Ono što lako razotkriva površnog čovjeka sa nekim elementarnim znanjima iz određenih vještina od onog ko je u svemu tome temeljit jeste taj prvi utisak, lijepa spika ,,žvaka“ što bi rekli mladi.
Međutim, površni nikada ne odmaknu od tog prvog utiska koji se brzo prevari u jasnu sliku sitnog prevaranta i muljatora.
To je veliki problem za pojedinca, ali ne i za društvo. Problem nastaje onda kada se cijelo društvo, odnosno oni koji ga vode počnu ponašati kao sitni muljatori.
Kada se to desi, onda se sve brzo pretvori u taktičke pobjede, a u strateške poraze.
Da ukratko objasnim: skoro sve čemu prisustvujemo zadnjih godina su taktičke pobjede bez realizacije.
Povećanje plata i penzija? Lijepo zvuči, ali dolazi iz zaduženja, dakle, nerealnih izvora. Na nivou taktike, što u prevodu znači pripremu za lokalne i državne izbore, to nije nimalo loš potez posebno kada imate realno siromašne građane koji se raduju da makar par godina svog života ne moraju birati između zimnice i nabavke ogrijeva.
Sa nivoa strategije ovo je katastrofa koja će Crnu Goru učiniti prezaduženom i sprženom zemljom.
Crna Gora kao građansko društvo?
Lijepo zvuči priča o građanskoj Crnoj Gori. Lijepo je što se čestitaju vjerski praznici, emituju poruke mira i tolerancije povodom istih, priča se i o posebnim neradnim danima za određene zajednice.
Opet to je priča, a šta je stvarnost?
Bojim se da su to evidentne podjele po etničkim i vjerskim linijama koju ova vlast svjesno ili nesvjesno potiče povlačeći se pred neformalnim centrima moći. Određene sredine postaju jasno identitetski obojene što ovo društvo umjesto građana čini državom u kojoj egzistiraju paralelna društva, u kojoj polako nastaju svjetovi koji dijele fizički isti proctor, ali se ne susreću.
A svjetovi koji se ne susreću, vole graditi nevidljive i vidljive zidove.
Na kraju nam ostaje priča o Evropi.
Vlast kaže da samo što nismo tamo ušli. Da cijela Unija jedva čeka malu Crnu Goru da je ojača.
Prava je istina, naravno, potpuno drugačija. Do skoro su ta vrata majke Evrope bila čvrsto zamandaljena. I bilo kako da smo se ponašali i reformisali mi ne bismo odškrinuli ta vrata.
Ono što ih je sada širom otvorilo je strah same majke Evrope. Rat u Ukrajini, posebno njegov tok u ovoj godini razvili su strah od Evrope od toga da im se neprijatelji ne infiltriraju u dvorište, u koje spada i Crna Gora.
Zato se sada tamo gura mala Crna Gora. Guraju čak i Bosnu i Hercegovinu za koju godinama nisu htjeli čuti. Odjednom smo kao napravili džinovske korake ka integracijama iako je svakome iole upućenom jasno da od toga nema ništa.
Ali ako budemo samo dovoljno mudri da klimamo glavom i da se smijemo i kad ne kontamo fol mogli bi se ipak kroz nekoliko godina naći u društvu ostalih nacija Evrope.
Pitate se, naravno, gdje su ovdje naše taktičke pobjede a gdje strateški porazi.
Pa najveća zamka se krije u tome što bi vlast mogla i sama povjerovati u svoje muljanje i njegove zasluge u integracijama. U to da samo treba biti površan u obavezama i reformama. A upravo to bi mogao lako biti naš najveći strateški poraz. Društvo integrisano u Uniju zato što je to zahtijevala geopolitika, a ne istinske reforme i zasluge.
Znam, neki će reći dobro je da nas prime pa kako god bilo, vremenom će se stvari srediti.
A ja se bojim proročanstva srpskog pisca Svetislava Basara koji je početkom devedesetih predvidio da će pad Berlinskog zida umjesto prelivanja pozitivnih tekovina sa zapada na istok donijeti regresiju od istoka ka zapadu.
Aktuelna situacija svjedoči da je bio u pravu.
Ne znam hoću li ja biti u pravu, volio bih da ne budem kao i u mnogo čemu do sada, odgovor će nam svakako vrlo brzo ponuditi vrijeme pred nama.
