Skoro, pa da u posljednjih 500 i nešto godina ne postoje dva naroda u evropskoj, pa možda i svjetskoj istoriji koji su imali toliko učestalih i svakovrsnih kontakata i odnosa kao što je to slučaj sa Crnogorcima i Turcima.
Od toga - prvih 400 godina ti kontakti su bili baš toliko sadržajni, a bogami često neobični, čak i maštoviti – ali prije svega ratnički, da ih je crnogorski pjesnik Momir M. Marković definisao kao „Četiristogodišnji rat“.
Dobro, reći će neko – romantika, još i nacionalna.
Ali nije.
Recimo, pjesnici Puškin, Mickijevič i Lord Tenison jesu bili veliki evropski romantičari, ali nijesu samo zbog toga pisali i opjevali borbe Crnogoraca. Neke i sa Turcima.
Ili - ako nešto još u predinformatičkim vremenima 19. vijeka postane opšte mjesto i u dječjim „ratničkim“ igrama od Kavkaza do Jelisejskih polja, onda mora da je to bila ozbiljna evropska priča.
Iako je taj pasus izostavio u posljednjem izdanju svoje knjige „Razgovori sa Staljinom“ iz 1990. godine, Milovan Đilas je u prvom izdanju („Conversations with Stalin”) iz 1962, godine svjedočio kako mu je Staljin pričao da je, odrastajući na Kavkazu, uvijek „kao dijete bio 'Crnogorac' u 'ratu s Turcima'“.
S druge strane - iako sin Napoleonovog oficira čiju su vojsku Crnogorci, na čelu sa guvernadurom Vukolajem, 1813. godine potukli u Boki i zauzeli utvrđeni Kotor, veliki francuski pisac Viktor Igo nije imao problema da prizna da je „u dječijim igrama Crnogoraca i Turaka uvijek tražio da bude Crnogorac“.
O 400 godina te evropske priče govori i kartografija te iste Evrope. Gotovo da nema evropske mape od samoga početka 16. vijeka, pa sve do posljednje velike crnogorsko-turske bitke za Skadar 1913. godine, a da preko čitavoga, ili gotovo čitavoga Balkanskoga poluostrva nije rastegnuto ispisano OTTOMAN, ili - TURKISH EMPIRE. Ali isto tako, gotovo da nema ni jedne, a da u zaleđu, nad Bokom Kotorskom, ne postoji i vidno unijet i obilježen, koloritno ili granicom - a najčešće i jednim i drugim - i jedan prostor za kojega američki novinar Vitni Voren kaže da se „ne čini većim od iglenog vrha“. Vorenova metafora - kao da je izvedena iz stiha crnogorskoga Vladike i pjenika, bez imalo metaforike:
„Crnu Goru pokorit ne mogu, ma nikako da je sasvim moja.“
Za razliku od ovoga prvoga imperijalnoga i rastegnuto ispisanoga natpisa, ovaj drugi – kako ga Voren i ostali Zapadnjaci zovu – MONTENEGRO, nikada nije mogao stati u tom „iglenom vrhu“, nego pored. Ako bi neko baš i pokušao, pa i uspio, uglavnom bi to bilo samo ono skraćeno - MONT.
Isti je slučaj i sa ranijim, ali i sadašnjim turskim kartografskim istorijskim prikazima, sve od 1520. godine, pa nadalje: OSMANLI IMPARATORLUĞU. Godine 1789. „igleni vrh“ je obilježen pored: KARADAĞ, a na jednom prikazu iz1812. uspjelo se umetnuti samo – KAR.
Taj „igleni vrh“ je, kaže Vitni Voren, prostor koji je cijelo vrijeme „nadzirao kapiju kroz koju je Istok pokušao da uđe u Evropu", i koji je dao ogromni, možda i odlučujući doprinos da se ova „sačuva od potpune dominacije Orijenta".
Jer, kako svjedoči i albanski klasik Ismail Kadare, „uprkos izgledu velike dame, Evropa nikada nije bila nedodirljiva. Čak se dogodilo da su dva njena poluostrva, Iberijsko i Balkansko, bila otrgnuta na silu u prošlim stoljećima.”
"Rade Zvicer svjedoči i o crnogorsko-turskom rastanku u Skadru: „Sjeti se đeneral Radomir Vešović, a njemu je to i bastalo, te ne pitajući nikoga povika s čela kolone: ‘Crnogorci, odajmo s tri puščana plotuna počast najčasnijem našem neprijatelju, kakvog nikada više nećemo imati!’ Oglasi se cijela crnogorska vojska, okrenu se na lijevokrug i ispali tri puščana plotuna u čast zaista najčasnijem našem neprijatelju. I Turci uradiše isto, počast nam za počast vratiše. Đeneral Vešović im kapu u počast skide, i mi svi za njim“
Vijek i po prije Amerikanca Vorena i preko dva prije Kadarea, znala je to i prva crnogorska spisateljica i neposredni svjedok događaja - Katerina Radonjić kada je 1774. godine u svojoj istoriji „Kratki opis o Zeti i Crnoj Gori“ zapisala:
„Proračunati Turčin nikada nije tako loše mislio i sudio o Crnoj Gori kao drugi, nego je uvijek s budnošću na nju gledao (...) radi svojih daljih namjera koje je Porta skrivajući uvijek gajila (...) - zauzimanju Jadranskog mora, a zatim, u takvom slučaju, i cijele Italije, jer padom Crne Gore, dakle i Boka Kotorska ne bi se mogla tada održati. Tamo bi Porta flotu osnovati i držati mogla, a prolaz kroz more od crnogorskih obala do Brendiča (Brindizija – Đ.R.) grada napuljskoga računa se da ima 60 italijanskih milja.”
Preko dva vijeka kasnije, po svjedočenju italijanskoga novinara Paola Rumiza u skorašnjoj knjizi „Odavde do Lepanta“, jedna druga spisateljica - Škotlađanka Džena Moris, sažeto će zaključiti isto: samo je „mahnita odlučnost Crnogoraca spasila ovu obalu od Turaka“.
Ako bi se ovđe završila, ova bi priča mogla biti nepotpuna. I, što je najgore - varljiva. Zapravo, ovo do sada je samo uvod u dvije sljedeće priče, ili slike-poente: ne samo o ratnicima, nego i o Crnogorkama i Turkinjama. I poštovanju žene.
Ali i o još po nečemu.
PRIČA PRVA:
Pišući o ratovanju Crnogoraca i Turaka u dva broja „Serbskog letopisa“ iz sredine 19. vijeka čitamo:
„Zato su Crnogorci sa sosednim Turcima u neprestanotrajućoj borbi (...) U takovim borbami i žene kadšto učestvuju (...) Usred najljuće borbe između obe strane, ostaju žene oba naroda izvan domašaja, i mogu bez opasnosti iz edne zemlje u drugu odlaziti."
A onda nestvarno čitljiva slika, iz jednoga “Brastva”, iz 1939. godine. Skoro, pa slikarsko platno:
“Godine 1861. Drobnjaci su u borbi s Turcima-Kolašincima na Poljima strašno stradali. Tog puta je ostalo oko sedamdeset udovica u plemenu. Iz samog sela Previša poginulo ih je sedmorica, među njima i pop Milovan Tomić i Novica Kojić, jedan od najviđenijih Drobnjaka (...) Žene poginulih sa Milušom, popadijom popa Milovana i sa još nekoliko seljanki otišle su na mesto pogibije, našle leševe svojih ljudi i na konjima ih prenele i sahranile u groblju kod crkve previške, a popa Milovana u crkvi kod oltara, bez plača i bez kukanja.”
PRIČA DRUGA:
Svjedok već spominjane posljednje crnogorsko-turske bitke – one za Skadar 1913. godine i crnogorskog zauzeća Grada, Rade Zvicer zapisuje:
„Teško nama, odoše Turci iz Crne Gore. Časnijeg i ljućeg neprijatelja nikada više nećemo imati. Koljući se s njima toliko vjekova, mi se nekako jedni s drugima i srodismo (...) Otuda i naša velika žalost što Turaka nikad više pored nas neće biti. I jeste tako, i biće tako, kukaćemo mi za Turcima kao za rođenom braćom!.”
I slika. Opet - skoro, pa slikarsko platno:
“Sjeti se đeneral Radomir Vešović, a njemu je to i bastalo, te ne pitajući nikoga povika s čela kolone:
‘Crnogorci, odajmo s tri puščana plotuna počast najčasnijem našem neprijatelju, kakvog nikada više nećemo imati!’
Oglasi se cijela crnogorska vojska, okrenu se na lijevokrug i ispali tri puščana plotuna u čast zaista najčasnijem našem neprijatelju. I Turci uradiše isto, počast nam za počast vratiše. Đeneral Vešović im kapu u počast skide, i mi svi za njim. Da potraja to još koji tren, bilo bi nas kojima bi i suza niz obraze utekla. Barjaktar Joksim Banjestrić na svoju ruku zapjeva, a oni oko njega prihvatiše:
‘Zbogom Turci i turski barjaci, sve vam prosto ljudi i junaci!’”
Odavde do Bosfora, ili Od Bosfora dodavde – nekad ili uvijek, vjerovatno i nije, a sada je postalo – svejedno i svakodnevno.
Nova vremena.
