– Čitam u „Politici“ razgovor vladike Amfilohija i Bulovića i Matije. Nedovoljno konkretno i apsolutizacije ne samo pravoslavlja, nego i crkve.
Patrijarh Pavle jeste pobožni čovek kakvog nismo imali na čelu crkve, mada je politički naivan. A ne mogu da kažem Matiji, jer mu je ne samo sumišljenik nego i prijatelj, da vladika Amfilohije, uprkos učenosti, kao političar ne samo što pravi greške, nego i sije sjeme suprotno onom koje bi želio. Prije svega, iz svake druge njegove riječi izbija primitivna, parterna i patološka mržnja na komunizam garnirana sitničavim i jednostranim primjerima – kazao je Đilas pa to potkrijepio i primjerom iz istorije.
– Eto, npr. kuka za vladikom kojeg su partizani pogubili negdje u Sloveniji na kraju rata, a što je taj vladika propovijedao sa okupatorima tokom rata i na kraju se s Njemcima našao na drugom kraju Jugoslavije, ostavivši prijesto Svetog Petra I Njegoša - to nije grijeh i greška i treba to prećutati! Sveštenik koji nije iznad političkih strasti i zađevica nije pravi sveštenik i samo može crkvi da nanese štetu. I šta znači ta nekulturna animoznost protiv bezbožnika? Pa današnji svijet ne bi bio što jeste – potonuo bi u mrak i tehničko zaostajanje, da nije i bezbožnika: bezbožništvo je jedna od neizbježnih vjera modernog vremena – objašnjavao je Đilas.
