- U Beograd stižem uzdignuta čela i punog srca. Uželjela sam se guštanja sa prijateljima. Beogradski koncert ću započeti pjesmom “Prijatelji stari gdje ste”, kaže Kesovija koja će u glavnom gradu Srbije nastupiti 23. januara.
U februaru 1966. godine tri nedjelje sam nastupala u poznatom pariškom “Music Hall Bobino”. Publika me je voljela, kritika priznala. Imala sam osjećaj da mi je svijet pod nogama. Nisam znala da su me jedne večeri u Bobinu gledali i slušali princeza od Monaka Grejs Keli i njen suprug princ Renije. Lijepa holivudska diva mi je prišla poslije nastupa i kazala mi da nika u životu nije u živala u nečijem glasu kao te večeri u Bobinu, započinje ispovjest za Blic nedjelje Tereza Kesovija.
”Vi morate predstavljati Monako na takmičenju za pjesmu Evrovizije”, kazala mi je princeza od Monaka. Fotografija koja bilježi kako mi Grejs Keli pruža ruku iz lože uz prepoznatljivi svjetlucavi osmeh obišla je svijet. Njen suprug princ Renije nije bio oduševljen idejom da neka Jugoslovenka predstavlja Monako na takmičenju za pjesmu Evrovizije ali Grejs je bila neumoljiva. Kad god bi se srele govorila mi je “Tereza, za sve što vam treba, ja sam tu”
Čestitke od Čarlija Čaplina: Među najsretnije trenutke u životu ubrajam i čestitke velikog Čarlija Čaplina za posebnu interpretaciju kompozicije “Ovo je moja pjesma” iz filma “Kontesa iz Hong Konga” za koji je napisao muziku. U Parizu sam se družila sa legendarnim Žilbertom Bekoom pa sam za potrebe novogodišnjeg programa jugoslovenske televizije snimila intervju sa njim.
Četiri puta sam pjevala u slavnoj pariskoj Olimpiji i svaki put sam bila zgranuta koje su sve muzičke veličine bile na njenoj pozornici prije mene. Dok sam se krećući se kroz hodnike približavala sceni sa zidova su me gledali Iv Montan, Džoni Holidej, Edit Pjaf, Šarl Aznavur i obavezivali da moram publici dati sve od sebe. Kada bi počela da pjevam, publika bi uživala u emociji i radost bi ispunila Olimpiju.
Pomajka i ljubav: Nisam još napunila mjesec dana život kada je moja majka umrla poslije porođaja. U Dubrovniku 1938. godine nije bilo efikasnih lekova protiv sepse, i trovanja pa me je porodična tragedija zadesila a da nisam još bila svjesna sopstvenog života. Nikada kasnije nisam saznala šta se zapravo dogodilo sa mojom majkom u porodilištu. Koja bolest je uzrokovala njenu smrt.
Moj otac Antun bio je rođeni Konavljanin i odličan vodinstalater. Smrt moje majke bio je preveliki psihološki udarac za njega pa su mu svakakve gluposti padale na pamet. Jednom ga je moja baka zatekla kako sa brda Boninovo gleda u morske dubine.
Poslije razgovora sa njom više se nije peo na to brdo i bio je svestan da moj stariji brat Pero i ja moramo imati majčinsku ljubav. Antun je oženio čistačicu porijeklom iz jednog malog mjesta iznad Slanog. Bila je deset godina starija od njega i nije imala djece. Naša Jele, divna blaga osoba koju smo Pero i ja zvali majkom jer nam je svu ljubav na svijetu pružala. Živeli smo skromno u staroj kući još iz doba Republike u delu Dubrovnika koji su svi zvali kao “poviše kapelice”. Bili su to bezbrižni dani.
Grijaću ljude pjesmom: Spremala sam se za polazak u prvi razred osnovne škole kada sam sa bratom otišla kod tetke na nedjeljni ručak. Odjednom se namrgodila i pitala nas “Zašto vas dvoje Jele zovete mamom. Moja sestra vam je mama a ne Jele. Ona vam je pomajka”. Pero se samo ućutao. Bio je tri godine stariji od mene a ja sam ridala do kuće. Sa vrata sam pitala Jele zašto mi nije rekla da mi nije prava mama. Onda je ona počela da rida.
Bilo joj je žao zašto me “moji” muče kada sam jedva napunila sedam godina. Sve mi je objasnila pa smo se obje smirile. Tada me je pitala šta ću biti kada porastem i poslije nekoliko sekundi razmišljanja odgovorila sam joj “Grijaću ljude pjesmom”. Jele se nasmejala i odjurila na probu božićne predstave u jednoj dubrovačkoj crkvi. Igrala sam Gospu i tada prvi put zapjevala na sceni. Između ostalog moja uloga je podrazumijevala da držim u krilu malo dete koje simbolizije Isusa. Dečkić nije mogao budan da izdrži duge probe pa mi se u snu upiškio u krilu. Kada je konačno došao dan da odigramo božićnu predstavu unervozila sam se sve do momenta kada sam kročila na improvizovanu scenu.
Od tada publika je moja najveća životna inspiracija.
