* Kad ste primali Kiklopa za ovu knjigu, izjavili ste da ste iznenađeni jer ste mislili da je niko osim vašeg izdavača nije pročitao. Evo, stigla je i nagrada Jutarnjeg lista.. Kako to komentarišete?
Pa, dobro, tada sam se malo pred publikom našalio, dobro je nasmijati publiku i razbiti malo konvencije oko ozbiljnih zahvala za nagradu. Pri tome, htio sam skrenuti pozornost na taj žanr, jer publicistika nije čitana kao, naprimjer, beletristika, o njoj se manje govori, a ima divnih sjajnih knjiga iz toga žanra. Iskreno rečeno, sada sam dosta iznenađen da sam dobio nagradu Jutarnjeg lista, do sada sam bio više puta u užem izboru i dobro sam se osjećao uvijek u zanimljivom društvu. Zbog moje trenutne zdravstvene situacije nisam sve pratio, ali kad sam vidio imena koja su ušla u izbor bio sam zadovoljan i bilo mi je sasvim svejedno hoću li biti prvi ili peti. To su redom dobro poznati ljudi, koji mnogo znače u hrvatskoj kulturi. Zna se tko je jedna Vera Horvat Pintarić, Aleksandar Flaker, Viktor Žmegač, moj dragi, dugogodišnji prijatelj Ivan Lovrenović. Naći se među takvim imenima - već je nagrada. Osvajanje nagrade, u stanju u kojem se trenutno nalazim, kad još uvijek koračam po rubu, između dva svijeta, značilo mi je puno i na nekoj simboličnoj razini. Razini koja se dotiče smisla života i povratka životu, ako smijem tako reći.
* I u knjizi “Elita gora od rulje” i u “Pisanju ili nostalgiji” bavite se savremenicima. Je li slučajno što ste prvo objavili “Pisanje”?
Nije slučajno, podijelio sam te knjige. U “Pisanju” su tekstovi polumemoarskog tipa, sjećanje na prijatelje. “Elita gora od rulje” neka je vrsta obračuna, kako s tim piscima tako i sa samim sobom, žanrovski sam je odredio kao polemiku, ali ne s određenim tipovima, nego polemiku kao svojevrsni književni rod. Tu su pisci, koji su se našli na strani zla, ako to ne zvuči pretjerano. Uz velika imena svjetske književnosti, uključio sam i naše zloće, one koji su počinili zlodjela na ovim prostorima . Samo, tu sam se suzdržavao od prevelikog uplitanja u nekakve osude, to nije moje, to će učiniti, nadajmo se, istorija. Nastojao sam što više biti onaj koji to posmatra sa distance, koji se trudi da ne prezre, da se zadrži na činjenicama, na podacima. Taj pogled me privlačio da se upustim u takav tip teksta, pogled na prošlost koji nije nostalgija, koji je lišen intime.
* Završni tekst u “Eliti” je esej o Dobrici Ćosiću, u kojem pišete i kako je svoju brigu za naciju pretvorio u biznis. Esej ste posvetili njegovim žrtvama. Koliko vam je proces pisanja pomogao da shvatite te demonske transformacije pisaca?
Još uvijek mi je sve to misterija. Moja verzija je tek jedna od mogućih interpretacija. Čak i ta rečenica o naplati nacionalnih osjećaja, ne znam koliko je precizna i točna. Cijeli svoj život, u svim svojim knjigama pokušavam odgonetnuti fascinaciju zlom, a još uvijek nisam siguran da imam odgovore. Znam samo da sam vrlo suspregnuto pisao cijelu tu zdravicu, za Ćosićev 80. rođendan. Hvala Bogu, još je poživio, ali imao sam potrebu da ispijem tu čašu, ma kako ona gorka bila. Ono što mi je najdragocjenije u tom tekstu, jeste da sam se uspio zadržati na činjenicama. A te činjenice, te fusnote su strašne jer shvatite koliko je oko njega mrtvih, koliko je ljudi stradalo. Ne mogu, pogotovo u stanju u kojem se trenutno nalazim, ne mogu podnijeti ljude koji pronalaze lijepe riječi za Ćosića- toliko me zaboli kad čujem: Pa, čekaj, on je samo pisac, on ima pravo na svoje mišljenje. Moramo znati što je zlo, ne smijemo se praviti blesavi pred tom činjenicom, moramo nazvati stvari pravim imenom..
* Knjigu otvara esej o Hamsunu. Njegovi sunarodnjaci godinama nisu dopuštali da u Norveškoj postoji ulica s njegovim imenom jer nisu mogli oprostiti pristajanje uz nacističku ideologiju. Je li to zdraviji odnos?
Da. Hamsun je zaista veliki pisac, njegova životna priča i taj veliki obrat zaista je romaneskna građa. Odnos njegovih sunarodnjaka je zdraviji jer se tim odnosom ne dopušta da se zaboravi. Hamsunu su njegovi sunarodnjaci vraćali knjige, a našim su “piscima zločincima” nosili knjige na potpise. To je ta razlika. Činjenica da je dom Knuta Hamsuna bio zatrpan knjigama - dio je kulture, shvaćanja morala. Vrijeme je i za Hamsuna, ipak, učinilo svoje. Njegove su knjige ušle u lektiru, mislim da postoji i ulica sa njegovim imenom, prave se filmovi po njegovim knjigama, postoji tv-serija o njegovom životu itd. Ta distanca je bila nešto kao očišćenje..
* Opekli smo se na piscima koji su, kao, predvodnici nacije. Mislite da je prošla ta vrsta fascinacije?
Nadam se da prolazi. Nadam se da će se razvojem demokratije pisci moći više posvetiti svom osnovnom poslu, da neće morati više igrati misionarsku ulogu niti biti glas savijesti. Naravno, uvijek pisac, i ne samo pisac, treba biti kritičan, u svakom sistemu, u svakom društvu, ali to mu neće biti osnovni zadatak. Sam bih bio najsretniji da se nikad nisam petljao u politiku, nego da sam pisao svoje priče na način na koji ih volim pričati. Bojim se da sam tratio vrijeme, ali nekako mi se činilo važnim da se ostave tragovi vremena, da se zna da je netko nešto htio i pokušavao reći.
* Dosta prostora u knjizi odvajate za oca i sina Tadića. Kako gledate na one koji Borisa Tadića vide kao predstavnika neke moderne, demokratske Srbije?
Iskreno rečeno, užasno, ne mogu to shvatiti. Njega ni ne želim shvatiti, sve je jasno. Ne mogu da shvatim ta mjerila evropske politike. Vidite sami na kojoj je razini ta politika. Tu nema ni jednog autoriteta koji će napraviti gest, koji nešto zna, politika je srozana, ja ne znam je li smješniji Tadić ili Sarkozi ili Berluskoni. Tadić glumata predsjednika, šepuri se kao neki paun, izigrava demokrata, a izjavljuje da uči od Dobrice Ćosića. Dobro sam poznavao njegovog oca, bio mi je i uzor u nekom moralnom smislu, pisao sam o njemu, ali kad ga je uhvatilo ludilo nacionalizma postao mi je neshvatljiv.
* Strogo odvajate esejistiku od proze. Nisu li to, ipak, komplementarni dijelovi vašeg opusa?
Nastojao sam to raditi. Naučio sam od Krleže, koji je rekao: Gospodo, molim vas, kad pišete roman, zaboravite na pamflet. To je zaseban žanr kojem se uvijek možete vratiti. Trudio sam se u svojim prozama, likovima, sudbinama, intimnim pričama, svim onim ljepotama koje proza nosi, ne zagaditi tekst dnevnim peripetijama. Treba velika vještina i majstorstvo da nešto prodre od dnevnih događanja a da se tekst ne naruši. U svom novom romanu, čak i naglasim čitatelju: Ispričavam se što ću sada ubaciti malo pamfleta. Premda, nisam se ja inače suzdržavao od pamfleta, ali prozu ljubomorno štitim od banaliziranja, obračuna, strogo se držim one Nabokovljeve - pazi da ne uvrijediš žive i ne povrijediš mrtve.
* Danilo Kiš je gotovo razradio neku vrstu estetskog teksta inteligencije za provjeru pisca i njegovog dara upravo na tome kako koristi riječ kao za gradnju usporednih figura... Na Kišovom testu Milorad Pavić je pao, pišete u knjizi. Jeste li i vi tako osjetljivi na slabosti tuđih tekstova?
Mnogo toga primijetim što mi zasmeta, ali nije mi to toliko važno. Danilo je bio drukčiji, imao je te svoje manijačke fascinacije i bio je jako osjetljiv kad upoređenja nisu savršeno točna i precizna. Kad se samo sjetim kako bi ih čitao, glumio, izrugivao se... On je bio takav, strahovito osjetljiv na suvišno brbljanje u tekstu, stilske greške nije praštao ni prijateljima. Ono preko čega ja ne mogu prijeći jest prevara, laž. Kad osjetim pisca koji folira, koji se ne bavi onim što poznaje, koji kalkulira, kad osjetim pretencioznost, odmah ostavljam knjigu, lako je zaboravljam i ne žalim što nisam nastavio čitati.
* Tekst je preuzet sa internet portala Jutarnjeg lista
Razgovarala: Adriana Piteša
