Politika

Komentar

Tihi rat

Da, EU bi mogla da odloži pristupne procese, ali to bi išlo na ruku političke elite Srbije i učinilo Crnu Goru više, a ne manje zavisnom od Srbije. I da, EU bi mogla da uvede sankcije Srbiji, ali bi to samo ponovo podstaklo prosrpske nacionaliste u Crnoj Gori 

Tihi rat Foto: Privatna arhiva
Džejson Gold (Jason Gold)
Džejson Gold (Jason Gold)Autor
Portal AnalitikaIzvor

Već više od dvije godine u dvorištu Evrope bjesni „tihi rat“. Destruktivan po građansko društvo i političku stabilnost, kao bilo koji oružani rat. Doduše, ne toliko krvavo ili fizički destruktivan, ali definitivno politički i društveno razarajući, možda čak i više.

Ovo ističem jer sam tome svjedočio iznutra i iz prve ruke vidio „građansku, društvenu i političku“ štetu koja je napravljena ovdje u Crnoj Gori. Bilo bi pogrešno da ovo nazovem sukobom u konvencionalnom i drastičnom smislu te riječi, naročito kada svakodnevno na našim TV ekranima gledamo krvoproliće i nasilje koje se dešava u Ukrajini, zbog agresivnog vojnog ekspanzionističkog ponašanja Putinove Rusije. Međutim, postoji veza između tog „vrućeg rata“ u Ukrajini i „tihog rata“ ovdje u Crnoj Gori, odakle i ja pišem.

Srbija i Srbi nijesu tražili nezavisnost od svoje „sfere uticaja”, tj. bivše Jugoslavije, baš kao što Rusija i Rusi nijesu željeli nezavisnost od svoje „sfere uticaja“ bivšeg SSSR-a i Ruske Federacije. Možda je glavna razlika između ova dva primjera u tome što Rusija pod Putinom smatra da on može vojno da napadne Ukrajinu jer nije članica NATO-a, dok Vučić (predsjednik Srbije) nema takvu sigurnost, jer je Crna Gora članica NATO-a. Stoga su u slučaju Crne Gore Vučiću bile potrebne druge metode potčinjavanja i ekspanzionističke doktrine osim otvorenom agresijom koju je Putin koristio za Ukrajinu.

Ako crnogorski političari i građani zapadne orijentacije ne budu djelovali jednoglasno duboko sam zabrinut za budućnost zemlje

I Vučićev suptilniji metod i Putinov vojni napad služe istim ciljevima i krajnjem rezultatu „igre“ - potpunom potčinjavanju njihove nekadašnje „braće“ nazad u „ruski svet“ i „srpski svet“. Situacija se mora posmatrati u kontekstu činjenice da su mnogi građani, rođeni u Ukrajini, sljedbenici Ruske pravoslavne crkve i da imaju srodne pretke sa Rusima, baš kao što je slučaj sa mnogim rođenim u Crnoj Gori, koji su sljedbenici Srpske pravoslavne crkve i imaju rodbinske veze sa Srbijom.

U oba slučaja ovo je bio faktor koji je omogućio i Putinu i Vučiću da razviju narativ, i kod kuće i na Vučićevom međunarodnom planu, da su Rusi u Ukrajini i Srbi u Crnoj Gori potlačene manjine i da im je zato očajnički potrebna podrška „Majke zemlje”. I Ruska i Srpska pravoslavna crkva bile su epicentar (i u Ukrajini i u Crnoj Gori) za promovisanje ovog narativa svojim sljedbenicima, kao i ideje da su obje crkve nedjeljive od ruske ili srpske države.

Razlika između „vrućeg” i „tihog” rata sa kojim se Ukrajina i Crna Gora suočavaju, primijenjena na našu, domaću situaciju, znači da u Ukrajini praktično SVI političari različitih partija i njihove pristalice stoje rame uz rame sa svojim predsjednikom Zelenskim, dok u Crnoj Gori mnogi političari i građani, čak i oni koji se suprotstavljaju sadašnjoj prosrpskoj/proruskoj Vladi, ne stoje rame uz rame sa svojim predsjednikom Đukanovićem.

Prije agresije Rusije, Ukrajinci nijesu bili politički ujedinjeni i upravo napad Putinove armije učinio je da Ukrajinci čvrsto podrže Zelenskog. Zar je potrebna slična situacija građanima Crne Gore? Jer „tihi rat“ je do sada osim institucije Predsjednika razorio sve druge atribute države.

Možda je nejedinstvo u odbrani jedine preostale institucije, jedan od razloga zašto izostaje međunarodna podrška onima koji vode ovaj „tihi rat“ u Crnoj Gori, rat koji je uništio veliki dio postignuća prozapadne političke orijentacije Crne Gore (tj. članstvo u NATO-u i proces pristupanja EU). Koga zapadni saveznici treba da podrže u Crnoj Gori? Ovo je pitanje koje mi je nebrojeno puta postavljano prilikom mojih mnogobrojnih posjeta poslanicima Britanskog parlamenta, tokom kojih smo razgovarali o situaciji u Crnoj Gori. Tako je bilo i kada sam imao komunikaciju sa poslanicima Evropskog parlamenta.

I Vučićev suptilniji metod i Putinov vojni napad služeistim ciljevima i krajnjem rezultatu „igre“

Zadovoljan sam što su posljednjih nedjelja mnogi britanski i evropski parlamentarci upozoravali na potencijalnu katastrofu sa kojom se Crna Gora suočava i da su Crnu Goru posjetile važne diplomate iz EU, ali i Ujedinjenog kraljevstva. Međutim, i dalje nema znaka JEDINSTVA u borbi crnogorskih političara ili građanskih aktivista. Čak i oni političari koji su se priklanjali predsjedniku Vučiću i želji Srbije da uništi građanski život i Ustav Crne Gore, uvjeravali su gostujuće diplomate da su „oni“ proevropski orijentisani. Konkretno, mislim na GP URA, DF, Demokrate, Pokret Evropa Sad i SNP.

Ako crnogorski političari i građani zapadne orijentacije ne budu govorili i djelovali jednoglasno, duboko sam zabrinut za budućnost zemlje.

Da, EU bi mogla da odloži pristupne procese, ali to bi išlo na ruku političke elite Srbije i učinilo Crnu Goru više, a ne manje zavisnom od Srbije. I da, EU bi mogla da uvede sankcije Srbiji, ali bi to samo ponovo podstaklo prosrpske nacionaliste u Crnoj Gori. Iako je predsjednik Srbije izuzetno zabrinut zbog mogućih sankcija (posebno finansijskih) jer EU pruža Srbiji više sredstava nego bilo koja druga država ili međunarodna organizacija, Vučić je takođe zavisan od podrške srpskih nacionalista kako bi zadržao svoju poziciju 'moći'. 

Prijetnja sankcijama predstavlja dilemu za Vučića, ali s njom se i ranije suočavao... Po mom mišljenju on bi jednostavno plasirao narativ 'Srbija je žrtva' i još jednom, kao što je to činio u prošlosti, koristio narativ 'srpskog žrtvovanja' da bi pojačao pritisak srpskog nacionalizma u Crnoj Gori, Kosovu i BiH, u osnovi držeći EU u vrsti ucjene do postizanja cilja. 

Uvođenje sankcija Srbiji u ovom trenutku je i dilema za EU iz istog razloga. Sve dok Crna Gora ne bude politički stabilna i osigurala put u EU članstvo veoma je teško za i za Evropsku uniju da uvede bilo kakve značajne sankcije Srbiji. Ovo je parodoks u kome se EU našla naspram prosrpske i antievropske Vlade Crne Gore. Jedino oružje koje ima je DIPLOMATIJA... Zato sada vidimo specijalne izaslanike oba evropska Parlamenta i EU Komisije kako rade unisono i govore jednim glasom.

Jedino pravo rješenje da se prekine ovaj „tihi rat“ u Crnoj Gori bilo je da su se građani ugledali na Ukrajinu... Da su stali rame uz rame sa svojim Predsjednikom!

Portal Analitika