Kad je prije nekoliko mjeseci, još prije lokalnih izbora, počelo „natezanje” između organizacijskog tima Marka Perkovića Thompsona i gradskih vlasti u Zagrebu, vezano uz termin promotivnog koncerta ovog „protestnog pjevača” u Zagrebu, povodnom njegova novog albuma „Hodočasnik”, svi su mislili da je riječ o još jednom pokušaju udara desnice u hrvatskoj političkoj areni na zeleno-lijevu platformu Možemo, koja uživa dominantnu potporu biračkog tijela u glavnom gradu Hrvatske.
Smatralo se da je davanjem termina na hipodromu za održavanje jednog koncerta, i to bitno nakon lokalnih izbora u maju ove godine, gradonačelnik Tomislav Tomašević minimizirao rizike od masovne dinamike koja se pripremala za njegovu političku poziciju. Jedini interes grada bio je da masovno okupljanje prođe bez incidenata i mogućih neugodnih posljedica, a dio dinamike bio je i bijeg znatnog dijela građana Zagreba, dakle Tomaševićevih glasača, iz grada te da su uglavnom mladi ljudi s drukčijom ikonografijom i drukčijim socijalnim i političkim prioritetima preplavili grad. Ubrzo, znatno prije okupljanja i toga što formalno nazivamo koncertom, postalo je jasno da okupljanje oko 450.000 ljudi na ovom skupu ima jasnu političku poruku, ali i to da ta poruka nije adresirana gradskoj, nego središnjoj državnoj vlasti u Hrvatskoj.
Gradska uprava i Vlada našle su se u poziciji saveznika, minimiziranja rizika i eventualnih posljedica masovne dinamike, ali i to da se okupljeni ljudi ne pretvore u gomilu, koja bi onda „oživjela” prema pravilima kojima nas je još krajem devetnaestoga stoljeća podučio Gustave Le Bone (Psihologija gomile, 1895), o gomili, koja ima svoj moral, svoju dušu, svoje zakonitosti. Grad i država odabrali su jednaku strategiju – izbjegavanje napetosti i konflikta, minimalno djelovanje i fokusiranost na to da sve prođe bez sukoba okupljenih s policijom ili gradskim vlastima.
Daleko više od muzičkog spektakla
Svakome je jasno da se unutar male državne ili nacionalne zajednice, s gotovo 3,5 milijuna stanovnika, 450.000 ljudi ne može okupiti slučajno, a to da se svaki sedmi stanovnik Hrvatske nađe na istom mjestu motivacija mora biti „paket” koji obuhvaća daleko više od glazbenog spektakla. Dodajmo tome da su se uglavnom okupljali mlađi ljudi, pa da je udio sudionika u općoj populaciji daleko veći od nekih petnaestak posto populacije.
Jasno je da je riječ o kompleksnom socijalnom projektu koji, prije svega, ima političku dimenziju, a iz simbolike i ikonografije kojom se Thompsonov tim koristi, posve je jasno o kome se radi. Ne radi se ni o kakvoj skupini populističkih političara, ni o kakvoj desno radikalnoj stranci ili lideru, jer je očito da je snaga tih opcija u Hrvatskoj do sada bila zanemariva. Naravno, još se manje radi o nekakvoj operaciji vladajućeg HDZ-a, koji niti izbliza nema takav utjecaj na mlađu populaciju, kao što je onaj iskazan u uspostavljenoj socijalnoj dinamici. Nije moguće reći niti da iza te socijalne dinamike stoji redovna crkvena hijerarhija, koja se u Hrvatskoj u proteklih nekoliko godina dramatično promijenila.
Istina je, socijalnu dinamiku koja je pomalo sličila na ovu današnju, ali je bila daleko slabija, u drugoj polovini mandata administracije Ivice Račana (2002. i 2003. godine) pokrenulo je desno krilo tadašnjeg HDZ-a (ne onog što ga je vodio Ivo Sanader, nego onog na čelu s Ivićem Pašalićem), a tu su dinamiku podupirali i neki od tadašnjih, prije svega dalmatinskih desnih katoličkih biskupa. Međutim, sada Hrvatska ima umjerenu centrističku administraciju koja većinu, doduše, osigurava koalicijom s populističkom desnicom, ali ta populistička desnica minimalno utječe na dominantne političke procese u Hrvatskoj. Ta je desnica, osim toga, do nogu poražena na nedavnim lokalnim izborima i nije uspjela stvoriti niti jedno relevantno regionalno uporište.
Političke borbe s biskupima
Kad je riječ o tim desnim biskupima, svi pamte političke borbe što ih je s tom skupinom vodio Ivo Sanader, akter koji im svjetonazorski nije pripadao, ali je veoma dobro (i osobno) poznavao tu strukturu. Prema van, u političkoj debati, sukoba nije bilo, ali svaki put kad je Sanader ocijenio da je ta skupina napravila korak previše u podršci njegovim protivnicima u desno-populističkom polju (tada su glavni akteri bili oni iz Hrvatske stranke prava – HSP, koja danas praktički i ne postoji), pojavile su se očevidne poruke „očevima biskupima”, naprimjer otvaranje pedofilskih afera vezanih uz crkvenu strukturu.
Thompson, koji je danas formalno u fokusu nove socijalne dinamike, bio je, također, dio tih izazova za Sanaderovu administraciju, koja je nastojala izboriti pristupanje Hrvatske Europskoj uniji, i za to imala punu podršku tadašnje lijeve i liberalne opozicije (na čelu s Ivicom Račanom i Vesnom Pusić), pa se ovaj nije libio posegnuti u crne fondove stranke, što ih je formirao prije svega za ilegalno financiranje izbornih kampanja, da bi platio pozamašnu sumu tom istom Thompsonu, ali ne zato da bi ovaj podržao HDZ, nego samo zato da ne nastupa u kampanji njegovih protivnika iz HSP-a. Nakon što je Sanader rastočio HSP i tadašnje desne populiste, prije izbora 2015. godine pojavila se nova politička opcija – Most, formirana s velikom pomoći istih tih dalmatinskih biskupa.
Međutim, u međuvremenu je desno krilo Katoličke crkve unutar crkvene hijerarhije dramatično izgubilo utjecaj. Nekoć su bili tako snažni da su mogli onemogućiti zagrebačkog nadbiskupa, kardinala Josipa Bozanića, koji nije bio dio njihova kruga, da obnaša funkciju predsjednika Hrvatske biskupske konferencije, ali se njihova pozicija počela dramatično mijenjati već u pontifikatu Benedikta XVI, a naročito u vrijeme pontifikata pape Franje.
Game changer, osoba koja je donijela promjenu, bio je papinski nuncij Alessandro Derrico, koji je 2012. godine s mjesta nuncija u Sarajevu stigao u Zagreb. Ovaj mirni, staloženi i povučeni papin diplomat pripremio je umirovljenje cijele skupine biskupa, koja je davala ton djelovanja Katoličkoj crkvi, zamijenila ih je nova generacija u kojoj su najistaknutiji ljudi vatikanski administrator, suzdržani i odmjereni Dražen Kutleša, sada zagrebački nadbiskup i najzanimljivija osoba Crkve, kao i riječki nadbiskup Mate Uzinić, biskup koji je prema vrijednostima najbliži papi Franji. U proteklih nekoliko godina crkvena se hijerarhija u Hrvatskoj ponašala jednako kao i one u konsolidiranim europskim demokracijama. Istina je, crkvena hijerarhija je imala izrazito dobre odnose s premijerom Andrejom Plenkovićem, ali nije bilo niti političkog zagovaranja, niti identifikacije vrha crkve i vlasti.
Veze koje nikad nisu bile tajna
Ipak, odvijao se proces što bi ga zagovornici urotničkih teorija lako opisali kao djelovanje „duboke crkve”, a te su vrijednosti odjednom izašle na površinu u kontekstu socijalne dinamike stvorene pripremama i održavanjem koncerta Marka Perkovića Thompsona. Već je rečeno da je naslov albuma kojeg ovaj koncert promovira „Hodočasnik“, a veze Thompsona i desnog krila Crkve nikad nisu bile tajna. Klerikalna simbolika i svojevrsna bigoterija uvijek su bile obilježje njegovog repertoara, a najsnažniji dokaz povezanosti s miljeom dalmatinskih, danas umirovljenih biskupa činjenica je da je jedan od njih, umirovljeni šibenski biskup Ante Ivas, autor teksta jedne od pjesama koja ima važno mjesto u Thompsonovoj produkciji – „Maranatha“.
Utjecaj Crkve je taj koji uz Thompsona vezuje i desne političke opcije i pripadnike nekadašnje obavještajne zajednice. To nije HDZ, jer je Thompson uvijek bio „na drugoj strani”.
Kad se pojavila njegova pjesma „Čavoglave”, u vrijeme najgore Miloševićeve agresije na Hrvatsku, Franjo Tuđman je insistirao na embargu na javno izvođenje te pjesme, zbog pokliča „za dom“ i odgovora – „spremni“. On je razumio kako je za Hrvatsku opasno pristajanje na ikonografiju ustaškog pokreta i režima, što je za mnoge druge, kojima su ustaštvo i fašizam daleki, u onom vremenu bilo prihvatljivo, kao oblik nekog prkosa zbog agresija Miloševića i JNA, koja se legitimirala „obranom Jugoslavije”, a služila se još i socijalističkom ikonografijom. To je jedna od borbi koje je Tuđman izgubio, ali za tu je borbu izrazito šteta da je u njoj bio poražen. S tim nesretnim „za dom – spremni“ dogodila se greška i u vrijeme Račanove administracije, kad je prihvaćena registracija nevladine organizacije sljednice Hrvatskih oružanih snaga (HOS), koja je bila svojevrsna partijska vojska HSP-a, a na čijem amblem stoji „za dom – spremni“.
Hodanje po rubu sa spornim pozdravom
Na Thompsonovom najnovijem koncertu, također, taj je dijalog između njega i publike u pjesmi „Bojna Čavoglave“ s njegovim pokličem „za dom“ i odgovorom publike – „spremni“, bio najgori trenutak, ali su se okolnosti tako posložile da se nitko na vlasti neće usuditi penalizirati ovu igru. Akteri koji stoje iza Marka Perkovića Thompsona to znaju, zato drugdje hodaju po rubu, ali se brinu o tome da ova „najjača karta” ostaje u njihovim rukama.
Da je policija pokušala kažnjavati bili koji ispad s ustaškom ikonografijom na masovnom skupu, stvorio bi se kaos. Plenković vrlo dobro zna da je ta ikonografija usmjerena protiv njega, upravo kao što je izravno protiv njega bio usmjeren i dio konferanse na koncertu, u kojoj je Thompson, koristeći frazeologiju „identitetskih ideologija”, pozivao Europsku uniju da se „vrati svojim korijenima”.
Premijer Plenković je izveo zanimljiv manevar. Iako je dio javnosti postavljao pitanje hoće li i on biti „sa svojim narodom” na Thompsonovom koncertu, on se pojavio samo na generalnoj probi, izvevši diplomatski manevar, a najsposobniji čovjek u njegovoj vladi, ministar unutarnjih poslova Davor Božinović brinuo se o tome da se ne dogodi nikakav incident i da se socijalna skupina ne pretvori u gomilu koju nitko ne bi mogao kontrolirati.
Je li Plenković mogao poslati jasniju poruku?
Neki Plenkoviću prigovaraju da je barem post festum mogao poslati jasniju poruku, a ne incidentnu socijalnu dinamiku relativizirati tvrdnjom da se problem radi od tri riječi (za dom – spremni) u jednoj pjesmi. Da je ušao je u političku borbu, vjerojatno ispravno ocjenjuje, iz koje ne bi mogao izaći kao pobjednik, a posljedice poraza mogle bi biti fatalne za demokratski poredak u Hrvatskoj. Malo je vjerojatno, međutim, da će se ostvariti Plenkovićeva nada – da je to bio tek jednokratni skup, a da će posljedice uspostavljene socijalne dinamike nestati prema principima kratkotrajnosti sjećanja gomile. Plenković izbjegava sukob jer zna da, s druge strane, ne postoji konsolidirana stranačka i politička struktura, koja bi mogla nastaviti posao započet pokretanjem ove socijalne dinamike. Isto tako, ovdje je progovorilo to što smo nazvali „dubokom crkvom”, a ne redovita crkvena hijerarhija, koja je ostala vidno distancirana prema cijelom procesu.
Ipak, čini se da je s pravom nakon koncerta na Hipodromu više zabrinut predsjednik Zoran Milanović, negoli premijer Plenković. Plenković zna da je sve to pokrenuto protiv njega, ali pokretači još nemaju način da to jasno i otvoreno kažu. Milanović ih pritom uopće nije zanimao, a objekcije iz kategorijalnoga aparata identitetskih teorija njemu su bliže nego Plenkoviću. Međutim, ova je socijalna dinamika pokazala slabost njegove pozicije, jer on u društvu i političkom životu nešto znači samo kao counterpart, odnosno suprotna strana Plenkoviću.
Samo zbog toga je nakon katastrofalnog prvog mandata praktički bez borbe dobio drugi predsjednički mandat i samo kao suprotna strana Plenkoviću ostaje prepoznatljiv u javnosti. Odjednom se stvorila socijalna dinamika u kojoj on više „ne postoji”, u kojoj nikome nije potreban, a oni koji su pokrenuli socijalnu dinamiku jednostavno ga niti ne primjećuju. Ima li što gore za ambicioznog aktera fokusiranog na vidljivost, a bez sadržaja i javnih politika, od ovog što se upravo dogodilo Milanoviću? Vjerojatno nema i zato će se ponašati kao da se ništa nije dogodilo – možda svi zaborave na tu neugodnu situaciju.
