Umjetnici ne izlaze u javnost zato što žele da budu heroji, već zato što ćutanje pred nepravdom postaje saučesništvo, a institucije koje bi trebalo da štite javni interes sve češće iznevjeravaju svoju svrhu, poručuju glumci Goran Šušljik iz Jugoslovenskog dramskog pozorišta u Beogradu i Milo Perović iz Podgorice. O granicama umjetničke i građanske odgovornosti, cijeni javnog angažmana, strahu i autocenzuri razgovarali su u novoj epizodi Proudcast-a Centra za građansko obrazovanje (CGO), koji je vodila Željka Zvicer, saradnica na programima.
Za Šušljika, javni angažman umjetnika nije izraz posebne hrabrosti niti želje za političkim eksponiranjem, već odgovor na stanje u kojem su institucije izgubile svoju osnovnu funkciju.
"Razlog tome je da su institucije ukradene. Da institucije nijesu ukradene, mi bismo kao građani nalazili druge načine da reagujemo. Prosto nije bilo gdje više da se reaguje”, ocijenio je Šušljik.
Perović smatra da umjetnik ne može uvjerljivo tragati za istinom na sceni, a istovremeno izbjegavati odgovornost prema stvarnosti u kojoj živi.
"Istina je glavni izvor i cilj umjetnosti. Onda se i kao ličnost, svojim životom, boriš za tu istinu, jer je to teško odvojiva kategorija. Treba biti odgovoran prema onome što se dešava oko čovjeka”, ističe Perović.
Može li umjetnik biti uvjerljiv na sceni ako ostaje nijem pred nepravdom izvan nje? Šušljik upravo u toj protivrječnosti vidi jedan od ključnih razloga zbog kojih glumci ne mogu ostati po strani.
"Kako možeš da znaš šta se dešava Hamletu, a da žmuriš pred onim što se dešava studentima u protestu? Kako ti to odigraš? To je neizdrživo osjećanje. Mi smo stalno u tom materijalu - borba čovjeka sa dobrim, lošim, ljubav, mržnja. To je bazična stvar, gotovo fiziološka”, kaže on.
Međutim, javni stav ima cijenu, a ona se ne plaća samo profesionalnim prilikama, već i promjenama u ličnim odnosima. Govoreći o svom angažmanu tokom studentskih protesta „Kamo śutra” u Crnoj Gori, Perović ukazuje na distanciranje ljudi koji privatno podržavaju određene vrijednosti, ali nijesu spremni da ih javno brane.
"U tom momentu mi postajemo hodajući problemi. Neki ljudi prosto neće da budu u kontaktu sa nekim ko može da im nanese problem. Nijesu svi dobri ili loši, nego neko nema dovoljno hrabrosti. Imao sam prijatelje koji me podržavaju, ali neće da dođu na protest. Ta vrsta privatne, intimne podrške meni ništa ne znači ako ne idemo zajedno da osvajamo pravdu ili slobodu”, poručio je Perović.
Šušljik, ipak, odbija da se od umjetnika koji su podržali proteste u Srbiji pravi posebna kategorija heroja. Podsjeća da su najveći teret otpora podnijeli studenti i profesori, dok su mnogi drugi, uključujući umjetnike, morali da se suoče sa sopstvenim strahom.
"Ne treba sad od nas praviti pretjerane heroje. Drago mi je da smo bili na pravoj strani istorije, i mnogi nijesu bili ni blizu toga, ne zato što nisu osjećali, nego što su se možda više plašili. Mi smo se takođe plašili, ali ipak je prevagnulo to što je većina ljudi bila na pravoj strani. Prava žrtva je bila na drugom mjestu”, rekao je Šušljik.
Za Perovića, građanski angažman i stranačka pripadnost nijesu isto. Dok prvi vidi kao izraz lične odgovornosti, ulazak glumaca u partijske strukture smatra ozbiljnim rizikom za njihovu nezavisnost.
"Ja se ježim kad vidim glumce u partijama, jer to je za mene granica. Ako se staviš na poziciju i postaneš stranački igrač, tu si za mene završio kao nezavisan čovjek koji ima svoje promišljene stavove. Tu se stavljaš u službu neke organizacije”, navodi Perović.
Govoreći o kulturnoj sceni u Srbiji, Šušljik upozorava da nedostatak novca nije jedina, niti nužno najveća prijetnja kulturi - opasnija može biti autocenzura, koja institucije iznutra lišava slobode i smisla.
"Povećanje izdvajanja za kulturu će doći, ali nije to suština. Suština je čemu te institucije služe, a ne kome služe. Pozorišta su imala osjećaj da su autonomna, ali su u posljednje vrijeme postala zarobljena, ne samo nedostatkom novca, nego i autocenzurom. To je možda jedna od najvećih opasnosti”, ističe Šušljik.
Sagovornici su se osvrnuli i na dileme mladih umjetnika koji tek grade karijere i suočavaju se s pitanjem da li javno iznošenje stava može ugroziti njihovu profesionalnu budućnost.
Perović ih ohrabruje da samostalno misle i ne dozvole da strah od posljedica postane razlog za odustajanje od sopstvenih uvjerenja.
"Uvijek sam se mnogo više kajao, i teže mi je padalo, kad nešto ne uradim i ne kažem, nego kad progovorim. Čak i ako to ima neku posljedicu, nekako sam se uvijek ljepše osjećao kad kažem to što mislim. Samo bih ohrabrio ljude da razmišljaju svojom glavom”, rekao je Perović.
Šušljik zaključuje da je suočavanje sa strahom pitanje ne samo građanske hrabrosti, već i ličnog integriteta.
"Jedna vrsta hrabrosti je potrebna da uopšte izađeš pred ljude, a kamoli da živiš sa osećanjem da nijesi bio na pravoj strani. Biti spreman na tu vrstu žrtve je nužno, jer ako ne preskočiš tu crtu straha, može da ti se desi da izgubiš veliki deo sebe. I pobjeđivati sebe u tom smislu svaki dan”, pojašnjava on.
Razgovor je otvorio pitanje koje nadilazi pozorište i umjetničku profesiju: koliko slobode ostaje u društvu u kojem se javni stav kažnjava, solidarnost povlači pred strahom, a institucije umjesto zaštite autonomije podstiču ćutanje?
Ovaj Proudcast realizovan je u saradnji Centra za građansko obrazovanje (CGO) i Fondacije Friedrich Ebert (FES).
