ANALITIKA: Zadatak fotografije je, između ostalog, da nas ne ostavi ravnodušnim i podstakne na razmišljanje ili akciju. Da li Vas je upravo to motivisalo da postane hobi kojim se ozbiljno bavite?
KORDIĆ: Kako i zašto sam krenuo sa fotografijom, ni sam ne znam. Desilo se. Dese se i ljubavi, i prave su one kada ne znamo da objasnimo zašto nešto, nekoga volimo. Fotografijom pokušavam da ukažem da ne postoje bolje ili lošije kulture, već samo drugačije i da je svaka na svoj način ona prava i osobena.
ANALITIKA: Fotografija izaziva različita osjećanja. Fotograf Anri Kartije-Breson je isticao: „Prvih 10.000 fotografija su vam najgore“. Koliko puta kažete „ptičica“ prije nego dobijete sliku koja ostavlja bez daha?
KORDIĆ: Vjerujem da su i više od 10.000 prvih fotografija bile one moje najgore. Istina, na samim počecima mislio sam malo drugačije, da su one dobre, da i ne treba da budu bolje. Vremenom, uključujući se na razne sajtove koji se bave fotografijom, uvidio sam da je moj rad mnogo ispod onog što bih želio da budu. Nijesam znao gdje griješim, čak i prelazak na bolju tehniku nije donio neki boljitak. Tako je bilo do trenutka kad sam onako, ne znam ni sam zašto ,,upucao“ jednu crno-bijelu kotorsku mačku. Našao sam sebe. Nebrojeno ,,ptičica“ odleti dok neka ne sleti sa onom ,,izabranom“.
ANALITIKA: Neko je jednom lijepo rekao „fotografija se ne voli, ona se osjeća“. Kako biste opisli svoj osjećaj, stil, odnosno umjetničko oko za trenutak. Šta je to što volite da fotografišete?
KORDIĆ: Ne znam kojem stilu pripadam. Iako sam najviše u ,,close up-u“ (detalji), opisao bih se kao svaštar. ,,Otkidam“ na osjećaj. Volim da mi subjekat dominira. Odlučim da popijem kafu u kotorskom starom gradu (ne treba posebno napominjati da na ni na kafu ne idem bez kamere), na izlasku iz zgrade naletim na mačke. Potom sretnem i upoznam Elisavetu, lijepu turistkinju iz Rusije i eto portreta sa smaragdno zelenim očima. Jedrenjak neki uplovio, pa eto i njega sa spuštenim jedrima u memorijskoj kartici, pa jedan oblak, list od smokve kako pluta… I tako, do te kafe memorijska skoro puna, a kafu pijem bez šećera (smijeh). Volim i makro fotografiju, mada je ne radim često.
ANALITIKA: Vi ste pomorac i mnoge fotografije nastaju u gradovima u kojima se usidrite. Recite nam nešto više o mjestima koja ste posjetili.
KORDIĆ: Plovim na brodovima za rasuti teret pa je ostanak na sidru ili u luci znatno duži nego u slučaju mojih kolega koji plove na kontejnerima, “ro-ro” brodovima i slično. Ako su u pitanju egzotične lokacije na kojima nijesam bio, fotografska euforija me hvata danima ranije. Srećom, radim za kompaniju koja simpatiše i toleriše moju strast prema fotografiji. Njena web stranica je ilustrovana mojim fotografijama od kojih su neke urađene u Boki Kotorskoj, na šta sam posebno ponosan.
ANALITIKA: Koji dio ljudskog tijela vas posebno fascinira. Radite li najviše portrete jer oni uglavnom dominiraju vašim fotografijama?
KORDIĆ: Fasciniran sam licima, naročito očima jer otkrivaju karakter, duševne i mentalne karakteristike čovjeka. Svakako oči su najbolji indikator onoga što nosimo u sebi. U njima se ogledaju misli, strahovi, nade, žudnje. Ukoliko pravilno posmatrate i tumačite sve te tanane znake, o osobi ćete više saznati nego da vam ona priča o sebi. Moji ,,modeli“ su ribari, pekari, ulični prodavci, prolaznici. ,,Jurim“ lica izbrazdana vjetrom, suncem, godinama… I, svako lice je jedna knjiga.
ANALITIKA: Koliko su ljudi raspoloženi da Vam poziraju. Koja iskustva pamtite kao najbolja?
KORDIĆ: Kada zakoračim na kopno, raspitam se u vezi lokalnih običaja, bezbjednosne situacije, kulturnim posebnostima i eto mene vani. Obično idem sam ili, vrlo rjetko, sa lokalnim ,,pilotom“, ako je to obaveza, ili sigurnosna situacija nije baš najbolja. Posjećujem i mjesta gdje nije preporuka da se to čini.
Fotografisao sam u zapadno-afričkoj zemlji, Beninu, tokom epidemije ebole (Benin nije imao slučajeva oboljelih, ali zbog blizine zemalja sa žarištem zaraze, zabrana izlaska sa broda je bila na snazi); Haitiju, zbog visoke stope kriminala; Kartumu u sjevernom Sudanu zbog vjerskog fundamentalizma… Kad me pitaju ,,čemu rizik“ često ne odgovorim, jer je teško nekome objasniti da je to strast, i da se o tome ne raspravlja.
Volim Afriku, Aziju, a naročito Indoneziju, Maleziju, Južnu Ameriku… U većini slučajeva sam dobrodošao s kamerom, a ako imate pravi pristup, na brod se vraćate sa puno potreta lokalnog stanovništva i fotografskih zapisa o lokalnoj kulturi.
ANALITIKA: Imate li neku anegdotu da podijelite sa našim čitaocima?
KORDIĆ: Posljednji incident se desio u Egiptu, Suez, gdje sam čekao da se ukrcam na brod. S obzirom na političku situaciju (ne tako davno, imali su revoluciju), a i zbog blizine Sueckog kanala, jako sam bio oprezan gdje se krećem sa fotoaparatom. Lokalna pijaca mi je djelovala kao bezbjedno mjesto za pravljene slika. Nakon mog dolaska, prilazi policajac koji je nakon izvjesnog vremena pozvao kampanjolu sa četvoricom vojnika naoružanim dugačkim cijevima. Sproveli su me u policiju gdje sam četiri sata pokušavao objasniti zašto koristim tako veliki, kabasti objektiv. Moje objašnjenje da je to zbog kvaliteta fotografije nije bilo prihvaćeno, rekoše da sam špijun sto posto. Bio sam zadovoljan, nijesam više terorista.
Potom, odvode me u kancelariju kod glavnog, a tamo njih šestorica. Naredili mi da sjednem dok se čeka lokalni agent zadužen za moj brod. Nakon njegovog dolaska i kratkog razgovora sa glavnim, obratiše mi se: ,,Veliki je problem kapetane, mora da se zove vaša ambasada“.
,,Kakav crni problem, kakva crna ambasada, pa je li iko pogledao fotografije zbog kojih me hapsite“, povikah ljutito. Nakon prelistanih fotografija su me pustili. Dva mjeseca poslije, uhapsili su me na Kubi. O tome nećemo. I ovo je bilo dovoljno.
ANALITIKA: Da li je moguće napraviti podjednako dobru fotografiju mobilnim telefonom kao i fotoaparatom?
KORDIĆ: Moguće je. Lično, meni tehnika, tehnologija nije mnogo bitna. Trenutak, kompozicija, priča, to je ono što smatram vrijednim.
ANALITIKA: Da li ste postali „lovac“ na dobre kadrove ili strpljivo čekate da se pojavi trenutak vrijedan da bude zabilježen fotoaparatom?
KORDIĆ: Jedno bez drugog ne ide. Lovi se, to svakako, ali i čeka, a treba znati čekati, neko reče…
ANALITIKA: Koja je destinacija na spisku želja za posjetiti?
KORDIĆ: Mnogo je putovanja, destinacija iza mene. Ipak, volio bih posjetiti Sibir, a Bajkalsko jezero sanjam kao i Aljasku, Mongoliju, Kazahstan, jug Argentine… I, mogao bih nabrajati do u nedogled. Vjerujem, neki snovi će se ostvariti, a onda ćemo sanajti neke nove i ostatak neostvarenih, a već gore nabrojanih.
ANALITIKA: Da li je povratak s broda u „stvarni život“ težak, pri svakom povratku iz neke drugačije prirode, grada…?
KORDIĆ: Treba mi vremena da se prilagodim. Naše okruženje na brodu funkcioniše drugačije i teško je navići se na to, a i sa familijom. Živimo jedan specifičan život, a oni funkcionišu na svoj način. Po povratku, postoji proces navikavanja, prilagođavanja i kad se skoro naviknemo, uslijedi ponovni odlazak. I, tako u ciklusima…
ANALITIKA: Koliko je život na brodu fizički težak?
KORDIĆ: Izuzetno je težak, psihički i fizički. Živjeti na limitiranom prostoru, metalu pod uslovima valjanja, posrtanja, čestim promjenama vremenskih, klimatskih zona i bez ikakvog rada, samo po sebi, izuzetno je naporno. Tome dodati sve ono što u svom rangu treba da obavite, pa papirologija, česte kontrole i još mnogo toga.
ANALITIKA: Za kraj, kakvi su Vam planovi za budućnost, možda samostalna izložba?
KORDIĆ: Volio bih da napravim izložbu. Želio bih da sa ljubiteljima fotografije iz Boke Kotorske, cijele Crne Gore, a da ne lažem i šire, podijelim ono što sam stvarao. No, o tom potom.
