Kad su pitali Sulu Radova: ,,Ko uzdiže pravdu?“, odgovorio je: ,,Ljudi!“ ,,A ko je ponižava?“ ,,Ljudi!“
Iako bez teorijskog znanja iz oblasti politikologije, u ozračju pretpolitičkog društva, oslonjen samo na prirodni osjećaj i iskonsku percepciju društvenog života – Sula Radov je ukazao na suštinu. Vijek kasnije, jedan od očeva osnivača Evropske unije Žan Mone izjavio je: ,,Ništa nije moguće bez ljudi, ali ništa ne traje bez institucija“. Upravo su, dakle, ljudi i njihov vrijednosni sistem, kako je to filigranski precizno primijetio Sula Radov, s jedne strane, i (jake) institucije, kako je to državnički zrelo uočio Žan Mone, s druge, okvir i formalna konstrukcija u kojoj živi demokratija, u svoj svojoj punoći.
Unutrašnji prostor ove konstrukcije, ono što joj daje stabilnost i konzistentnost, njen krvotok, čine zakoni, povezani u sistem koji se zove vladavina prava (rule of law). Konačni razlog i svrha ovog sistema je da zaštiti slobodu svakog pojedinca, omogući mu da uživa u svojim pravima i ostvari svoj puni lični i društveni potencijal. ,,Legum omnes servi sumus ut liberi esse possimus“, rekao bi Ciceron. ,,Svi smo sluge zakona, kako bismo mogli biti slobodni.“
Vjekovima kasnije, u ,,Razmišljanjima o vladavini u Poljskoj“, Žan Žak Ruso je zapisao da je problem politike (,,koju ja upoređujem sa kvadraturom kruga u matematici“) - ,,staviti zakon iznad čovjeka“. Prvorazredni značaj koji mu pripisuje vidimo i u prvoj verziji ,,Društvenog ugovora“, u kojoj za zakon kaže da je ,,najuzvišenija ljudska institucija“. O prirodnoj, organskoj povezanosti zakona i slobode čitamo u njegovim ,,Pismima s planine“, u kojima ističe: ,,Sloboda uvijek slijedi sudbinu zakona, ona vlada ili propada sa njima: ništa ne znam sa većom sigurnošću od ovoga“. Moći zakona i njegove neprolazne vrijednosti bio je svjestan i francuski imperator Napoleon, čije su riječi u tom pogledu ostale amblematične: ,,Ono po čemu ću biti upamćen, to nijesu mojih 40 ratnih pobjeda, koje je sve izbrisao Vaterlo. Ono po čemu ću biti pamćen i upamćen, to je moj i francuski Code civil.“
Evolutivni razvoj Crne Gore glede zakona i vladavine prava bio je trnovit i bremenit izazovima, što objektivne, što subjektivne prirode. Kao društvo, prešli smo značajan put od običajne norme ,,naše gore ne trpe regule“ do pregovaračkog procesa s Evropskom unijom, u kojem vladavina prava zauzima centralno mjesto i u kojem, shodno Novoj metodologiji pregovora, ,,nijedno novo poglavlje neće biti zatvoreno dok se ne ispune privremena mjerila u poglavljima 23 i 24“ (čitaj: vladavina prava, nezavisno i efikasno pravosuđe, borba protiv korupcije i organizovanog kriminala, sloboda medija).
Momir M. Marković, u knjizi ,,Crnogorski rat“, primijetio je da su u periodu od skoro četiri vijeka (od pada Donje Zete pod tursku vlast 1499. do Veljeg rata 1876-1878) sačuvana svjedočanstva o ,,više od 400 kampanja, bitaka i bojeva (...), računajući i ustanke na okupiranim teritorijama u sjevernoj Crnoj Gori i primorskim krajevima“. Kao i u slučaju francuskog Code civil-a u poređenju s 40 ratnih pobjeda, u našem slučaju, veću snagu i vrijednost od ,,400 kampanja, bitaka i bojeva“ ima crnogorski Opšti imovinski (,,građanski“) zakonik Valtazara Bogišića. U uvodu Zakonika, između ostalog, stoji: ,,Uvjereni budući: ...da ništa tako ne unapređuje pravilan razvitak narodâ i država, da im ništa tako ne utvrđuje blagostanje, kako dobro uređeno, svud i za svakoga jednako pravosuđe – nađosmo se pobuđeni da, u zakonodavnoj radnji Našoj, obratimo osobitu pažnju pravosudnoj struci...“
Neko bi mogao reći da je vrijeme stalo, da odzvanja eho davnašnjih aspiracija. ,,Svud i za svakog jednako pravosuđe“ u Opštem imovinskom zakoniku iz 1888, a u ,,Izvještaju Evropske komisije o Crnoj Gori 2020“ sljedeći navodi: ,,Crna Gora ostaje umjereno spremna za primjenu pravne tekovine EU u oblasti pravosuđa i ukupno gledano ostvarila je ograničeni napredak... Preostaju izazovi, naročito kada je riječ o nezavisnosti, profesionalizmu, efikasnosti i odgovornosti pravosuđa“.
Ako imamo u vidu da skoro 74 posto građana Crne Gore podržava članstvo u Evropskoj uniji, time se identifikujući sa sistemom vrijednosti i društvenih pravila koja važe u EU, a, s druge strane, svjesni činjenice da proces pristupanja traje značajno dugo (preko devet godina), što sugeriše da se implementacija evropskih standarda ne odvija željenom brzinom, dolazimo do zaključka da s deklarativne opredijeljenosti moramo konačno preći na konkretnije, a time i konsekventnije, reformske aktivnosti u oblasti vladavine prava, koje će nas približiti članstvu u Evropskoj uniji. Riječima Blagote Mitrića iz knjige ,,Tragom identiteta – državnog i ličnog“: ,,Cijela filozofija prava, po vlastitom poimanju, satkana je u jednoj jedinoj činjenici – u vezi između duhovnog bića države (pravne, dakako), koje je biće ispunjeno sviješću o obaveznosti pravne norme i njenog materijalnog bića, koji se u praksi izražava kroz bespogovorno poštovanje propisanog“. Potrebno je da shvatimo da ulazak u Evropsku uniju nije ,,bjekstvo od slobode“, puko prepuštanje Drugom sopstvene odgovornosti radi obezbjeđivanja osjećanja sigurnosti te da pristupni pregovori nijesu cilj sam po sebi, već da je to prije i iznad svega proces stvaranja boljeg i funkcionalnijeg društva.
Kao da smo kroz cijelu istoriju bili u zavadi s Kairosom, bogom pravog trenutka. Sve radimo u nevrijeme, u zao čas, nikad u pravom trenutku. Dok se konstantno uvećava pravna tekovina EU i korpus visokih standarda koje moramo dostići, krajnje je vrijeme da svi pojedinačno i svi zajedno, a politička elita naročito, shvatimo ozbiljnost civilizacijskog trenutka u kojem se nalazimo, pokažemo odgovornost i učinimo konkretan iskorak na putu prilbližavanja Evropskoj uniji.
Kad su pitali Sulu Radova: ,,Ko ne čeka?“, odgovorio je: ,,Vrijeme!“ ,,A što?“ ,,Da bi se znalo đe stoje oni te ne idu š njim.“
