U oktobru 1879. godine, pred boj na Novšiću, dvojica britanskih reportera Atol i Dik, nakon šestodnevnog krstarenja sa “Archiduchesse Carlotta” uplovili su u Kotor, odakle su se preko Lovćena, uputili ka Cetinju.
Njujorški ilustrovani časopis “Scribner” objavio je 1880. god. na 17 strana zapise, jednog od njih, Atola Mejhjua skupljane tokom njihovog uspona kotorskim stranama do Lovćena, boravka u hotelu Lokanda na Cetinju, posjete Podgorici i prijema kod knjaza Nikole. Tekst putopisa naslovljenog „Crna Gora kakvu smo je mi viđeli“, preveo je Radoslav Milošević Atos, prevodilac, slikar, konzervator.
Atol Mejhju piše kako se ubrzo po njihovom uplovljavanju, po Kotoru “telefonskom brzinom” pročulo kako žele da iznajme nekoliko konja sa sedlima za prevoz preko Lovćena do Prijestonice, “pa je sve što je imalo četiri noge ili ličilo na konja na pazaru odmah dostiglo cijenu prinčevskog otkupa”.
- Trebalo je da prođe nekoliko dana prije nego što su nam divlji, neuki goniči iz Crne Planine ponudili pristojnije cijene za svoje usluge. Jedne večeri, četiri dana nakon našeg dolaska u Kotor, vlasnik četiri poluizgladnjela ponija pristao je na naše uslove, a koje je naš domaćin ugovorio. Imajući u vidu da smo stranci, duplirali su nam običnu tarifu u iznosu od šest florina za svakog tovarnog konja i pet florina za nekoliko tovarnih životinja – zapisao je Atol Mejhju.
Ispričao je i kako ih je pred polazak, uz brojna nagađanja o svrsi njihove posjete Cetinju, ispratila gomila Crnogoraca u bijelim ogrtačima i Bokelja obučenih u crnu robu sa srebrnim dugmadima.
- Pošto smo nosili pisma za predstavljanje Knjazu, i to se pročulo na pijaci, mještani su bili skloni da vjeruju da je naša misija diplomatskog karaktera. Ukoliko nijesmo ambasadori preko kojih je kraljica Viktorija uputila poziv Knjazu da pośeti Englesku, sigurno smo onda predstavnici Engleske u novoj komisiji za razgraničenje zbog pitanja Gusinja i radi sprječavanja rata između Crnogoraca i Albanaca”, napisao je u putopisu.
Kapa sa zlatnim diskom: Crnogorci kapu rijetko kada skidaju sa glave bilo da su u kući ili napolju. Oblika je kao velika vojnička kapa, okolo obložena crnom svilom i sa krunom tamnocrvene boje na vrhu. Tamno crvena tkanina je izvezena zlatom sa malim polukrugovima oivičavajući bilo crnogorski grb ili inicijale Knjaza. Za ovakvu čudnu kapu vezuje se legenda koja kaže da kada su Srbi pobijeđeni, svaki član rase je stavio deraviju oko njegove kape, ali da su Crnogorci dodali polovinu malog zlatnog diska koji se nalazi na nepokrivenom dijelu tkanine, da označe njihovu svijetlu tačku slobode na polju od crvene krvi, piše Atol.
UZ STRME KOTORSKE STRANE
Penjane su nastavili pješke, uz opasne kotorske strane. Tokom puta je primjetio kako su konji bili rijetki, te je transport robe sa mora planinskom stazom do knjaževine uglavnom obavljan “na ramenima gorštaka”, a tovar su nosile i žene.
- Mnogi od njih nose ovce oko vrata, kao velike suknene šalove, ili teško natovarene sanduke na leđima. Prolazili su nas na našem putu uz kotorske serpentine njihovim brzim i nečujnim hodom, prigušenim mekanom planinskom obućom napravljenom od koźje kože osušene na suncu. Čak i dok smo śeđeli odmarajući se i hladeći naša upaljena lica na hladnom planinskom vazduhu, pratile su nas snažne, koščate, žene širokih bedara, obučene u crno-bijelu kao za sahrane odjeću i pjevale čudnu, monotonu melodiju. Stigoše odozdo, svaka sa teškom vrećom kukuruznog brašna uvezanog kaiševima na njihova leđa. Uprkos svemu nije bilo ni traga znoja na njihovim širokim potamnjelim licima niti podrhtavanja u njihovim glasovima koji bi ukazivali da su umorne ili prenatovarene – zapisao je Atol.
Crnogorska prijestonica, opisuje dalje Atol, “leži na malom platou punom zelenila nalik na amfiteatar okružen golim stijenama”. Primjetio je i kako sve dimenzije lokande Vuka Vuletića, koja je nazvana po imenu njenog upravitelja, iskaču iz standarda i proporcija prijestonice. Da posluga lokande za pasom nije nosila arsenal vatrenog oružja, Atol kaže kako bi lako mogli zamisliti da su u dobrom francuskom pansionu ili u vrhunskoj njemačkoj gostionici.
Za razliku od drugih koji su izvještavali o Crnoj Gori iskustvo Atola i Dika o crnogorskom bezgraničnom poštenju bilo je drugačije. Već prve noći u Podgorici opljačlali su ih mještani kojima su u šatoru razapetom kod Dioklecijanove palate, ponudili gostoprimstvo i zabavu.
- Kad je pala noć svi smo spavali zdravim snom pod platnom šatora ne preduzimajući nikakve mjere opreza ili držanja stražara, oslanjajući se implicitno na ono što smo čuli o crnogorskom poštenju. Kad smo se probudili sljedećeg jutra otkrili smo da smo ostali bez četvrtine ovaca, torbe za sedlo u kojoj je bila srebrna duvanska kutija, nož i viljuška, i torba sa duvanom – piše Atol.
Priznaje da je događaj izazvao “priličnu gungulu u Podgorici”. Vojvoda Plamenac lično je angažovao nekoliko ljudi i vodnika sa veoma inteligentnim psom da nađu trag lopovima. Većina stvari je vraćena, a lopovi su kažnjeni sa po dvadeset i pet batina i kratku zatvorsku kaznu.
NA CETINJU KAO KOD KUĆE
Po povratku na Cetinje, Atol dalje piše, osjećali su se kao kod kuće, “najviše zbog toga što je većina pośetilaca Vuka Vuletića govorila Njemački”. Izvijesnu Emiliju Kovač, koja je Diku pozirala za crtež, Atol opisuje kao “jednu od najljepših đevojaka u gradu”. Atol primjećuje i kako je u Crnoj Gori “svako sa svakim u tijesnoj rodbinskoj vezi”, ali i kako im je od rada preče da sjede u kafani.
- Ono što je sigurno, tokom mog čitavog boravka na Cetinju nikada nijesam vidio niti jednog Crnogorca da bilo što radi, a što bi mu dalo priliku da makar zaradi jednu paru („zwanziger“). Uprkos svemu rečenom kafe kod Vuka Vuletića je rijetko prazan – zapisao je on.
Prije nego što su nastavili put za Albaniju, Atol i Dik bili su na audijenciji kod knjaza Nikole za koga kažu kako “jedino zahvaljujući njegovom energičnom patriotizmu Crna Gora zauzima istaknuto mjesto na političkoj mapi Evrope”. Knjaz im je pričao kako izgradnju puta od Kotora do Rijeke, koja je tada bila u toku, vidi kao početak nove epohe u zemlji. Knjaz se, svjedoči Atil, nadao i kako će Crna Gora, nakon što je obezbjedila trajni mir, svijetu pokazati da ima dovoljno snage da sačuva i svoju nezavisnost.
- Ali je trajni mir kojem se tako mnogo radovao Knjaz kao šansi za obnovu zemlje, čini se već bio ugrožen. Nijesmo stigli ni da se vratimo u naš hotel nakon intervjua sa Knjazom, kad smo saznali da Turci grupišu svoje snage na granici prema Gusinju, nastavlja Atol.
Odmah nakon primitka ovih vijesti, krenuli su za Rijeku, kako je zapisao Atol “brzinom kretanja koja je bila uslovljena željom da postanu svjedoci rata”.
Priredila: Đ.ĆORIĆ
