Cetinje je za Crnogorce tačka ravnoteže i uporište identifikacije. Institucije, prvaci, uzori i istrajnost generacija, bezbrojne stranice rukopisnih i štampanih knjiga, državnih dokumenata, stvarale su sigurno tlo za samopouzdanje i osjećaj pripadnosti.
Malo koji narod ima na jednom mjestu tako sintetizovanu istoriju. Ćipur, vrt u koji je plemstvo jednog naroda prenijelo staro sjeme, postao je centar obnovljene države koja traje pola milenijuma. U tom prostoru je mauzolej Ivana Crnojevića, „oca Crnogoraca“, grobovi vladike Danila, rodonačelnika dinastije Petrovića koja je vladala preko dvjesta godina, vladike Save, manastir Svetog Petra Cetinjskog, uzornog čelnika crnogorske crkve i države, Njegoševa Biljarda, Dvor kralja Nikole. Tu je Savino guvno – „sala“ Opštecrnogorskog zbora koji je donosio sudbonosne državne odluke i zavjete i birao sebi crkvene i svetovne poglavare. Tu se vijećalo o ratovima, dopisivalo sa svijetom, pisali zakoni i pjesme. Sve je u vidokrugu, cjelovito i definisano. Pripada podjednako svima koji to osjećaju kao svoje. Taj kompleks istorijske memorije stoji u tišini sa pijetetom za minule generacije.
Biti Cetinjanin po rođenju i ubjeđenju znači imati privilegiju da lakše dešifruješ poruke prošlosti, ali i opterećenje zbog intimizacije sa istorijom. Kamen se runi, patina osvaja, drvo postaje bišalo, kiše su davno isprale tragove krvi, a vrijeme zaboravom mnoge događaje. Ostaje, međutim, senzibilitet koji reaguje refleksno na poremećaj ravnoteže.
Cetinju kao kulturnom centru i zavjetnom kamenu crnogorskog samopoštovanja, treba se vraćati radi provjere sopstvene savjesti i svijesti. Ne da bi se vadio glogov kolac, već da se uz ogledalo vremena lakše napravi novi, pravi izbor.
Crnogorska istorija u svom autentičnom dekoru, uspostavlja harmoniju sa ovim vremenom, spokojna i čista kao sjećanje na djetinjstvo.
Jedino se Cetinjski manastir izdvojio i osamio uz liticu Orlova krša. Iz njega izbija stud.
On koji bi trebalo da bude u centru, postao je dalek i stran. U njega se ne ulazi sa pozivom na Boga, već sa lozinkom kao u neki vojni štab. Iza puškarnice naslućuju se „božji ljudi“. Bradati i strogi, promiču bez riječi, kao zavjerenici. Kao da su dobili nalog da od mirnog Ćipura naprave Marsovo polje.
Ova nova postaja manastira došla je ovdje kao obnovitelj vjere ili kao prethodnica tuđe vojske. Uzdizali su voždove i zločince. Naša vlast je sa njima tikve sadila, davala im pare i svaku stimu, a kada su našli novog ktitora, koji im je „demokratski“ ovjerio amanet čuvara srpske nacionalne ideologije i, vjerovatno, obećao da će im vratiti privilegije državne crkve, samo su zamijenili lik na slavskoj ikoni.
Ne znam koliko su vjernika pridobili, ali sam vidio da crnogorska mladež masovno ispovijeda svoj prkos i svoju vjeru, kao bogumili, na trgovima i bez hramova.
Cetinjski manastir je postao kolonistička kancelarija i kadionica za proklinjanje imena crnogorskog i satanisanje njene crkve. Sve što je iz toga štaba izašlo posljednjih desetak godina bilo je upereno protiv Crne Gore i njenog nacionalnog, istorijskog, vjerskog, kulturnog i državnog identiteta. Njihove udarne grupe i podmladak osposobljavaju se za rušenje spomenika, zatvaranje likovnih izložbi, izbacivanje živih Petrovića iz manastira, da izazivaju skandale i izvode političke skečeve kod Vlaške crkve, a njihovi poglavari traže zatiranje latinice i svih supstrata kulture i tolerancije na našem tlu. U programima njihove radio-stanice, njihovog lista, knjiga i javnih istupa čelnika emituje se samo mržnja, kao ratoborno svetosavlje koje je došlo da pokori i ponizi Crnu Goru. Ništa od hrišćanskog čovjekoljublja i širenja mira i ljubavi među ljudima. Ovi „misionari vjere“ ponašaju se kao inkvizitori Srpske pravoslavne crkve. Sa njima zvona Cetinjskog manastira zvone opijelo Crnoj Gori, a pojanje i jektenija koja otuda dolaze neće donijeti ničeg dobrog.
U Cetinjskom manastiru je ladnica, opasna i podmukla jama. Treba paziti da iz nje iznenada ne prokulja podzemna voda. Ona zna da poplavi i nanese dosta zla.
(CKL, br. 1, januar 2001. godine)
