Predsjednik Crne Gore Jakov Milatović se do sada nekoliko puta uplitao u tumačenje ovdašnje bliže i malo dalje prošlosti. Zajedničko svim tim tumačenjima je to da je crnogorski predsjednik svaki put uspješno – promašio.
Istina, predsjednik Milatović i nije kvalifikovan za tumačenje prošlosti, ali u Crnoj Gori to nikada nije prepreka da se pasionirano bavite baš onim o čemu vrlo malo znate ili o čemu nemate nikakvog pojma. Zapravo, u puno ste boljoj poziciji ako nemate pojma o nečemu jer ćete strastvenije i samouvjerenije braniti svoje stavove. (U toj situaciji ne možete, a da se ne sjetite onog vica o Crnogorcu i avionu – on zna da pilotira, iako nikada nije sjeo u avion.)
Tako je i sa Milatovićevim tumačenjem prošlosti. Iz aviona se vidi da crnogorski predsjednik, recimo, nije pročitao nijednu presudu Haškog tribunala, posebno ne one u kojima se pominje Crna Gora, kao i to da nije pročitao bilo kakvu relevantnu literaturu vezanu za ratove na prostoru bivše Jugoslavije.
Ipak ga sve to, opet kažem, nije ometalo u donošenju stavova, sudova, mišljenja. Tako je bilo i na konferenciji u Daytonu posvećenoj sporazumu koji je u ovom gradu prije 30 godina stavio tačku na rat u Bosni i Hercegovini. Istina, predsjednik Milatović je pohvalio sporazum kojim je okončan rat, ali je ispred riječi rat dodao kvalifikaciju – građanski.
Rat koji nije bio građanski
Jedno je pitanje zašto je predsjednik Milatović to uradio, a drugo i još važnije – to naprosto nije tačno. Jer da je rat u Bosni i Hercegovini bio rat u kojem su učestvovale samo snage unutar te zemlje i njeni građani, zašto je onda međunarodna zajednica uvela sankcije tadašnjoj Saveznoj republici Jugoslaviji, čiji je sastavni dio bila i Crna Gora? Je li to možda zato što se tadašnja vlast u Crnoj Gori zalagala za mir i mislila dobro građanima Bosne i Hercegovine, ali je zli svijet to shvatio, pa je spriječio uvođenjem sankcija?
Naravno da nije, a toliko zna i predsjednik Milatović. Sankcije su uvedene zbog toga što je Crna Gora aktivno učestvovala u ratu u Bosni i Hercegovini – i to na razne načine. Takođe, Crna Gora je učestvovala i u ratnim zločinima protiv građana Bosne i Hercegovine. Upravo su se prije dva dana navršile 33 godine od najvećeg ratnog zločina u Crnoj Gori tokom devedesetih, zločina deportacije izbjeglica iz Bosne i Hercegovine. Crna Gora je tada deportovala najmanje 100 Bošnjaka, koji su stigli iz Bosne i Hercegovine, tadašnjim vojnim snagama pod komandom Radovana Karadžića. Većina je po deportaciji likvidirana. Crna Gora je platila odštetu porodicama deportovanih. Karadžić je pred Haškim tribunalom osuđen za mnogobrojne zločine, među kojima i ono najgore koje se može počiniti – genocid.
Dakle, sasvim je jasno da stvari nikako nisu onakve kako smatra predsjednik Milatović. Nema tu mjesta nikakvom slobodnom tumačenju. Činjenice su te na osnovu kojih se jedino može doći do istine.
A istina je skoro uvijek neprijatna. Državnici je junački prihvataju, političari prešućuju kad im ne odgovora, a politikanti manipulišu njom.
Nikakva politička korist – naprotiv
Mogao je predsjednik Milatović, da mu je stvarno stalo do dobrih odnosa sa svim susjedima, kazati samo rat, ali očigledno da je retorika jedno, a činjenje drugo. I da, ne može a da se ne primijeti da ova izjava dolazi u situaciji kada odnosi dvije države idu uzlaznom putanjom. I ta Milatovićeva izjava ima dva cilja. Prvi, i mnogo važniji, jeste pomoć onim snagama koje bi da kvalifikuju rat u Bosni i Hercegovini shodno njihovim interesima i shodno viđenju uređenja Bosne i Hercegovine, ali i šire regije. Drugi, manje važan ali takođe bitan, jeste dodvoravanje onom dijelu biračkog tijela koje je bilo i ostalo sklono političkoj uniji sa Beogradom.
Suština je da predsjednik Milatović nije značajna politička figura ni u zemlji, ni u regiji, a tek to nije na međunarodnom planu, tako da će ova njegova izjava samo naštetiti međudržavnim odnosima i odnosima unutar Crne Gore.
Predsjednik iz ovoga neće uspjeti da izvuče nikakvu političku korist. Naprotiv.
Bliska mu misao Momira Bulatovića
Jakov Milatović je više puta kroz svoje izjave naznačio da mu je bila bliska politička misao Momira Bulatovića, nekadašnjeg predsjednika Crne Gore.
Mora se priznati da aktuelni predsjednik ima bar dvije sličnosti sa nekadašnjim: nedostaje mu političke hrabrosti i za saveznike nepogrešivo bira pogrešne ljude i strane.
Da podsjetim: Momir Bulatović je daleke 1991. godine potpisao Haški dokument kojom se garantuje nezavisnost Crne Gore. Onda se prepao Slobodana Miloševića i povukao potpis. Na kraju je ostao do kraja na pogrešnoj strani istorije i bio izbačen iz stranke koju je sam osnovao nakon rascjepa u DPS-u 1997. godine.
‘Svačiji drug, a ničiji prijatelj’
Predsjednik Milatović je na odličnom putu da u političkom smislu bude „svačiji drug, a ničiji prijatelj“.
A to je put kojim se sigurno ide ka političkoj marginalizaciji i, na kraju, nestanku sa političke scene.
Sudeći po trenutnom raspoloženju građana, ali i potezima koje predsjednik Milatović vuče, moralo bi da se desi čudo pa da bude drugačije.
Ipak, ono što je puno važnije jeste da predsjednik zbog svojih kalkulantskih poteza i izjava potpuno zaslužuje da postane politička prošlost Crne Gore.
