Nije neobično da svake godine izađe sijaset filmova baziranih po istinitim ili skroz fiktivnim dešavanjima sa malenim primjesama istine. Otkriti toplu vodu bi, u tom kontekstu, značilo da doživite filosofsko i stvaralačko otkrovenje u višemjesečnoj potrazi za vama najdražim ostvarenjem iz X godine i pronađete nešto što niko prije vas nije znao da postoji. U to možete samo da sumnjate i da se, eventualno, potajno molite da budete uspješni u tom Sizifovom poslu.
Doduše, moramo biti iskreni pa priznati da nam se prije filma „Tar“ (2022) nije desilo da pomislimo kako će nas jedna autobiografija ubijediti u postojanje izmišljene ličnosti, toliko vjerno i realistično dočarane i predstavljene da bi, sigurni smo, gotovo svako dva puta razmislio o svim detaljima u vezi nje.
Da, dobro ste pročitali! „Tar“ je „autobiografija“ o slavnoj dirigentkinji Lidiji Tar, za koju se marketinški tim naročito potrudio i skoro sve ubijedio da postoji, iako je samo grandiozno i sasvim jezivo igra poznata australijska glumica i Oskarovka Kejt Blanšet. Dakle, knjiška definicija realistične priče o (u potpunosti) izmišljenoj ličnosti. Uzevši te komponente u obzir, jasno je zašto je psihološka drama Toda Filda izazvala pravi bum na kinematografskoj sceni i bila ostvarenje o kojem su se vodile brojne polemike, diskurs paneli na Tviter spejsu i drugim društvenim mrežama. Kratko, jasno i sažeto – pop fenomen.
O unikatnosti i dovitljivosti marketinškom tima, kao i drugim trikovima kojima su pribjegli mogli bismo da pišemo do sjutra, ali je važno dati uvid u priču koja, na našu veliku žalost, nema neku svrhu sem da promoviše pokušaj masovne prevare u vidu egzistencije Lidije Tar. Blago rečeno, ona ni ne postoji.
Rekonstrukcija i depersonalizacija jedne ličnosti prelama se u sve etape njene biti i ističe sve strane – one loše i dobre kojih ih je ubjedljivo najmanje. Suočena sa pošastima cancel kulture, naša junakinja (ili pak antagonistkinja) gubi niti stvarnosti i svjedoci smo postepene dekadence.
Optužena za rasizam i mikroagresiju prema manjinama, kao i grumovanje studentkinje, Lidija Tar preko noć postaje zlikovac kojeg svijet osuđuje i mrzi. Krvnik svega onoga što je dobro i razumno. Iako se ovo ostvarenje trudi da vam zagorča viziju titularnog lika, ne možemo, a da ne primijetimo (i iskritikujemo), pomalo nasilnu i isforsiranu degradaciju žene na način što će sve njene monstruozne karakteristike biti stavljene u prvi plan, time prikrivajući plitkost svega drugog - svijeta u kojem ona živi, muzičkih udruženja, socijalnih mreža, a donekle i ljubavnih partnera, odnosno partnerki u njenom slučaju.
Iako nam se radnja nije dopala jer previše bode oči porukom koju želi poslati, moramo pohvaliti ostale aspekte filma. Gluma je prava suptilna i stoična perfekcija. Kejt Blanšet je mogla ponijeti još jednog Oskara kući zbog grandioznosti kojom njena Lidija odiše, a koja bi bila samo ideja za, možda, kraći film, ili knjigu i na tome zauvijek ostala da nije bilo intervencije svevišnjih, filmskih sila.
Takođe, moramo istaći i naturalnu i zanimljivu tranziciju žanrova gdje u jednom momentu, nakon sat i nešto filma, čujete krike (direktno iz horora Blair Witch Project) i promjenu narativnog tona koja je došla niotkud. A, ako se budete dovoljno dobro zagledali u pozadini pojedinih kadrova uočićete aparicije žrtvi monstruoznog muzičkog maestra. Suptilno, u pozadini čekaju da pravda dođe po svoje.
Upravo narativni žargon koji „žvaće“ kompletan film i dribla ga iz jednog ugla u drugi, može da zbuni publiku. Šta je zapravo „Tar“? Šekspirovska tragedija ili usporen snimak sudara automobila izazvnog cancel kulturom? Eksploatativna priča o mentalnom zdravlju i suicidu ili pak nešto manje zlokobno, naivno? Bezobrazni humor sprečava film da bude nevin u namjeri da osvijesti gledaoca o Lidiji, ali ga ujedno i izdiže iznad prosječnog ostvarenja i produhovljava ga.
Kako će „Tar“ preživjeti test filmskog vremena ostaje da vidimo i posvjedočimo ove godine kada će konkurecija biti izrazito „opasna“ i puna pregršt novih ostvarenja koja uče ili su naučila na greškama ovog filma. Iako se na Oskarima nije proslavio, što nije začudilo, uspio je da izazove brojne polemike na društvenim mrežama i, donekle, vrati čar filmskog diskursa.
Na koncu, način na koji publika prihvati film znatno je bitnije od nagrade Američke akademije. Ili vas hoće ili neće… Živi bili, pa vidjeli.
