Baština dostojanstvenosti nije Lagatoru bila brana da ga lumeni Fejsbuka targetiraju, poput besprizornog političkog piromana, koji je pozvao svoje sljedbenike iz istog amoralnog miljea da Lagatora razapinju na krst, bez ikakvih natruha od dokaza. Zaklonjen poslaničkim imunitetom, nadušen od moći koja mu je na dohvat ruke, Milačić crta mete, za Vezirov most zakiva Lagatora, praveći karikaturalnu verziju svog Đeda koji je tako zakivao Crnogorce prije koju deceniju. I još se dični poslanik diči da je na čelu Prave Crne Gore. Zastiđe.
Još je gore, nego što izgleda u prvom navratu. I više liči na karikaturalnu priču o jednoj karikaturi. Jer, lider Prave Crne Gore ne brani Bratić, nego pokušava da se ovajdi od njene nevolje: jednu bestidnu ilustraciju koristi, ne da bi štitio čast jedne žene ili ministarke za koju je glasao, već da bi je načinio žrtvom sveticom i zamaskirao njena ključna djela - bahato poništavanje crnogorske istorije i tradicije. I zato je potrebno bilo optužiti jednog Crnogorca da unižava ženu jer je Srpkinja i vjernica Srpske pravoslavne crkve. U toj banalnosti zlog razmišljanja, Luka Lagator je bio idealna meta za odstrijel – Crnogorac, pa još međunarodno priznat. Još ako ga neko od Milačićevih ,,pravaša“ sretne i ispljuje na ulici, ili nešto još gore uradi, Prava Crna Gora će biti srećna, a pravda „zadovoljena“.
Kakva je to prava Crna Gora u kojoj se ljudi javno blate, optužuju bez dokaza i pokušava im se presuditi pred partijskim prijekim sudom? Samo su još lomače falile, da naložimo i knjige i autore. Zastiđe.
Jes, grdno je vrijeme došlo. Kojim imenom, a da sami ne potonemo u kloaku, nazvati ministra vanjskih poslova Đorđa Radulovića koji je juče pokazao i dokazao – onima koji žele da vide i čuju – da besprizornost pojedinih ,,oslobodilaca“ ne poznaje moralne granice.
I nije greda što mlađano ministarče lasno ne govori istinu kada se poziva na Bečku konvenciju, kada priča da Vlada može, bez ukaza predsjednika države, da opozove ambasadore, baš onako kako im se hoće. Možda čak i nije veliki grijeh što Radulović nespretno manipuliše: čovjek sa imalo znanja engleskog jezika zna razliku između riječi State (država) i Govenrmant (vlada), što će reći da po Bečkoj konvenciji jedino država Crna Gora može - a ne, recimo, samovlasno Vlada, svejedno je li Duška Markovića ili Zdravka Krivokapića – da ignoriše ustavne norme i smjenjuje ambasadore. Njihov mandat prestaje kada predsjednik države potpiše ukaz; zalud je priča da ,,funkcije prestaju kada Vlada notifikuje drugoj državi da oni nisu ambasadori“.
Neznavenost i politička ostrašćenost najmanji su problem u nastupu ministra Radulovića. Ogrješenje, ono ljudsko - to je znatno teže, da se objasni, kamoli razumije.
Stvarno, od kakvog materijala je sazdan ministar vanjskih poslova koji ladno u javnosti govori o bolesti višedecenijskog ambasadora, kakav je Željko Perović, doajen crnogorske diplomatije? Pa još naglašava da bi bilo koji opoziv (kao da ima više opoziva) mogao za ambasadora ,,koji se liječi u Beču da bude fatalan“, a istovremeno Radulović smatra da bi ipak ambasador Perović – trebalo da bude opozvan! Srećom, ,,ova Vlada je humana“, veli ministar, pa Perovića - ako preživi teške zdravstvene tegobe - ipak neće opozvati?!
Zaboli ovolika humanost: ako ambasador Perović pretkne i ozdravi, možda će i biti opozvan; ako umre onda je opozvan za vjeki vjekova…
Teško je u moru stupidarija, moralnih posrnuća naših političara tokom trodecenijskog višestranačja, pronaći neki sličan nastup.
I, u poređenju sa nastupom ministra vanjskih poslova, slika od prije dva dana iz Vile Gorica - ono glumatanje, larmanje, lupanje šakom o sto premijera Krivokapića u ,,dijalogu“ sa direktorima - djeluje čak i benigno. A nije: prvi čovjek izvršne vlasti, inače profesor Univerziteta Crne Gore, prema kolegama prosvjetnim radnicima se postavio kao prema – prestupnicima u ZIKSU. Prijetio je da će neko izgubiti posao, da će biti smanjenja plata i upozorio ih da se ,,ne igraju vatrom“ i pripremaju štrajk... A ko bude plaćao partijsku članarinu, taj će da leti s posla - ne smije se miješati politika i prosvjeta, izreče premijer u nastupu (ne)pravednog bijesa. Stvarno, a to što je premijer istovremeno političar, nosilac liste ,,Za budućnost Crne Gore“ i univerzitetski profesor? Ništa, za Krivokapića pravila ne važe. Nepristojna, prizemna populistička predstava.
Ali, to je crnogorska realnost, koja rađa brojna pitanja: kakvi smo to ljudi, kakvo smo društvo; jesmo li uvijek bili ovakvi ili je ovo nakon ,,oslobođenja“ i ,,osvježenja“ isplivao talog na vidjelo?
