Ovo društvo sada možemo označiti kao anomično - anomija u kojoj vlada haos, nasilje i bezakonje. U tom društvu nema ništa od kritičke javnosti i političke kulture - objašnjava prof. dr Ratko Božović, sociolog, za Pobjedu.
Govoreći o nedostatku političke kulture u Srbiji i odgovarajući na pitanje zašto ne uvažavamo političke protivnike profesor navodi da u Srbiji preovlađuje autoritarna politička kultura umjesto demokratske - kulture tolerancije, dijaloga i kompromisa.
- Kritička javnost u tami, zaboravu i neadekvatnosti. Po slikama koje preovlađuju u zvaničnim medijima, stvarnost u kojoj živimo je maltene javna kuća bez zidova. Kad kažem javna kuća bez zidova, mislim na Skupštinu, u kojoj imamo nešto što djeluje kao rijaliti program. To znači, izgubljena je mjera prava dužnosti i odgovornosti. Tu je nestalo i etike i estetike. Dakle, imamo silno svaljivanje kamenja na opoziciju i to bez ikakvih argumenata – kaže Božović.
Navodeći da je opozicija u parlamentu kastrigovana i nagrđena iako u njemu nije prisutna, Božović kaže da se postavlja pitanje ko su ti ljudi koji to čine.
- Od devedesetih godina su prisutne različite forme populizma. Sve je više elemenata doseglo, kako se to kaže u rijaliti programima, „dno - dna“, izgubila se dimenzija slike koja je vjerodostojna – kaže Božović.
Prema njegovim riječima, to se dešava jer u javnom polju preovladava radikalska logika, ili logika desnice koja prezire sve što je misaono i kritički intonirano.
- Prezire se svaka vrsta kritike javnog polja i režima. Suštinski, ovdje kritička javnost i ne postoji u onoj mjeri u kojoj u javnom polju nema ni krajnje profilisane opozicije – ističe Božović.
Povratak populizma
Pošto opozicija postoji samo formalno, odsustvo kritičke javnosti dovelo je Srbiju do jednopartijskog sistema. Zbog toga se postavlja pitanje da li bi samo promjena stranke na vlasti doprinijela uvažavanju političkih protivnika ili društvo u Srbiji još nije sazrelo da bi se poštovale razlike.
- Mi smo se okrenuli ka nekom pluralizmu. Opozicija je skrajnuta, ona je prisutna jedino kad se kastiguje i kada se na neki način satanizuje u izvjesnoj mjeri - odgovara Božović, i napominje da je čitava atmosfera krajnje sporna, što ilustruje primjerom.
- ,Vlasnik pekare iz Kraljeva Armin Ašini osvane na naslovnicama tabloida (koji su slika i prilika logike ove vlasti) kao islamski fanatik samo zato što je podržao Mariniku Tepić i što se fotografisao sa Draganom Đilasom. To otkriva obnavljanje onoga što je devedesetih godina bilo prisutno kao figura neprijatelja. Onda se u javnom polju dešavaju nevjerovatne stvari koje čovjek ne može da prihvati da su normalne: Ljotićeve pjesme se prezentuju na danu pobjede- kaže Božović.
Profesor konstatuje da na povratak u devedesete godine ukazuje i to što je jedan broj intelektualaca zaćutao zato što je vlastima teško podnijeti čak i to malo suprotno mišljenje koje se može pojaviti samo na marginama - već sjutradan ćete biti razapeti na stranicama tabloida.
- Ako nemate aplauz za čovjeka koji o svemu odlučuje, onda imate diskvalifikaciju - naglašava Božović.
Nema stvarnosti
Na pitanje da li je razlog takvog podaničkog ponašanja zapravo jedini način da se opstane, Božović odgovara potvrdno.
- Jeste, i u javnom polju imate spinovanje i manipulaciju. Stalno imaju potrebu da naprave neku frku, spinovanje o opasnosti za vođu – da mu preti smrtna opasnost, sve je to jedna prevarologija - odgovara Božović i primjećuje da mediji sa nacionalnom frekvencijom imaju višak političkog materijala i političke slike.
- Na neki način stvarnost kao da je izostala. U teorijskom smislu, njima stvarnost nije ni potrebna, jer oni idu na spinovanje koje je u stvari simulakrum. Dominira izmišljena slika koja postoji u stvarnosti. To je igra prevare. Kontekst u kojem tabloidi djeluju kao vremenska nepogoda. Suštinski, ovdje sloboda i istina nisu zavisne veličine. Ne uslovljavaju jedna drugu. O toleranciji, dijalogu i kompromisu nema govora. Autocenzura je, čini mi se, prisutna u medijima. Prosto mora biti onako kako očekuju, ili te nema u daljoj javnoj frekvenciji - primjećuje Božović i konstatuje da je na jednoj strani lažna slika o stvarnosti, a na drugoj ćutolozi.
Zbog svega toga profesor kaže da je atmosfera mnogo gora nego što je bila devedesetih godina kada se javno artikulisala zvanična sfera i zvanični mediji, i ovi drugi koji su bili alternativa: RTV Studio B i novine: Naša borba, Demokratija.
Omražena opozicija
Događaj koji je unio dodatnu gorčinu u javni život je susret predsjednika Srbije sa opozicionim liderom i njegovim saradnicima u zgradi Predsjedništva.
Podsjetimo, predsjednik je prvo javno pozvao lidere da ga posjete i kada su se odazvali vidjeli smo suočavanje političkih protivnika na način kako se to radi u navijačkom svijetu. Božović objašnjava da je u mladosti predsjednik bio vođa navijača, ali ne baš uspješan, i sada preko vlasti ima kompenzaciju za tu navijačku strast: da psuje, grdi i nasrće na opozicionare.
- Umjesto da je rekao - dobro ljudi, dođite da razgovaramo, popijemo kafu, jer ipak je on domaćin - on je izgovorio najgroznije riječi kojima se mogu uvrijediti ljudi što je nepojmljivo za prvog čovjeka kada se susrijeće sa neistomišljenici. To je gotovo apsurdna situacija, jer se izgubilo dostojanstvo u komunikaciji koja je čin ljudskog razumijevanja, uzajamnosti i susreta. Scena sa opozicionarima govori koliko je taj čovjek izgubio mjeru svojih prava, dužnosti i odgovornosti i koliko je izgubio stil ponašanja - kaže Božović.
Rijaliti varijanta
- ,Ako prvi čovjek može da se ponaša sa opozicijom kako se to radi u rijaliti programima Parovima i Zadruzi onda je to blisko i onome što je politička elita. O tome kakva je atmosfera najbolje ilustruje to što se jedan dnevni list štampa u inostranstvu - jer niko neće da ga štampa u Srbiji. Znači nema slobode. Tamo gdje nema slobode nema ni javnog mnjenja ni istine. Gore je nego ikada što je bilo. Ponavlja se slika iz devedesetih istih aktera koji su došli da nas zamore do uništenja – kaže Božović.
Medijski podanici
- U medijima koji su sa državnom frekvencijom nema kritičke javnosti. Imamo blefiranje i spinovanje. Tu su spremni podanici i pristaše glavnog aranžera i majstora za tu scenu koja poništava sve osim što sebe uzdiže. Oni su spremni čak i da ispadnu glupi i da budu neadekvatni do kraja, samo da bi glavni čovjek došao i ispao pametan. Mislim da to nikada u istoriji nije postojalo – kazao je Ratko Božović.
