon našeg razgovora u Beogradu uoči početka realizacije „Bitke na Neretvi“.
Čega se još sjećate sa te premijere?
Sjećam se ugodne atmosfere i veselog druženja filmske ekipe, glumaca, gostiju, gledalaca koje je nastavljeno i sjutradan. Naime, zbog snijega i nevremena, sarajevski je aerodrom bio zatvoren, pa smo svi bili prinuđeni da se u glavnom gradu BiH zadržimo koji dan duže.
Kad već pomenuste glumce, kako ste sarađivali sa svjetskim zvijezdama koje su igrale u Vašem filmu?
Odlično sam surađivao sa svima: sa Julom Brinerom, sa njemačkim glumcem Hardijem Krigerom, sa Sergejem Bondarčukom, Frankom Nerom, Kristoferom Plamerom, Florindom Bolkan; posebno sa Orsonom Velsom, sa kojim sam ostvario zanimljivo lično prijateljstvo.
A sa jugoslovenskim glumcima? Je li istina da je Velimir Bata Živojinović bio Vaš omiljeni glumac? Kao što ste Vi, kako mi je jednom rekao, bili njegov najdraži reditelj.
Jeste. Batu Živojinovića sam kao debitanta otkrio i angažirao za film „Vlak bez voznog reda“. Pozvao sam ga u Zagreb na probno snimanje i uvjerio se da je iznimno talentiran. Nakon te probe, Bata se u Beograd vratio sa svojim prvim potpisanim fllmskim ugovorom. U mojim je filmovima zaista sjajno interpretirao niz uloga. O njegovom odnosu prema meni, koji i sami spominjete, svjedoči ovo što ću vam reći: jednog dana me je pozvao i rekao mi da je svom sinu dao ime Miljko. Tako se zvao moj otac.
Sarajevskoj premijeri „Bitke na Neretvi“ prisustvovala je i Sofija Loren?
Nije. Sofija Loren je, zajedno sa svojim mužem, producentom Karlom Pontijem, „Bitku na Neretvi“ gledala u Parizu.
Poznavali ste ih?
Sofiju Loren i Karla Pontija upoznao sam na snimanju filma „Žena s rijeke“, reditelja Marija Soldatija, koji mi je omogućio da volontiram u njegovoj filmskoj ekipi. Nekoliko godina kasnije, nakon projekcije mog filma „Čovjek koga treba ubiti“ u Parizu, otišao sam na večeru sa Karlom Pontijem. Razgovarajući o tome gdje će ko provesti predstojeći odmor, sugerirao sam mu Sveti Stefan.
Vi ste doveli Sofiju Loren i Karla Pontija u Crnu Goru?
Predložio sam, a onda smo se ponovo sreli na Svetom Stefanu. Oboje su bili oduševljeni crnogorskom obalom.
Što trenutno radite? Negdje sam pročitala da snimate film o crnogorskom knjazu Danila.
Knjaz Danilo sigurno je velika i značajna ličnosti crnogorske historije, kreator države Crne Gore koji zaslužuje posebnu pažnju i crnogorskog filma. Ratko Đurović, Stevan Bulajić, Stevan Koprivica i ja napisali smo sinopsis, te treatment i konačnu verziju scanarija, koji je zbog svoje zanimljivosti pobudio interesovanje nekoliko stranih distributera i producenata. Do kraja godine kolega Andro Martinović izvršiće predpripreme za film, što znači izradiće elaborat o realizaciji sa financijskim i operativnim planom i negdje na jesen crnogorska strana trebalo bi da ostvari suradnju s partnerima u zemlji i inostranstvu. Andro Martinović će režirati film.
Nećete Vi?
Ne. Zbog iznenadne i veoma komplicirane operacije, i time uzrokovane nesigurnosti u smislu hoću li biti u stanju ispuniti zahtjeve operativnog plana snimanja, čime bih produkciju doveo u veoma tešku situaciju, režiju sam prepustio Andru Martinoviću.
Gledate li crnogorske filmove? Što mislite o crnogorskoj kinematografiji?
Uvijek su crnogorski sineasti crnogorskoj kulturi davali vrijedan kvalitet. Pamte se djela Ratka Đurovića, Dušana Vukotića, Krsta Papića, Mila Đukanovića, Živka Nikolića, Krsta Škanate, Vlatka Gilića, Zdravka Velimirovića, Branka Baletića… Impresivna lista crnogorskih i jugoslavenskih reditelja, zar ne! Tu je generaciju naslijedila nova, u kojoj je, zanimljivo, i nekoliko interesantnih redateljki.
Je li planirana i televizijska serija „Danilo“?
Zamišljeno je da adaptaciju scenarija za televizijsku seriju obave Stevo Koprivica i Adro Martinović. Možda bih im mogao i ponešto sugerirati, iako televizija nije moj medij.
Što je sa Vašim filmom „Bijeg do mora“?
S obzirom na izuzetno povoljne recenzije filmske struke, na kritike i na ocjene istaknutih ličnosti kulture, s obzirom i na pozitivne ocjene selekcije Kanskog festivala - koji je, nažalost, ove godine otkazan zbog pandemije - mislim da će moj film „Bijeg do mora“ imati uspjeh i kod gledatelja.
Lovćen film je odbio ,,Vlak bez voznog reda“
Nakon završenih studija režije u Centro Sperimentale u Rimu, svoj prvi film, dokumentarac „Kamen i more“, snimili ste u Crnoj Gori. Vaš prvi igrani film…
Svoj prvi igrani film, čiji je radni naslov bio ,,Zemlja“, ponudio sam najprije crnogorskom Lovćen filmu.
Iz „Zemlje“ je 1959. nastao „Vlak bez voznog reda“?
Tako je. Dvije godine sam prikupljao dokumentaciju, obavio nekoliko anketa, obišao Banjane, Oputnu Rudinu, Grahovo i Viluse, Petroviće, Vučji Do, pa koloniste u Vojvodini. Na scenariju jesurađivao i Elio Petri, istaknuti talijanski scenarist, kasnije dobitnik Oskara.
Veoma zadovoljan scenarijem, predao sam ga Lovćen filmu, predloživši im da ga realiziramo. Međutim, na sjednici uprave Lovćen filma scenarij nije prihvaćen: smatrali su, naime, da priča o kolonizaciji siromašnih seljaka neće zanimati gledatelje, pogotovo ne one u svijetu. Ipak, nisu me potpuno odbacili, pa su mi ponudili da snimim film o krvnoj osveti u Crnoj Gori. Odbio sam i vratio se Jadran filmu, potom otputovao u Dalmaciju, Šibenik i selo Vaćani, zatim u Baranju i Slavoniju, te napravio adaptaciju scenarija. Na sjednici filmskog savjeta Jadran filma, koja je trajala trideset minuta, scenarij i sredstva za snimanje jednoglasno su odobreni.
„Vlak bez voznog reda“ prikazan je u Kanu. Je li osvojio neku nagradu?
Film je dobio Nagradu filmskih kritičara Francuske. Distribuiran je u pedeset i pet zemalja svijeta, a afirmirao je i mene kao debitanta. Nakon tog filma, u mom pozivu je sve bilo lakše, mnogo lakše.
Vaš glavni konkurent, u to vrijeme takođe debitant, bio je Fransoa Trifo.
Trifo i ja smo bili u prijateljskim odnosima. Nekolike godine kasnije, 1962, na premijeri „Kozare“, Trifo je u Luvru izjavio da je, iako je na projekciju mog filma došao s predrasudom da u ratnom filmu ne može vidjeti ništa novo, „Kozara“ film posve neuobičajen u svom žanru.
„’Vlak bez voznog reda’ mi se neobićno svidio, ali je „Kozara“ bogatija, efektnija, zrelija…“, kazao je Trifo francuskim novinarirna.
Jeste li kasnije sarađivali sa Lovćen filmom?
Film o Šćepanu Malom, „Čovjek koga treba ubiti“, nagrađen je zlatnom medaljom na 23. Međunarodnom festivalu nadrealističkog i avangardnog filma u Avelinu i medaljom Sitgsa u Španiji. Ipak, ni „Čovjek koga treba ubiti“ nije crnogorski film.
Zašto?
U Ministarstvu kulture Crne Gore se predugo mudrovalo. U međuvremenu, film su preuzeli Jadran film i Croatia film. „Čovjek koga treba ubiti“ nagrađen je na Festivalu fantastičnog filma u Parizu i, što je još važnije, distribuiran je u dvadeset i šest zemalja svijeta.
Moderna Crna Gora podrazumijeva isto takvu crkvu
Pratite li političku situaciju u Crnoj Gori?
Naravno.
I, kako Vam izgleda?
Moj djed Stevan Bulajić bio je šesta generacija crnogorskih sveštenika u mojoj porodici; istovremeno, kao sveštenik, bio je komandir grahovsko-viluške čete u svakom ratnom sukobu. U jednoj bici sa Turcima na granici sa Hercegovinom, jurišajući na čelu čete, moj djed, pop Stevan, teško je ranjen u desnu ruku. Ostao je sakat. Onemoćao i već u godinama, napisao je pjesmu: „Desna ruka to su ljudska krila/Nema ruke da trebnik otvori/ Moja suza nema prijatelja“.
Što hoćete da kažete?
Hoću da kažem da je moj djed bio primjer crnogorskog duboko nacionalnog sveštenstva, koje je branilo Crnu Goru i odigralo bitnu ulogu u crnogorskoj historiji. Savremena, moderna država Crna Gora podrazumijeva istu takvu crkvu. To je sve!
Dugo živite u Hrvatskoj, kako ocjenjujete odnose naše dvije zemlje?
Nakon prvog susreta predsjednika Mila Đukanovića i Stjepana Mesića u Konavlima 2000. godine, kada je utvrđeno da agresiju na Hrvatsku i napad na Dubrovnik i Konavle nije inicirala Crna Gora, već da su agresor bili Slobodan Milošević i JNA - koja je, doduše, mobilisala izvjestan broj crnogorskih rezervista - odnosi dvije države tradicionalno su dobrosusjedski. I danas se sjećam da su me tokom susreta dvojice predsjednika veoma dojmili i riječi i gest predsjednika opštine Konavle Luke Korde, koji je ustao i prvi pružio ruku predsjedniku Đukanoviću.
