Kad jedan od regionalnih direktora Svjetske zdravstvene organizacije sjedne za sto sa ruskim šefom diplomatije, a Kina se najavi kao najveći pojedinačni donator te iste organizacije, jasno je da više ne govorimo samo o zdravlju. Govorimo o moći, o političkoj trgovini, ali, nažalost, i o urušavanju posljednjih ostataka neutralnosti globalnih institucija.
Danas svjedočimo kako politika, uz pomoć novca i strateških savezništava, oblikuje smjer kojim će ići javno zdravlje čovječanstva. SZO, nekad simbol solidarnosti i univerzalnosti, sada je više nalik umornoj birokratiji pod kineskom finansijskom infuzijom i ruskom političkom „šminkom“. Ako zdravlje postaje valuta, s pravom se postavlja pitanje ko je prodavac, a ko kupac...
Sa sastanka regionalnog direktora SZO za Evropu, Hansa Klugea, sa ruskim ministrom spoljnih poslova Sergejem Lavrovom
Ko danas upravlja svjetskim zdravstvenim sistemom, ljekari ili donatori? Naučnici ili političari? Kada se SZO oslanja na moć Kine da im popuni budžetske rupe koje će nastati povlačenjem SAD, i pritom ćute pred ukrajinskim revoltom zbog zbližavanja sa Moskvom, onda više ne govorimo o globalnoj organizaciji već o geopolitičkom satelitu.
Svijet se mijenja, ali ono što se već neko vrijeme dešava sa SZO nije evolucija, već najprije kapitulacija pred novcem, političkom silom, a najviše (kako izgleda) pred sopstvenim strahom da bez podrške moćnih više neće postojati.
I pritom, sve je otišlo toliko daleko da su sve glasnije najave o formiranju 'alternative' Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji. I one stižu od strane ključnih zvaničnika države koja je bila ubjedljivo najveći kontributor SZO.
Sastanak koji nije puki diplomatski susret
Samo nekoliko dana nakon sastanka između ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova i regionalnog direktora SZO za Evropu, Hansa Klugea, evidentno je da je ovo više od pukog diplomatskog susreta.
Oštra reakcija ukrajinskih zvaničnika, koji su sastanak okarakterisale kao normalizaciju saradnje sa državom koja bombarduje bolnice, odražava duboko nepovjerenje prema sve očiglednijem političkom zbližavanju SZO s akterima koji su donedavno smatrani izolovanima.
9Naime, ukrajinski poslanik i predsjednik parlamentarnog Odbora za nacionalno zdravlje Mihajlo Raducki, kako piše Ukrajinska pravda, ocijenio je da je riječ o potezu koji narušava kredibilitet SZO-a i šalje zabrinjavajući diplomatski signal u trenutku kada traje agresija na njegovu zemlju.
Raducki je upozorio da Klugeova posjeta Rusiji predstavlja “korak ka reintegraciji države agresora u međunarodnu zajednicu”.
Budžetska kriza veća nego što se mislilo
Ovaj zaokret SZO počeo je povratkom Trampa u Bijelu kuću u januaru. Njegova odluka da SAD povuku iz članstva SZO (biće formalizovana u januaru 2026) najdirektniji je povod za finansijski lom koji potresa ovu organizaciju.
Tokom nedavnog globalnog „Town Hall“ sastanka sa zaposlenima, kako je izvijestio Health Policy Watch, visoki zvaničnici SZO otkrili su da će organizacija u 2026–2027. sa jazom od čak 1,9 milijardi dolara, što znači da joj nedostaje gotovo 45% budžeta čak i za već smanjeni plan od 4,2 milijarde dolara. Uz sve to, do kraja ove godine očekuje se dodatni deficit od 600 miliona dolara.
Ne tako davno, SZO je bez problema 'servisirala' dvogodišnje budžete u znatno većim iznosima. Najbolji primjer je ciklus 2022-2023, kada je budžet dostizao brojku od 6,73 milijardi dolara.
Ove brojke ukazuju na to da se SZO ne suočava samo sa "smanjenjem", već sa institucionalnim urušavanjem.
Ali, ono što dodatno pogoršava situaciju jesu neplaćene američke obaveze iz perioda prije Trampa.
Naime, kako je otkrio pomoćnik generalnog direktora za poslovne operacije, Raul Tomas, Bajdenova administracija nikada nije uplatila članarinu za 2024. u iznosu od 130 miliona dolara, dok ukupni američki dug za 2024–2025. iznosi 260 miliona dolara.
Sredstva su to koja sada, pod Trampom, SZO možda neće nikada vidjeti, uprkos formalnoj zakonskoj obavezi da budu uplaćena.
Kina preuzima kontrolu
U ovom finansijskom vakuumu, izgleda da se Kina sve brže nameće kao ključni igrač. Najavom nove velike donacije, Peking se pozicionira kao najveći državni donator SZO.
Portparol kineskog Ministarstva spoljnih poslova Guo Điakun nedavno je rekao da uloga SZO treba da se pojača, a ne oslabi, i potvrdio neprekinutu podršku Kine organizaciji u negovanju međunarodne saradnje u javnom zdravlju.
Kontekst je dobro poznat: kada je krajem 2019. izbila pandemija COVID-19, kineske vlasti su skrivale informacije, ućutkivale uzbunjivače i umanjivale razmjere zaraze. Uprkos tome, SZO nije osudila Peking, već je, prema mišljenju mnogih zapadnih analitičara, „pružala diplomatsko pokriće“.
Danas, čini se da Peking više ne traži odobrenje – on finansira.
O tome, zapravo, najbolje govore brojke. Tokom ciklusa 2018-2019, kontribucija Kine SZO iznosila je oko 86 miliona dolara, a danas, u ciklusu 2024-2025, narasla je na 184 miliona. Ključna informacija, međutim, glasi da je Kina najavila donaciju SZO vrijednu 500 miliona za period 2025-2030, a koja je već i počela da se realizuje.
Argentina najavila novu fazu fragmentacije globalnog zdravstva
Za razliku od Kine, neke države više ne žele da budu dio zdravstvenog sistema koji doživljavaju kao kompromitovan. Krajem maja, Argentina je objavila da se povlači iz SZO, uz poruku da se organizacija “pretvorila u slugu političkih interesa i birokratskih struktura koje ne priznaju sopstvene greške”.
Odluka je, kako su izvijestili svjetski mediji, uslijedila nakon sastanka tamošnjeg ministra zdravlja Marija Lugonesa s američkim kolegom Robertom F. Kenedijem, koji je nekoliko dana ranije u poruci Skupštini SZO nazvao tu organizaciju „institucijom na samrti“.
Argentina je tako postala prva država Latinske Amerike koja je formalno najavila izlazak i donekle najavila novu fazu fragmentacije globalnog zdravstva.
Nov momenat u čitavoj priči je to što su upravo SAD i Argentina prilično otvoreno najavili da će raditi na formiranju 'alternative' Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji.
Kako je sam Kenedi istakao, to bi bio „alternativni međunarodni zdravstveni sistem, zasnovan na zlatnom standardu nauke i oslobođen totalitarnog duha, korupcije i političke kontrole“.
Uloga moćnih
Podsjetimo, SZO je osnovana 1948. godine i broji 194 države članice. Finansira se članarinom koju plaćaju države članice na osnovu njihovog budžeta i populacije, privatnih donacija i matične organizacije - Ujedinjenih nacija.
U trenutku kada se 75% budžeta SZO oslanja na 20 donatora (od kojih su mnogi privatni akteri) jasno je da organizacija više ne odražava univerzalnu volju zemalja članica.
Najveći pojedinačni finansijeri su: SAD (15,9%, ali sada izlaze), Gejts fondacija (10,6%), GAVI alijansa (7,7%), Evropska komisija (6,3%), Njemačka (5%), Svjetska banka (4,1%), Velika Britanija (3,3%), Kanada (2,2%), Evropska investiciona banka (1,8%), Kina (1,5%, ali rastuće)...
Umjesto da diktira zdravstvenu politiku svijeta, čini se da SZO polako postaje servis za održavanje sopstvenog života.
U ovakvom scenariju, neutralnost nestaje, a s njom i povjerenje u naučne preporuke, standarde i hitne mjere. U krizama poput pandemija, klimatskih katastrofa, migracionih talasa ili bioterorizma, koordinacija bez povjerenja postaje nemoguća.
Novi politički odnosi kompromituju SZO, kako dalje
SZO je, u svojih 75 godina postojanja, preživjela brojne političke i finansijske krize, ali čini se da je današnja situacija jedinstvena. Ova organizacija više nije samo finansijski iscrpljena već je ideološki rascijepljena, politički instrumentalizovana i strateški vrlo ranjiva.
Imajući u vidu sve ovo, susret Klugea i Lavrova ne može se odvojiti od šire slike. SZO danas balansira između gubitka finansijske kičme (SAD), sve jačeg kineskog uticaja i taktičkog otvaranja prema drugim, politički kompromitovanim akterima, poput Rusije.
Kao što se pokazalo u pandemiji, kad su protokoli SZO kasnili za stvarnim razvojem situacije na terenu, povjerenje javnosti u ovu instituciju može biti vrlo krhko, pa bi novi politički odnosi mogli dodatno kompromitovati njen kredibilitet.
Činjenica da je SZO većinski privatna igračka u rukama najmoćnijih država ukazuje na strukturnu prepreku da organizacija adresira globalne zdravstvene probleme i da se njena rješenja za borbe protiv zaraznih bolesti bezrezervno ugrađuju u nacionalna zakonodavstva.
Ako se ne vrati sopstvenim principima, ne uspostavi novi model finansiranja i ne distancira od političkih centara moći, opstanak SZO kao autoriteta u globalnom zdravstvu postaje ozbiljno upitan.
