Zamislite sljedeću situaciju: vi ili ja, obični građani, smrtnici, počinimo teško krivično djelo. Recimo, rušimo ustavni poredak države. Ne simbolično, ne metaforički – nego baš bukvalno. Donosimo zakone kojima ignorišemo Ustav, vrijeđamo sudije, prijetimo državnim organima, povlačimo direktore iz bezbjednosnih agencija, odbijamo primiti nalog za hapšenje i mjesecima se krijemo – ne negdje po planinama, već u kabinetima sa službenom zaštitom i specijalcima kojekakvih provenijencija.
Pratite?
I onda, nakon tri i po mjeseca uzmicanja, helikopterom dolazimo u Tužilaštvo, sa osmjehom na licu, advokatom pod rukom i sa prethodno osiguranim dogovorom da nas niko neće dirati. Ne da nismo hapšeni, nego se ukida pritvor koji nikada nismo ni okusili. Postajemo “slobodni građani” koji pjevaju uveče na fešti, dok pravna država leži na respiratoru.
Dobrodošli u Bosnu i Hercegovinu, zemlju jednakosti – samo što je Milorad Dodik jednakiji od svih nas. Mnogo jednakiji!
Ono što se dogodilo 4. jula 2025. nije samo pravni presedan, nego institucionalna kapitulacija države. Milorad Dodik, višestruki osumnjičeni, višestruki prekršilac Ustava i pravnog poretka, „dobrovoljno“ se pojavio u Tužilaštvu BiH i – čudo nad čudima – odmah mu je ukinut pritvor. Taj isti pritvor koji nikada nije ni služio. Taj isti nalog za hapšenje koji je SIPA držala u ladici, bojeći se da ga aktivira, jer… pa zna se ko je Dodik i šta je Dodik. Omnipotentno biće iz Bakinaca koje je iznad države.
Zna se da je predsjednik entiteta. Zna se da je povukao svog čovjeka iz SIPA-e. Zna se da je obukao političku pancirku i zaklonio se iza MUP-a RS-a. I zna se da se pravosuđe boji. Ooo, kako se boji! A boji se moći. Boji se haosa. Boji se međunarodne zajednice koja šuti. Boji se, zapravo, samog sebe.
Pijaca i seoski kabare u svom punom sjaju
I dok se boji – vrijeme je za trgovinu. Jer ovo nije bilo saslušanje Milorada Dodika, ovo je bila berza. Preciznije, ovo je bila seoska pijaca, gdje se pogađalo, cjenkalo i dogovaralo. Razmjena u naturi. Razmijenjeni smo svi mi za ustavno-pravni poredak i slobodu jednog čovjeka.
Dakle, svi elementi političkog dogovora su tu. Ročište zatvoreno za javnost. Ishod unaprijed poznat. Mediji danima pišu da neće biti pritvora. Sve dogovoreno. U četvrtak Dodik ulazi u Tužilaštvo, a već uveče pjeva “Mile delijo ” u Banjoj Luci. Pravda? Zakon? Institucije? Nemojte, molim vas. Ovo je operetno-pravosudna predstava u režiji velikog laktaškog vođe i saučesnika u crnim odijelima.
I svi znaju da je trgovano. I svi znaju da se više ništa neće desiti. Presuda od godinu dana zatvora i šest godina zabrane političkog djelovanja? Zaboravite. Pitanje vile na Dedinju? Ma kakvi. Sve će to zaspati u fiokama, zatrpano prašinom političkih kalkulacija.
Jer ako je Milorad Dodik nešto postigao ovim performansom, to je upravo ovo: dokazao je da u ovoj državi pravosuđe nije autonomna grana vlasti, već ovisna služba političkog interesa. A međunarodna zajednica? Ona, umorna od BiH, već godinama gura pod tepih sve što bi moglo “destabilizovati region”. A upravo time pomaže destabilizaciji.
Nije porazio BiH, nego iskoristio njenu slabost
Naša stranka se pita – gdje je pritvor, gdje je javnost, gdje su zakoni? Ali Naša stranka to pita iz opozicionog ćoška, bez snage da išta promijeni, a na vlasti su i nisu opozicija, do prije par sati su nam držali predavanja kako će Dodik biti uhapšen. Edin Forto detektuje dvostruke standarde, ali kome se više uopšte pravda?
U zemlji gdje jedan političar može ignorisati državu tri mjeseca, doći kad mu odgovara, izdejstvovati amnestiju i nakon svega zapjevati – sve je jasno. Dodik nije porazio BiH. On je jednostavno iskoristio njenu slabost.
A najveća slabost je to što se ni međunarodna zajednica, koja je nominalno garant Dejtonskog poretka, više ni ne pravi da je zainteresovana. Iz Ureda visokog predstavnika – muk. Iz ambasada – diplomatski blef i namješteno okretanje glava. Evropska unija, umjesto da zaštiti vladavinu prava, bavi se uvoznim kvotama za mlijeko i slobodom kretanja pasa.
Nema više ni onog stidljivog poziva da se “poštuju odluke suda”. Sad je samo tišina. A tišina, u ovom slučaju, nije diplomatska uzdržanost. To je saučesništvo.
A domaći političari? Tu se širi paleta licemjerja. Neki šute jer kalkulišu s Dodikom. Neki jer ne žele “destabilizaciju”. Kao da sve nije već odavno destabilizovano. Neki jer ih se ne tiče. I svi, ali svi zajedno, svojim nečinjenjem šalju poruku da je BiH država selektivne pravde. Ili, preciznije – nepravde.
Jer da se razumijemo – ovo nije samo pravni, politički ili simbolički slučaj. Ovo je pitanje egzistencije pravne države.
Ako jedan čovjek, koliko god bio politički jak bio, može doslovno pregaziti sve mehanizme države i nakon toga ostati nekažnjen – onda više niko nije siguran. Onda više niko ne zna zašto bi poštovao zakon.
Ovo nije priča o Dodiku, ovo je priča o svima nama
I zato ova kolumna nije o Dodiku. On radi ono što zna: ruši, prijeti, pjeva. Ova kolumna je o nama. O svima nama. O građanima koji gledaju kako su institucije klonule pred bahatošću. O sudijama koji klimaju glavom. O tužiocima koji se boje više za funkciju nego za zakon. O međunarodnoj zajednici koja je zaboravila vlastite principe. I o lokalnim političarima koji se ne usude ni pomisliti da ustanu protiv ove farse.
Zato neka se postavi nekoliko pitanja – i neka se ne prelazi preko njih:
Gdje je SIPA? Ko je blokirao njihovu akciju?
Gdje su ambasade? Gdje je OHR? Ako ne reaguju na direktno ignorisanje državnog pravosuđa, čemu uopšte njihovo postojanje?
Gdje su sudije koje su upozoravale na politizaciju pravosuđa? Jesu li još u pravosuđu – ili u diplomatiji – ili u politici?
I gdje su vladajuće strukture u Sarajevu koje su tako pompezno glasno najavljivale „borbu protiv secesije“?
Da, gospodo, gdje ste sada? Kad Dodik helikopterom slijeće u Tužilaštvo BiH i izlazi slobodan? Kad pjeva pjesme u Banjoj Luci, kao trijumfalni faraon, dok mu se još formalno vodi postupak?
Možda bi neko iz EU mogao da objasni kako ovakav postupak doprinosi stabilnosti? Ili možda neko iz međunarodnog kruga želi reći da je ovo „realpolitik“, pa da se narod konačno prestane nadati pravdi?
A narod?
Narod šuti. Ili se cinično smije. Jer zna da institucije više ne služe da štite građane. One služe da štite političke elite. A kad dođe do pucanja, narod će biti taj koji će platiti cijenu pravnog vakuuma. Jer kad sistem padne – prvo stradaju oni koji su ga najviše (i jedino) poštovali.
I zato nije u pitanju samo Milorad Dodik. On je simptom. Pravi problem je što smo sistem učinili saučesnikom. Pravosuđe je prodano, međunarodna zajednica šuti, političari kalkulišu, a građani tonu u apatiju.
Sutra će doći neki novi Dodik
I tako, kap po kap, BiH postaje mjesto gdje su svi jednaki pred zakonom – samo je Milorad Dodik jednakiji od svih nas.
A sutra će doći neki novi Dodik. Sa istom pjesmom. Sa istim osmjehom. I istim prezirom prema državi.
I zato, dok pjeva “Nek’ tamo lista, nek’ mene čeka…”, nek’ zna da to nije pjesma pobjednika. To je himna raspada jedne zemlje.
Ali…
Ali šta ćemo ako Dodik ovaj “najnoviji i najumiveniji“, krene da hapsi sve one koji su govorili da mora u zatvor? Jer nemoguće je da smo i svi mi i Dodik u pravu. Ako je on, ispostaviće se, makar sudski u pravu, znači da smo svi mi za zatvor. Nešto razmišljam, možda nam je tamo ovakvima i mjesto.
