Prošlog tjedna minulo je početnih 100 dana nove hrvatske Vlade Zorana Milanovića, koalicije lijevog centra, a što je rok koji se obično daje vlastima do prvog podvlačenja crte i osvrta na posao kojim otvaraju mandat. Vlada premijera Zorana Milanovića, međutim, nije se puno odmakla od zatečenog stanja države poharane HDZ-ovim vodstvom, dok sama svojim najvećim uspjehom smatra obranu kreditnog rejtinga na ranijem nivou.
Hrvatska se tako može i nadalje zaduživati pod istim uvjetima, što nije zanemarivo, ali je daleko od rješenja situacije u kojoj vanjski dug od oko 48 milijardi eura već neko vrijeme premašuje BDP. Istina, današnja vlast nije uoči izborne pobjede niti najavljivala puno konkretnih poteza, suzdržavajući se od intenzivne pripreme naroda na očekivane "nepopularne mjere" i "bolne rezove", te se oslonivši na itekako utemeljenu prognozu da će HDZ pasti sam od sebe.
Gašenje hrvatske brodogradnje: U skladu s tim, zahvati u fiskalnoj politici su tokom posljednjih 100 dana bili diskretni, minimalistički, s neznatno većom dozom naplate od onih koji imaju najviše, ali najviše sudjeluju u nedavno objavljenom iznosu ukupnog poreznog duga od gotovo dvije milijarde eura za 2010. godinu, čiji najveći dio vjerojatno nikad neće biti djelotvorno utjeran. Monetarna politika ostala je gdje je i bila, s tečajem domaće valute prilagođenim bankama i uvoznicima-trgovcima, namjesto proizvođačima. A što se tiče industrijske politike, tu bi možda bilo najbolje da također nisu poduzeli ništa.
Ali, novu su vladu dočekali problemi kao što je onaj posrnulih državnih brodogradilišta, ustvari cjelokupne brodograđevne industrije koja u totalu predstavlja najvećeg domaćeg proizvođača te izvoznika. Europska unija, na glasu kao dušmanin brodogradnje na prostoru čitavog kontinenta – s politikom njezina izmještanja u Aziju – nametnula je Hrvatskoj obavezu da do 2013. ukine subvencije brodogradilištima i zaključi im poslovanje s osamostaljenjem ili stečajem.
Taj proces je službeno otpočeo nedavno, potkraj marta: faktički je ugašeno najstarije, premda ne i najveće ovdašnje brodogradilište, Kraljevica pokraj Rijeke. Ono se nekoć zvalo i Titovo brodogradilište, jer je pokojni jugoslavenski lider u mladosti kratko vrijeme radio i na kraljevičkim navozima. Jedno od najvećih brodogradilišta, pak, Brodosplit, prodano je proizvođaču šarafa Div iz Samobora, koji posjeduje tvornice u Kninu i također Svrljigu, u Srbiji.
S obzirom na sve poznate reference Diva, kao i potpuno neiskustvo u brodogradnji, nažalost se teško može reći da je ta prodaja išta doli odgoda gašenja splitskog brodogradilišta. Njome vlada kupuje vrijeme te nastoji izbjeći svoj dio odgovornosti za kataklizmičku socijalnu situaciju, u kojoj drugi najveći grad u zemlji gubi, jednog za drugim, svoja najveća poduzeća, budući da je ovih dana u stečaj poslan i proizvođač alkoholnih i bezalkoholnih pića Dalmacijavino.
Uznemirujuće najave privatizacija: Još veći nemir izazvala je najava privatizacije nekoliko uspješnih državnih poduzeća, kao što su kutinska Petrokemija, proizvođač umjetnih gnojiva, i Croatia osiguranje, monopolist na pripadajućem tržištu. Iako se za njihovu prodaju navode razni izgovori, veoma je jasno kako pravi razlog za to vlada nalazi u - kardinalnom budžetskom deficitu radi kojeg će prodati i posljednje ostatke "obiteljske srebrnine".
Ipak, od prodaje će Petrokemije zasad vjerojatno odustati, shvativši da su se taktički zaletjeli. Ukratko, toga su velikog izvoznika svojedobno nakanili privatizirati i ministri Franje Tuđmana, što je urodilo radničkom i građanskom blokadom Kutine 1998. godine – uz prijetnju blokadom autoceste između Zagreba i Beograda, od čega buntovnici nisu odustali sve dok nije sklopljen sporazum s vladom da je ta industrija od strateškog značaja, i da mora ostati državnom.
Pioniri radničke borbe u novovremenoj Hrvatskoj slično su reagirali i ovom prilikom, najavivši žestok otpor ukoliko se pogazi sporazum otprije 14 godina. I, barem zasad, vlada je ustuknula, očito uvidjevši da bi Kutinjani mogli odveć efikasno demonstrirati ostatku hrvatskog radništva, u prosjeku znatno slabije organiziranom, kako se štiti općedruštveni interes. Navodni ruski i norveški kandidati za kupovinu morat će se u najmanju ruku strpjeti još neko vrijeme.
Posljednja banka u državnom vlasništvu, Hrvatska poštanska banka, neće biti te sreće, niti tamo postoji sindikalni otpor privatizaciji. Kao i bitno uspješniju kuću, Croatia osiguranje, Milanovićeva Vlada će je prodati bez obzira što se time odriče mogućnosti da konkurentski utječe na financijaško tržište; recimo, visinu kamata.Također, moment na svjetskoj novčarskoj sceni nepogodan je za prodaju bankarskih i osiguravateljskih kuća, koje danas ne postižu dobru cijenu.
Socijalna i druga prava najširih slojeva trpe udare vlasti po još dvije osnove, a prva se odnosi na intenciju pooštravanja radnog zakonodavstva, u smislu tzv. fleksibilizacije tržišta rada, što je malo uvijenije ime za lakša otpuštanja i manje naknade te druge beneficije.
To se zasad izbjegava otvoreno pogurati, pa se vlada drži zaobilaznih legislativnih putova za utjecaj na poneke od tih aspekata.
Kako odbraniti državne interese: Druga je linija konkretnija, i tiče se najave povećanja udjela izdvajanja za kapitalizirani dio mirovinskog osiguranja, u kojem se građanske ušteđevine za mirniju starost prinudno i pod krajnje sumnjivim okolnostima povjeravaju bankama – privatnim, dakako – i zatim stavljaju na burzu u vidu špekulantskih ulaganja. Valja pripomenuti da sve te banke, u Hrvatskoj uglavnom austrijske i talijanske, tako nešto niti slučajno ne mogu raditi u svojim matičnim zemljama.
Upravo sadašnja vlast sa SDP-om i HNS-om na čelu, inače, nije se u obrani državnog ekonomskog interesa pokazala bog-zna-kako čestitom niti dok je vodila zemlju od 2000. do 2003. godine, kad se inzistiralo na privatizaciji nekih veoma kvalitetnih poduzeća, mada Hrvatska tad nije bila ni približno ovoliko ucijenjena dugovima kao danas. Najeklatantniji primjer te prakse je slučaj Hrvatskog telekoma, privatiziranog tako što ga je kupio Dojče Telekom, koji je u ono vrijeme još uvijek bio u većinskom vlasništvu – njemačke države
I sve bi to narodu bilo osjetno manje iritantno kad bi se negdje u vladinim planovima nazirali iole pouzdani planovi za pokretanje gospodarstva i smanjenje nezaposlenosti čija je stopa u međuvremenu premašila 20 postotaka. Ali, osim poprilično uopćenih najava prvog potpredsjednika vlade – to je najnovija titula u Hrvatskoj – Radimira Čačića o širenju prostora za ulaganja u energetiku, nema gotovo ničeg.Štoviše, raste bojazan da će to s energetikom završiti kao državni poslovi koje je Čačić vodio prije 10 godina u cestogradnji, tada glavnom poduzetničkom lovištu.
Radilo se i zaradilo, no ključna su državna cestarska poduzeća, tretirana poput one zadružne kobile u narodnoj metaforici, ostala stisnuta enormnim kreditima, i sad su težak uteg oko vrata države. Nije teško pogoditi kako se danas po Čačiću i Milanoviću zove rješenje njihova problema, dakle – privatizacija.
Igor LASIĆ
