Kako se ono kaže - s kim si, takav si. E, što se tiče izabranog predsjednika Crne Gore, baš je izabrao ljude da pokaže kakav je. Preciznije: kakva politika mu je istinski na srcu i duši.
Da, ništa suštinskije ne odražava stvarni vrijednosni i politički sklop crnogorskog predsjednika kao izbor predsjednikovih savjetnika. Od 1.200 pametnih mladih ljudi, željnih sticanja iskustva, koji su se javili na javni konkurs, Jakov Milatović je izabrao baš one kakvi njemu najviše trebaju, poput Aleksandra/litijaškog krstonosca/Stijovića ili Dejana/nije-jeste BIA/Vukšića.
Izborom prvih savjetnika, predsjednik Crne Gore je pokazao da svi oni glamurozni javni pozivi, vapaji za novim mladim ljudima u državnoj upravi, sve je to bila - obična, populistička predstava. Sve je bjelodano: i prije nego što su se mladi prijavili za savjetnička mjesta, Milatović i njegova uža ekipa odredili su ko će ih savjetovati i za koje svrhe.
Ima čak i neke dijabolične simbolike što je ukaze o postavljenju novih savjetnika Milatović potpisao u istom danu kada se, samo koji sat kasnije, u Briselu susreo sa generalnim sekretarom NATO Jensom Stoltenbergom, pa se onda tamo, u sjedištu Alijanse, svečano zaklinjao u promociju zapadnih vrijednosti, obećavajući da će Crnu Goru čvrsto držati unutar NATO i zapadnog vrijednosnog koda. Je li povjerovao generalni sekretar Alijanse – nećemo javno saznati.
No, svakako je šteta što je Stoltenberg juče ostao uskraćen za ćakulanje sa jednim, prije dva mjeseca imenovanim, savjetnikom crnogorskog predsjednika - Filipom/nikad u NATO/Ivanovićem. Milatovićev savjetnik za spoljnu politiku, profesor filozofije i ljubitelj Vizantije kao ,,nekadašnjeg centra svijeta gdje su dolazili da se poklone emisari sa Zapada“, još je davne 2014. godine, posred, hm, prozapadnih Vijesti, pučanstvu objasnio da Crna Gora u taj imperijalni savez ne smije ući, nikako.
„NATO nije naš interes“, usklikivao je tada mlađani Ivanović, da bi, nešto stariji Ivanović, u Miločeru, prije koji mjesec, stajao ushićeno dok se obilježavala šesta godišnjica učlanjenja u taj omrznuti NATO. No, izgleda mu ni Milatović nije povjerovao, pa je predsjednik mudro odlučio da mu savjetnik ovog puta ostane kući. Za svaki slučaj.
U međuvremenu, baš pred put, Milatović je izabrao još jednog saradnika, savjetnicu za vanjsku politiku, Mariju Lakić-Barfus, ženu od iskustva u diplomatiji i zapadno orijentisanu. E, sad, valjalo bi da neko, predsjednik ili njemu bliski ljudi rastumači ovaj ,,oksfordski eksperiment“: savjetnik za spoljnu politiku, valjda prema Istoku (Ivanović) i savjetnica za vanjsku politiku okrenutu Zapadu (Lakić-Barfus)...
Da nije neka inovirana verzija čuvenog stiha – „smiješano, najlakše se pije“ - pa da zapadnjaci progutaju tezu o prozapadnom predsjedniku?
Ne znam za Zapad, ali je ovđe u Crnoj Gori sve prilično jasno. Ovakvim izborom savjetnika Milatović otkriva prave principe svoje politike, prave vrijednosti koje želi da promoviše i kuda želi da povede Crnu Goru. Iako gorljivo priča o Zapadu, Milatoviću je glava okrenuta ka Istoku. Ka Beogradu i dalje, u pravcu Moskve.
Za potvrdu ove teze izbor Dejana Vukšića je savršen primjer, lakmus papir za detekciju. Milatović je odabrao čovjeka kojeg je u crnogorsku politiku ugurala Crkva Srbije i prijateljstvo sa srpskim popom-padobrancem Mijajlom Backovićem, promoterom ideologije krvi i tla.
Kotorski advokat, kojeg su njegova Crkva Srbije, kao i njegov prosrpski i proruski Demokratski front rukopoložili - prvo za prvog čovjeka skupštine vječnog grada Boke, onda i za prvog čovjeka Agencije za nacionalnu bezbjednost - uspio je ono što bi malo kome moglo poći za rukom. Za nešto duže od godine pretvorio je ANB u ispostavu srpske BIA, brojne NATO tajne svečano uručio srpskim i ruskim službama, a crnogorske građane koji su se protivili klerikalizaciji države, na Belvederu i mimo njega, vodio u svojoj (čitaj srpskoj ANB) pod šifrom – crnogorski ekstremisti.
Dakle: čovjek takvog svjetonazora biće glavni savjetnik za bezbjednost i još ponešto predsjednika Crne Gore Jakova Milatovića. U poređenju sa Vukšićem, nosač časnog krsta sa litija, bivši ministar poljoprivrede Stijović djeluje kao – ,,prozapadni element“.
Samo je još falilo da Milatović otkrije karte do kraja pa imenuje, recimo, i onog bivšeg ministra pravde, Vladimira/Srebrenica nije genocid/Leposavića, pa da svi skupa zahrlimo ka Evropi. Ali u pravcu – Beograda ili Moskve.
Djeluje čudno, ali je zakonomjerno rezultat izbora: glasali ste - dobili ste. Uostalom, i Vučićev Beograd i Putinova Moskva su dio Evrope, zar ne?
