U zgradi RTCG juče, skoro običan radni dan, a trebalo je bit s fanfarama. Jutro nagovještavalo opšte grljenje i ljubljavu. Pa uđoh odjeven po etičkom kodeksu, okupan i spreman, ništa doručkovao i žedan. Jadac. Osim francuskinja Zorka niko me, skoro pa, milo pogledao nije. Kroz TV uobičajeno bijaše tiho a Radio bez talasa radosti hodnicima. Nije bilo ni Slaviše da ponudi jabuku. Bozu makar.
Dok su u dimenziji s oznakom sala 501 dijeljeni ključevi. Ne gedore. Niti violinski. No oni zbog kojih se u životu žestoko slavi, trebalo bi. Mnogi to ne dočekaju. Međutim, ni utvare s bocom kroz te hodnike. Da časti. Bez očekivanih talambasa, kikota, ili, daleko bilo, kakvog posluženja za sve. Muk. Ka' da je neko nešto ukrao. Nijedan političar nije primijećen. Da se nakašlje makar. Utopistički očekivah, mada bi, fakat, bilo iznenađenje poslije prošlogodišnjeg odbijanja predsjednika Jakova Milatovića da prisustvuje obilježavanju 80 godina postojanja medija. Nije davao legitimitet nezakonitom Borisu Raoniću. Utopija sad moguća radi ministra Radunovića ili predsjednika Parlamenta Mandića. Oni su rekli, prenešeno, da ga kao takvog vole.
Legitimisanje presudom
Slika sa portala oko podne ukazala je zatim zbivanja za probrane. Suvi menadžment u prvom planu (među njima glavni dobitnik) i 40-tak zapošljenih. Ostali odsutni zbog tjeskobe ili se stidjeli, đavo bi ga znao. Falilo je makar pola srećnika. Umjesto masovnog slavlja. Da sam se pitao, veselje bi bilo na velikoj terasi dolje, ili u parku ispred. Đe je sad trave gotovo nema, nekoliko klupica se nekako drže a oko njih gužva druge vrste, štrajkuju skulpture „Živka Nikolića“. Zbog muzike iz razglasa ili što nemaju đe bolje ne piše. Srećom bezbjedan ambijent je ostao. Mirne su pri tom, i ne puše.
Tako ostade da se svečanim besjedama na petom spratu jedino iskažu rukovodioci, čak posprdno prema institucijama. Veselin Drljević, predsjednik Savjeta RTCG, istače kako njegov saziv i menadžment „sa ponosom mogu da se legitimišu na svakom mjestu i u svakoj prilici“. Jesu li ga kontrolisali neđe kad nije imao ličnu pa ga micoši prepoznali, ili potencira kako su ponosni i na nedavnu presudu zbog zloupotrebe funkcije. Kako li će tek eruptirati gordost kad pravosnažna stigne? Može li naknadno uticati i na ovu raspodjelu?
Nečuveni doktor i docent Veselin opisa ovim kratkim povodom kako popravljaju raspoloženje „korisnika programa koji emituju“. Što otkriva da imaju i dodatni. Koji se ne emituje? Ima li nade za sve, dakle i za neraspoložene, da se nešto načini? To je tajna znanja? Nemanog ili neželjenog.
Za stanove je konkurisao 191 radnik. Ko zna koliko je odustalo, čitajući diskriminišući pravilnik, pa mrka kapa za većinsku sreću i u samoj kući. Da zamaže Drljević je poželio kako bi najviše volio da su mogli izgraditi onoliko stanova koliko ima zaposlenih u RTCG-u i da to bude po njihovom projektu i željama. A zašto nije moglo? Para su imali. Da su svih godina koliko vladaju samo milion izdvojili godišnje preteklo bi stambenog prostora. Umjesto toga stukli su silne novce na krečenje, eloksiranje, trgovanje „pedestalne“ i ostale nepotrebne tehnike, putovanja i ko zna što sve ne. Jedino Šofru za slušalice nijesu imali. Papire uglavnom kriju o detaljima a i kad zatražiš i preko suda sakriju. Finansijske planove ne poštuju.
Što piše u katastru?
Ovim stanovima ključevi su kod ljudi ali sudbina u palati pravde. Inicijativu prethodnog direktora Božidara Šundića sadašnji nelegalni naslednik Boris Raonić juče je samo „na priču“ okončao. Raonićeve slične inicijative nema pa se ovom diči. K'o da ne bi neko drugi znao privesti kraju. Bi, smatraju znalci i to brže i bolje. Čak dvije godine po preuzimanju potpisao je ugovor sa graditeljem. Na što je čekao? Kolega mi reče: „da porasporedi svoje favorite“. Posljednje glasine su da „ima još do murava“ te da izvođaču ništa još plaćeno nije. Ako su lagali mene i ja lažem vas. Sluti nastavku priče. Ili presuda. Kako god bilo:
Svim dugogodišnjim radnicima srećan stan. I da stanuju u njemu.
