Kada je riječ o suicidu, statistika i brojevi možda izgledaju hladno, jer je riječ o ljudskom životu, ali i svemu onome što ostaje iza onih koji su odustali. Ipak, govore glasno. Tokom 2020. godine u Crnoj Gori je registrovano 109 samoubistava. Godinu kasnije - 120. Tokom 2022. godine 121 osoba je oduzela sebi život, a onda slijedi blagi pad - 108 u 2023, pa 83 u 2024. A zatim, u 2025. godini, ponovo rast na 92. U šest godina, ukupno 633 života.
To znači da je, statistički gledano, u Crnoj Gori na svaka četiri dana neko sebi oduzimao život.
Iza svakog od tih brojeva stoji ime, porodica, okolnost. A iza svih njih zajedno stoji pitanje na koje država još nije ponudila ozbiljan odgovor: zašto, i šta može da se uradi.
Muškarci, stariji od 60 godina, najčešće žrtve
Podaci koje je Uprava policije dostavila Pobjedi prvi put daju detaljniju sliku fenomena koji se godinama prati samo kroz ukupne godišnje brojeve.
Rodna dimenzija je upečatljiva i konzistentna kroz sve godine. U 2020. godini od 109 registrovanih samoubistava, 89 počinilaca bili su muškarci, a 20 žene. U 2021, taj odnos je bio 102 naprema 18. U 2022. godini 88 muškaraca i 33 žene su oduzeli sebi život. U 2023. godini taj odnos je 84 naprema 24. A tokom 2024. bilo je 68 muškaraca i 15 žena. Prošle godine 68 naprema 24. Muškarci, dakle, čine između 73 i 85 odsto svih žrtava, zavisno od godine, i taj odnos ostaje stabilan uprkos ukupnim oscilacijama u broju slučajeva.
Starosna struktura, za godine za koje je policija dostavila podatke, dodatno precizira sliku. U svim godinama ubjedljivo najveći broj žrtava stariji je od 60 godina. U 2020. to je bilo 59 od ukupno 109 slučajeva, u 2021. čak 76 od 120, a u 2022. godini 65 od 121. Kategorija do 40 godina bilježi između 15 i 25 slučajeva godišnje, broj koji nije zanemariv, naročito imajući u vidu da mladi teže traže pomoć i češće ostaju bez nje. Za period 2023–2025. policija nije dostavila podatke po starosnim grupama.
Geografski, Podgorica svake godine bilježi najveći apsolutni broj slučajeva, što je razumljivo s obzirom na koncentraciju stanovništva. Međutim, regionalni podaci otkrivaju zabrinjavajuću rasprostranjenost problema. U 2025. godini region Jug zabilježio je 28 slučajeva, više od bilo kojeg drugog regionalnog centra bezbjednosti, pri čemu Bar i Herceg Novi zajedno čine 18 od tog broja. Sjever bilježi stabilan i visok broj u odnosu na veličinu populacije, posebno Berane i Bijelo Polje. Ni manji gradovi nijesu pošteđeni: Žabljak je u 2025. godini zabilježio pet slučajeva, Plužine dva, brojke koje su, u kontekstu veličine tih zajednica, zabrinjavajuće.
Kako se utvrđuje samoubistvo
Na pitanje Pobjede o načinu evidentiranja samoubistava, policija je objasnila proceduru koja se primjenjuje u svakom takvom slučaju. Po primljenoj prijavi da je neko lice zatečeno bez znakova života, policija preduzima mjere i radnje iz svoje nadležnosti. Po izlasku na lice mjesta obavještava se nadležni državni tužilac, a nakon sprovedenih uviđajnih mjera i drugih policijsko-tužilačkih radnji utvrđuje se na koji način je nastupila smrt. Kada se nakon svih preduzetih radnji utvrdi da je u pitanju samoubistvo, u evidencijama Uprave policije evidentira se kao takvo.
Policiji niko ne odgovara
Uprava policiije svake godine uz statističke podatke upućuje i apele nadležnim institucijama. Godinama isti apeli, i ista poruka - godinama: ovaj problem zahtijeva multidisciplinarni pristup i koordinisan državni odgovor, a ne samo policijsko postupanje.
Na pitanje Pobjede da li je ikada dobila zvaničan odgovor od Vlade ili resornog ministarstva na te apele, odgovor je bio kratak i nedvosmislen.
- Zvanične odgovore bilo koje vrste u vezi sa ovom temom nijesmo zaprimili - saopšteno je iz Uprave policije.
Rečenica koja bi u svakom ozbiljnom sistemu javne uprave trebalo da bude skandalozna, ovdje zvuči administrativno, a činjenica da sistem zakazuje je normalizovana.
Sistemsko otkazivanje
Dr Tea Dakić, psihijatrica i načelnica Dnevne bolnice Klinike za psihijatriju Kliničkog centra Crne Gore, jedna je od onih stručnjaka koji su u javnosti dosljedno i glasno govorili o ovom problemu. One ne bježi od jasne ocjene.
- Odgovor bez uljepšavanja glasio bi da se nije promijenilo ono najvažnije: Crna Gora još nema ozbiljan, koordinisan, sistemski odgovor države na problem suicida i problem poremećaja mentalnog zdravlja uopšte - kaže Dakić.
Ono što postoji, nastavlja ona, jesu povremene izjave, pojedinačne aktivnosti i deklarativno priznavanje važnosti teme.
- Ali i dalje nemamo ono što bi svaka odgovorna država morala da ima - jasne protokole, registre suicidalnog ponašanja, standardizovan put pacijenta kroz sistem, kontinuitet praćenja i transparentno izvještavanje o rezultatima programa koji se sprovode. Upravo zato i dalje smatram da državni odnos prema ovom pitanju u velikoj mjeri ostaje neodgovoran i neozbiljan, jer se problem prepoznaje samo deklarativno, ali ne i suštinski kroz mjere institucionalnih aktivnosti koje bi se morale realizovati – ističe ona.
Svjetska zdravstvena organizacija, podsjeća dr Dakić, godinama upozorava da se suicid može prevenirati, ali samo ako mu se pristupa kao javnozdravstvenom, multifaktorskom i multisektorskom pitanju, a ne kao nizu izolovanih pojedinačnih smrtnih slučajeva.
- Više od 720.000 ljudi godišnje izgubi život od suicida. To je treći vodeći uzrok smrti među mladima od 15 do 29 godina na globalnom nivou. Na svaki realizovani suicid procjenjuje se oko 10 do 20 pokušaja. Ako zaista razumijemo ove podatke, onda razumijemo i da nijesmo suočeni sa marginalnim problemom, već sa pojavom koja traži ozbiljnu državnu i globalnu arhitekturu odgovora. Kad takve arhitekture nema, onda je potpuno opravdano reći da je sistem u ovom smislu zakazao - zaključuje ona.
Strategija i zid ćutnje
Klinika za psihijatriju KCCG je prije više od pet godina nadležnim ministarstvima dostavila nacrt strategije za prevenciju suicida. Dokument nije odbijen. Nije ni prihvaćen. Jednostavno je nestao u institucionalnom ćutanju.
- Problem upravo i jeste u tome što se ovako važna pitanja kod nas često ne odbijaju otvoreno, niti se o njima vodi ozbiljan stručni dijalog, nego ostaju zarobljena u institucionalnom ćutanju. Koliko je meni poznato, nacrt strategije smo dostavljali prije više od pet godina, a od tada do danas strategija za prevenciju suicida nije dobila prostor i tretman koji bi odgovarao njenoj važnosti, iako smo na tome višestruko insistirali - kaže Dakić.
Taj obrazac institucionalnog ćutanja Dakić je lično iskusila i u radu komisija koje je Ministarstvo zdravlja formiralo za izradu i nadzor nad sprovođenjem Programa unapređenja mentalnog zdravlja 2025–2026. Iskustvo je bilo dovoljno da donese odluku o kojoj malo koji stručnjak javno govori.
- Isključila sam se iz Komisije za izradu Programa unapređenja mentalnog zdravlja 2025–2026, kao i iz Komisije za nadzor nad sprovođenjem Programa. Razlog je vrlo jednostavan: na pitanja i zahtjeve članova ovih komisija koje smo upućivali Ministarstvu zdravlja nikada nijesmo dobili odgovore - kaže ona.
Komisija koja prati sprovođenje javne politike, a ne može da dobije ni elementarne informacije o tome šta se sprovodi, kako i s kojim učinkom, po Dakić je svedena na formu bez sadržaja.
- Ako komisija koja treba da prati sprovođenje javne politike nema ni elementarne informacije o tome šta se sprovodi, kako se sprovodi i sa kojim učinkom, ili je formirana unutar Ministarstva koje nije voljno ni da odgovori na pitanja o ovim aktivnostima, onda je postojanje svake ove komisije svedeno na formu bez sadržaja. To nijesu načini na koje funkcionišem, i nijesam željela da svojim prisustvom dajem legitimitet ovim tijelima i takvom sprovođenju javnozdravstvenih politika - upozorava dr Dakić.
Nedavno je, kaže, dobila informaciju da je formirana nova komisija za implementaciju aktivnosti iz Programa.
- Kako ta komisija funkcioniše i kako misli da u roku od pola godine realizuje ono što je planirano za dvije godine, a do sada nije ozbiljno i transparentno započeto, to zaista ne znam. Ali vjerujem da bi bilo važno pitati nadležne – poručuje dr Dakić.
Nema registra, podataka, prevencije
Jedno od najdrastičnijih strukturnih propusta crnogorskog sistema mentalnog zdravlja je odsustvo registra suicida i suicidalnog ponašanja. Bez tog registra, jedini podaci o broju samoubistava dolaze od Uprave policije, a oni se odnose isključivo na realizovani suicidalni čin, ne i na pokušaje.
- S obzirom da Crna Gora nema jedinstveni registar suicida i suicidalnog ponašanja, na pitanje o broju pacijenata primljenih zbog suicidalnih kriza ili pokušaja samoubistava nemam odgovor, i niko u Crnoj Gori ne može dati preciznu i analitički pouzdanu sliku ovog problema. To godinama ističemo kao jedan od ključnih sistemskih propusta - kaže dr Dakić.
Pokušaji suicida, različita samopovređivanja i drugi oblici suicidalnog ponašanja najčešće se u sistemu evidentiraju kroz različite dijagnostičke kategorije, intoksikacije ljekovima, povrede hladnim ili vatrenim oružjem, a nikada se ne objedinjuju u jedinstven prikaz.
- Mi, dakle, nemamo podatke o tome koliko ljudi, na koje sve načine i u kojim okolnostima najčešće pokušava suicid, pa se onda ne može ni djelovati preventivno i svrsishodno. Kada je sistem tako neuređen, veoma je teško ozbiljno analizirati trendove, doprinoseće faktore, procijeniti opterećenje sistema, planirati kapacitete i oblikovati kvalitetne preventivne politike. Suština problema je u tome da bez podataka nema ni preciznog uvida, a bez preciznog uvida nema ni odgovorne prevencije – ukazala je dr Dakić.
Posljedica takvog odnosa je predvidiva - sistem reaguje tek kada kriza već eskalira, kada se nešto dogodi, dakle isključivo po principu reakcije.
- Iz kliničke perspektive, potpuno je očekivano da nedovoljno tretirani ili kasno prepoznati mentalni poremećaji eskaliraju u hitne slučajeve, kakav je uostalom slučaj i sa poremećajima fizičkog zdravlja. Svako neliječeno ili zapušteno stanje kad-tad mora eskalirati. Kada ljudi ne dobijaju pravovremenu pomoć, kada nema dovoljno dostupnih i kontinuiranih usluga u zajednici, kada je psihoterapijska podrška ograničena ili finansijski nedostupna, sistem pojedince najčešće vidi tek onda kada dođe do ozbiljne krize. To znači više hitnih pregleda, više akutnih dekompenzacija i više intervencija koje su mogle biti spriječene ranijim i adekvatnijim odgovorom – ističe dr Dakić.
- Mi često gasimo požar tek kada je već izbio, umjesto da stvaramo uslove da do požara ne dođe - slikovito je objasnila ona.
Koliko psihijatara zapravo ima i da li to neko zna
Prema Programu za unapređenje mentalnog zdravlja 2025–2026, koji je Ministarstvo zdravlja usvojilo u maju prošle godine, stopa psihijatara u Crnoj Gori iznosi 9,78 na 100.000 stanovnika. To je niže od ranije pominjanih procjena, a i samo po sebi daleko ispod evropskog prosjeka.
No, na pitanje Pobjede da li je taj podatak tačan i koliko psihijatara trenutno radi u sistemu, Dakić daje odgovor koji je sam po sebi rječit.
- Za precizan odgovor na to pitanje potrebni su ažurirani i javno dostupni podaci nadležnih institucija. U ozbiljnom sistemu ovakvi podaci bi morali biti lako dostupni, redovno ažurirani i upotrebljivi za planiranje kadra, usluga i budžeta. Odgovor na ovo pitanje dakle nemam, a vjerujem da bi bilo važno da ga bar nadležne institucije imaju. I vrijedi pitati da li raspolažu ovim podacima – ističe ona.
Dakić naglašava i da bi sam broj psihijatara, čak i kada bi bio pouzdano poznat, bio nedovoljan kao mjera stvarnog stanja.
- Čak i kada bismo uzeli formalni broj psihijatara kao tačan, on sam po sebi ne govori dovoljno o realnoj dostupnosti usluga. Pitanje ljudskih resursa u oblasti mentalnog zdravlja ne može se svesti samo na puko prebrojavanje specijalista. Neophodan je sistem koji građanima zaista obezbjeđuje dostupnu, kontinuiranu, teritorijalno ravnomjerno raspoređenu i timski organizovanu zaštitu – ističe psihijatrica.
Samo četiri dječja psihijatra, i svi u Podgorici
Među crnim tačkama koje Dakić izdvaja, jedna posebno odskače svojom konkretnošću i težinom: Crna Gora trenutno ima samo četiri dječja i adolescentna psihijatra, i sve četvoro rade u Podgorici.
To znači da dijete s mentalnim poremećajem koje živi u Beranama, Pljevljima, Rožajama ili Ulcinju nema pristup specijalizovanoj dječjoj psihijatrijskoj pomoći u svom gradu. Da bi dobilo stručnu podršku, mora doći u Podgoricu - uz sve prepreke koje to podrazumijeva za porodice s ograničenim sredstvima ili one koje žive daleko.
Uz to, pojedine opštine nemaju ni Centar za mentalno zdravlje, a odjeljenja psihijatrije u nekim opštim bolnicama, kako Dakić kaže, na korak su do gašenja jer nemaju dovoljno kadra.
Psihoterapijska i psihosocijalna podrška u javnom sektoru ostaje nedovoljno dostupna, što mentalno zdravlje praktično pretvara u privatni trošak i uvodi nejednakost između onih koji mogu platiti i onih koji ne mogu.
Mapa koja pokazuje raskorak
Na papiru Crna Gora ima programe, planove i komisije. U stvarnosti, nešto sasvim drugo.
- Stvarna mapa mentalnog zdravlja u Crnoj Gori pokazuje raskorak između onoga što piše u dokumentima i onoga što građani realno dobijaju. Na papiru postoje određeni programi, planovi, komisije, sporadične aktivnosti i javne poruke zvaničnika o važnosti mentalnog zdravlja, i čuvene rečenice poput „mentalno zdravlje je jednako važno kao i fizičko zdravlje“ ili „nema zdravlja bez mentalnog zdravlja“. I te rečenice jesu suštinski tačne, ali bez aktivnosti koje ih prate ove riječi prosto odlaze u vjetar – upozorava ona.
Ističe i da premalo djela govori u prilog tome da oni koji ove rečenice izgovaraju jedno pričaju, a drugo rade, odnosno rade malo ili nimalo po ovom pitanju.
- U stvarnosti i dalje imamo slabo razvijene usluge mentalnog zdravlja u zajednici i hronični izostanak institucionalne odgovornosti za nerealizovane programske i strateške aktivnosti. Zato smatram da je mentalno zdravlje kod nas i dalje više deklarativni nego stvarni prioritet – smatra dr Dakić.
Globalni podaci SZO koje Dakić navodi stavljaju crnogorsku situaciju u širi kontekst koji je jednako zabrinjavajući. Poremećaji mentalnog zdravlja su jedan od vodećih uzroka invaliditeta u svijetu. Depresija i anksioznost pogađaju oko milijardu ljudi i globalnoj ekonomiji koštaju oko 1.000 milijardi dolara godišnje zbog gubitka produktivnosti.
- Ipak, prosječno izdvajanje za mentalno zdravlje ostaje na samo dva odsto ukupnih zdravstvenih budžeta i taj procenat se nije mijenjao godinama. Govorimo o oblasti koja nosi ogroman teret bolesti, socijalnih posljedica i ekonomskih gubitaka, a koja i dalje dobija samo simboličan i posve nedovoljan dio zdravstvenog budžeta. To nije samo ekonomski kratkovido - to je i etički problematično i nepravično. Jer ako znamo koliko je to opterećenje, a i dalje ne ulažemo, onda ne možemo reći da nijesmo znali. Možemo samo reći da nijesmo djelovali – ističe ona.
SZO je pokazao i da svaki dolar uložen u liječenje depresije i anksioznosti donosi povrat od najmanje četiri dolara kroz bolje zdravlje i veću radnu sposobnost.
- Mentalno zdravlje nije ni luksuz ni PR tema. Ono mora biti temelj javnog zdravlja, s obzirom da predstavlja osnov društvene stabilnosti i osnovnog povjerenja građana u institucije - naglašava Dakić.
Pet sistema propusta, a niko odgovoran
Sumirajući ključne izazove, dr Dakić identifikuje pet oblasti u kojima sistem najočiglednije zakazuje.
Prvi je odsustvo ozbiljnog upravljanja temom mentalnog zdravlja: mentalno zdravlje se ne vodi kao visoki državni prioritet u smislu budžeta, koordinacije, odgovornosti nadležnih i evaluacije rada.
Drugi je izostanak podataka: bez registara, bez praćenja ishoda i bez transparentnosti, sistem ne može ni mapirati ključne probleme, što znači da ne može ni usmjeriti djelovanje tamo gdje je najpotrebnije.
Treći je nedovoljna razvijenost usluga u zajednici, zbog čega ljudi često dolaze po pomoć kasno, tek kada su već u ozbiljnoj krizi. Tome doprinosi i nejednaka geografska raspoređenost usluga, pojedine opštine nemaju ni Centar za mentalno zdravlje, a odjeljenja psihijatrije u nekim opštim bolnicama nemaju dovoljno kadra.
Četvrti problem je nedovoljna dostupnost kontinuirane psihoterapijske i psihosocijalne podrške u javnom zdravstvenom sektoru, što mentalno zdravlje praktično gura u zonu privatnog troška i nejednake dostupnosti za sve one koji tu uslugu ne mogu platiti.
I peti, širi društveni faktori koji se ne mogu ignorisati: nasilje, siromaštvo, nesigurnost, usamljenost, štetna upotreba alkohola i psihoaktivnih supstanci i problem nehemijskih zavisnosti poput kockanja.
- Mentalno zdravlje je rezultat složenog djelovanja brojnih sredinskih faktora i društvenih determinanti zdravlja. Zbog toga se ne može tretirati isključivo na nivou pojedinaca i njihovih problema, nego zahtijeva ozbiljan, sistemski i društveni odgovor - ponavlja dr Dakić.
U međuvremenu, Uprava policije nastaviće da broji i apeluje. To će činiti i stručnjaci, a na državi je da sada uzme surove brojke i statistiku u obzir i da se sabere, jer u suprotnom, na svaka četiri dana gubimo još jednu osobu, koja nije samo broj.
Ministarstvo zdravlja najavilo je odgovor na pitanja Pobjede za ponedjeljak.
Mentalno zdravlje kao ogledalo društva
Dr Dakić naglašava da se mentalno zdravlje ne može posmatrati odvojeno od društvenog konteksta u kome nastaje i u kome se razvija.
- Mentalno zdravlje nikada nije samo medicinska tema, ono je ogledalo društva i njegovih vrijednosti. Onoliko su brojni izazovi koliko su i vrijednosti društva u kom živimo problematične – rekla je ona.
Među ključnim društvenim faktorima koji opterećuju mentalno zdravlje građana Crne Gore, dr Dakić izdvaja nasilje, siromaštvo, nesigurnost i usamljenost, ali i štetnu upotrebu alkohola i psihoaktivnih supstanci, kao i problem nehemijskih zavisnosti, a posebno kockanja.
- Mentalno zdravlje nije pitanje koje se može svesti na ambulantu ili kliniku. Ono je rezultat složenog djelovanja brojnih sredinskih faktora i društvenih determinanti zdravlja, uključujući socioekonomske okolnosti, nejednakosti, izloženost nasilju, diskriminaciju, stigmu i pitanja ljudskih prava. Zbog čega se ne može tretirati isključivo na nivou pojedinaca i njihovih problema, nego zahtijeva ozbiljan, sistemski i društveni odgovor, što jasno naglašava i Svjetska zdravstvena organizacija u svojim smjernicama - ističe ona.
Na Cetinju izostao snažan i održiv sistemski odgovor države
Dr Dakić ne zaobilazi ni jednu od najtežih proba za crnogorski sistem mentalnog zdravlja u posljednjih nekoliko godina, a to su masovna ubistva na Cetinju. Njen sud je oštar i nedvosmislen.
- Nakon takvog događaja nije dovoljno proglasiti dane žalosti, održati nekoliko sastanaka ili dati opšta obećanja. Potreban je bio ozbiljan, dugoročan i institucionalno podržan plan psihosocijalnog odgovora, rada sa zajednicom, podrške porodicama, djeci, svjedocima, profesionalcima i čitavoj lokalnoj i široj zajednici – smatra ona.
Stručnjaci su bili spremni, ističe dr Dakić. Međunarodne i humanitarne organizacije su usmjeravale psihosocijalnu podršku. Vlada je sredinom januara 2025. čak saopštila da je kontinuirana psihosocijalna podrška građanima Cetinja prepoznata kao prioritet.
- Međutim, ono što je izostalo bio je suštinski, snažan i održiv sistemski odgovor države koji bi to institucionalizovao i pretvorio u trajnu praksu. To nije samo problematično, nije ni odgovorno ni pošteno prema građanima ove države, koji te institucije finansiraju i koji imaju pravo da vjeruju da će nakon takvih tragedija nešto biti naučeno, unaprijeđeno i trajno promijenjeno – jasna je dr Dakić.
Kada se sve svede na privremenu reakciju, bez dugoročnog institucionalnog pamćenja i bez obaveze da se preporuke sprovedu, kaže ona, građani s pravom gube povjerenje.
- A povjerenje je jedan od osnovnih uslova svakog ozbiljnog sistema mentalnog zdravlja, kao i svakog društva. Nije dovoljno da struka bude spremna. Država mora stati iza te struke, obezbijediti okvir, resurse i kontinuitet. Ako to ne uradi, onda nije iznevjerila samo profesionalce, nego i sve građane kojima duguje zaštitu, proaktivnu brigu i odgovornost za sve učinjeno ili neučinjeno - zaključuje dr Dakić.
