Znam da znate član 11. Ustava Republike Srbije, ali nije zgoreg s vremena na vreme ga pomenuti. Sekularnost nikada nije bila nešto naročito živahna u državi Srbiji, ali je tokom pandemije korona virusa mjesecima ubrzano umirala, da bi joj ovog vikenda bio ukucan i poslednji ekser u kovčeg.
Od proljeća su se sveštenici utrkivali da nam objasne kako je korona božja kazna „za moderne evropske zakone“, da nije ništa i da je “liječe tamjan i molitve“, isticali da se za 2.000 godina hrišćanstva nikada niko nije zarazio na pričešću „pa ni sveštenici koji su pričešćivali gubavce, tuberkulozne i druge oboljele od tada neizlječivih zaraznih bolesti“.
Jeste da niko od njih nije imao dokaz za te tvrdnje, ali mediji su ih prenosili bez ikakvih ograničenja. Vrcave naslovne strane sa dosjetkama crkvenih velikodostojnika dodatno su pojačavale antimaskerske i antivakcinaške krugove, slabeći istovremeno ionako krhko povjerenje u državne organe.
Ofanziva je koincidirala sa prvim javnim kritikama na račun „vjerskih“ potreba da se pri obredima masovno ljube ikone i krstovi, kao i da se mnoštvo vjernika pričešćuje istom kašičicom. Država je pokazala slabost i nije željela da direktno, jasno i nedvosmisleno sveštenicima zabrani da se okupljaju i vrše vjerske obrede. Tačnije, nije smjela. A čak je i Vatikan u jednom momentu bio potpuno zatvoren za vjernike, ali za SPC tako nešto nije dolazilo u obzir.
Pošto ljekari nemaju mogućnost da zaražene anketiraju i naprave statistiku koja bi dokazala da su prisustvovali kakvom okupljanju u crkvi, sve je ostalo na rekla-kazala. Sveštenici se u javnosti pojavljuju upadljivo bez maski, prkoseći tako i dokazujući još jednom ko se u državi zapravo pita. Burno reaguju na opaske o „lizanju kašike“. A vlast i tokom pandemije višestruko veće iznose iz budžeta daje crkvi umjesto kovid-bolnicama.
Onda se stvari otimaju kontroli. Malo-malo, sve je više zaraženih sveštenika, a onda je umro Amfilohije. Tu dolazi do masovnog kršenja mjera jer je napravljen svojevrsni pravoslavni Vudstok na kojem su, pored pričešća jednom kašičicom, hiljade vjernika ljubile pokojnika, odajući mu tako počast. Neki su to sve bilježili selfijima, valjda svoje počasti radi. Posljedice u vidu oboljelih i umrlih traju i danas.
I tu je spor između vjerskih fundamentalista sa jedne i umjerenih vjernika i ateista sa druge strane eksplodirao. Jedni su se zgražavali nad činjenicom da ljudi čak i malu djecu dovode da poljube leš, dok su drugi urlali kako je to njihovo vjersko pravo. Kakvo je to vjersko pravo kojim se ugrožava zdravlje drugih?
Kult smrti je došao do svog punog izražaja, a država se pred njim povukla. Za visoke crkvene velikodostojnike nije važila ni mjera o sahranjivanju u limenim sanducima, za razliku od „običnih“ ljudi. Još su im u tim besmislenim činovima pomagali pripadnici Vojske Srbije.
I poslije više mjeseci tvrdoglavosti i nepoštovanja mjera, poslije desetina i desetina mrtvih, sve agresivniji vjernici i dalje tvrdoglavo i bezobrazno pričaju o vjerskim pravima. Nijedno pravo nije iznad života! U Srbiji je bukvalno stvorena amosfera u kojoj je za vjernike sama činjenica da neko nije vjernik uvreda! I nove mjere će početi da važe od utorka, čim ujdurma sa patrijarhovom sahranom prođe. Novi šamar državi.
A sve je vrtoglavo krenulo nakon uvođenja vjeronauke u škole. Taj potez nije ni za mrvu pacifikovao nacionaliste i novovjernike. Štaviše, dodatno ih je ojačao omogućivši im institucionalno zaleđe. Domogli su se djece preko koje nesmetano šire vjersku propagandu. Od unošenja badnjaka u Predsjedništvo, preko vladike Porfirija na čelu Republičke Radio-difuzne agencije, sveštenika u vojsci, pa sve do milionskih iznosa iz budžeta za crkve, SPC je korak po korak gazila državu. Nikada nijedan sveštenik nije kažnjen za uništavanje vrijedne kulturne baštine pod parolom „rekonstrukcije“. Izbjegavali su, često baš uz pomoć državnih službenika, suđenja za krivična djela.
U taj ambijent uklapaju se naravno i mediji koji su se ovih dana posebno obrukali. Osim što su danima bez ikakvih filtera prenosili uživo vjerski obred, pokušavajući pritom nemušto da imitiraju crkvenu terminologiju i tako je normalizuju u svakodnevnom govoru. Gledali smo tako uživo minut ćutanja za patrijarha, čuli za protojereja staforda, za upisivanje vjernika u knjigu žalbi, patrijarha su nazivali njegovom svjetlosti, najavljivana je upokojena liturgija… Nedopustivo je nametanje crkvenog govora i termina u svakodnevici. Ne interesuje nas je li se neko upokojio i da li je blaženopočivši, da li je liturgija zaupokojena. I koga uopšte briga šta kaže patrijarhova snaja, aman ljudi!?
A isto je i sa najavom da će Aleksandar Vučić besjediti na sahrani patrijarha. Da li ćemo uskoro čitati o tome kako je hodio po Srbiji i otvarao fabrike i auto-puteve, dok su mu sasluživali ministri saobraćaja i finansija? Ili da je rukopoložio novog ambasadora? Crkva je očigledno jača od zakona i države, ali to ne treba nikoga da pokoleba. Svako u društvu ima svoje mjesto. Taj balans čini pravedno društvo. U suprotnom se smješi pravoslavna džamahirija, sa svim blagodetima koje fundamentalizam sa sobom nosi.
