Ponovo prijeke riječi i kletve na blagi dan: „Ovdje ima pasje vjere...“; „Ko srušio crkvu na Rumiji, Bog ga srušio i svo njegovo potomstvo uništio i časni krst mu sudio...“
Ništa novo pod Lovćenom: na Božić 2011. godine mitroplit Amfilohije Radović kune kao što je kleo kada je zakivao Duljane o Vezirov most; ili kada je, deceniju ili dvije ranije, govorio da su Crnogorci izmišljena nacija... Vjerska i nacionalna netolencija – dosljednost govora mržnje.
Ništa se ne dešava slučajno: dvije ovogodišnje Amfilohijeve tvrdnje – o limenoj crkvi na Rumiji kao „nastavku crnogorske tradicije“ - kao i ona druga tvrdnja - da njegova crkva „ne zarađuje gotovo ništa od uslužnih djelatnosti“ – samo izgledaju kao dvije nepovezane priče. Nije tako: riječ je dva izraza jedne strategije, jednog projekta.
Rušenje zajedničkog nasljeđa: Postavljanje limene crkve na vrh crnogorske planine nije bilo tek obilježavanje teritorije ili tek dokazivanje moći Srpske pravoslavne crkve. Bilo je više od toga: rušenje jedne crnogorske posebnosti, bacanje u blato ideje o zajedničkom životu, o suživotu različitih.
Istorijska je obmana da je nekad na vrhu Rumije bila pravoslavna crkva koju su Turci srušili „negdje u petnaestom vijeku“: mitropolit Amfilohije, obrazovan kakav jeste, dobro zna da niko nije gradio duhovnu kuću na tom mjestu. Ne, nije bilo greške u njegovoj priči da je crkve bilo, to je samo bio dio jedne ideje - postavljajući helikopterom Vojske SRJ crkveni objekat na vrh planine poviše Bara, Srpska pravoslavna crkva je rušila jednu crnogorsku tradiciju i narugala se jednom drevnom običaju.
Po legendi, nekada je na vrhu Rumije, „u vrijeme kada su ljudi bili jedno duhovno biće“, bilo svetilište. Kada su, kaže stara priča, ljudi postali nesložni, svetilište, ta prastara crkvica je nestala negdje u oblacima, da „čeka vrijeme kada će ljudi opet biti jednog duha i duše“. Mitovi nekad kreiraju život: mnogo decenija mještani iz tih krajeva, sve tri vjeroispovijesti, izlazili su na vrh Rumije, noseći sa sobom makar po jedan kamen za ono, buduće, vrijeme kada će ljudi opet biti složni, da se ima od čega sazdati crkva. Zna se koja je porodica čuvala preko godine sveti krst; zna se zbog čega su se okupljali ljudi različitih nacija, vjera, običaja. Izlazak na vrh Rumije je dio onog najtananijeg crnogorskog nasljeđa – suživota, upućenosti jednih na druge u teškim vremenima...
Nastavljači velikodržavnog projekta: Dakle, „pravoslavni“ limeni kućerak na vrhu Rumije u stvari je značio kršenje prava svih crnogorskih građana na zajedničko kulturno nasljeđe i pokušaj SPC da napravi stariju i drugačiju crnogorsku istoriju, da bi prepravili budućnost Crne Gore.
Nešto slično Srpska pravoslavna crkva radi već dvije decenije sa zloupotrebom i prisvajanjem dvooltarskih crkava, sa prepravkom, „vizantizacijom“, crnogorskih grobljanskih crkava, gradnjom konaka gdje ih nikada nije bilo, zato se, preko noći mijenja vlasništvo nad crkvenom imovinom...Kakva dosljednost devastacije.
I dosljednost velikodržavnog projekta koji se sprovodi odavno, jer to nije nikada bilo pitanje vjere nego politike: zato početkom devedesetih Crnogorci nijesu mogli da se krste u crnogorskim pravoslavnim hramovima; zato je prije četiri godine Amfilohijeva crkva bila otvoreno protiv referenduma - crnogorska samostalnost je trajno uništavala onaj stari projekat „svi Srbi u jednoj državi“. Ništa se, naravno, ne dešava slučajno: zato je baš mitropolt Amfilohije u Hagu ispovijedio najveću uzdanicu velikodržavnog projekta Slobodana Miloševića, simbolično preuzimajući od posrnulog državnika luču državnog velikosrpskog projekta.
Stvari su tako očite: Mitropolit Amfilohije nosi mantiju i obilježja crkvenog velikodostojnika ali, suštinski, strategija istorijskih obmana i revizije crnogorskog nasljeđa kojom direktno rukovodi i koju sprovodi ukazuje da – što se Crne Gore tiče - djeluje isključivo politički, u cilju ispunjenja Garašaninovog Načertanija, projekta koji je inoviran tokom krvavog raspada Jugoslavije.
Za takav projekat, ili makar za novu nadu u oživljavanje te velikodržavne ideje, neophodna je Crna Gora nalik onoj iz 1918. godine: pokorna i nesvjesna svoje istorije. Otuda toliki napori da se zatre sjećanje i promijeni istorija.
Novac nema vjeru: I otuda ovako silan biznis po Crnoj Gori, ta nakaradna mješavina svjetovnog i duhovnog: kafane, Cetinjski manastir, restorani, duhovni centri, hoteli, Ostrog, turističke agencije, kiosci sa suvenirima, sveta vodica...Materijalna baza duhovne moći: za velike državne projekte potebna su i velika ulaganja.
Iguman manastira Ostrog Jovan Purić kaže da, samo od prodaje svijeća, ikona, brojanica i priloga vjernika, godišnje Srpska pravoslavna crkva zaradi oko 600 hiljada eura od svetilišta. Dio zarade od komercijalizacije svetog mjesta (na slici novoizgrađeni konak koji je veći od manastira) ide direktno na račun Mitropolije – oko 120.000 eura. Nekoliko duhovnih centara u Crnoj Gori takođe odvaja procenat za potrebe Mitropolije: procjenjuje se oko pedesetak hiljada prošle godine. Od izdavanja u zakup zemlje na Luštici, samo u jednom potezu, srpska crkva u Crnoj Gori prihodovala je, od porodice srpskog tajkuna Miškovića, nekih 600.000 eura. Kako, onda, vrhovnik SPC , mitropolit Amfilohije, može da tvrdi kako Mitroplija crnogorsko-primorska „ne zgrće novac“ i da je „prihod od ugostiteljske i trgovačke djelatnosti beznačajan...“ Da vjerujemo čovjeku na riječ ili je, ipak, riječ o još jednoj svjesno plasiranoj obmani?
Stvarno, koliko zaradi turistička agencija „Odigitrija“; koliko prihoduje hotel „Podostrog“ sa nekih sedamdesetak soba, uz prosječne cijene noćenja od pedesetak eura; koliko novca donose knjižare, kiosci... Odakle novac za 80.000 eura vrijedni džip u kojem se vozi lično mitropolit...To niko u Crnoj Gori ne zna, niti može znati jer Srpska pravoslavna crkva nije registrovano pravno lice niti ima namjeru da plaća porez!
Ali, zato Mitropolija crnogorsko-primorska, kao tek jedan od eparhija Srpske pravoslavne crkve, mora da plaća redovno danak u novcu centrali u Beogradu. I, da bude zanimljivije: Mitroplija crnogorsko-primorska, koja djeluje uglavnom na teritoriji Crne Gore, a nije registrovana u Crnoj Gori, uredno je prijavljena u Beogradu kao pravno lice.
Dakle: srpska crkva zarađuje u Crnoj Gori, ali novci dijelom idu u Srbiju; da bi se iz Srbije vratili kao pomoć za sprovođenje političkog projekta negacije Crnogoraca i njihove države. Ekspozitura plaća licencu centrali. Tako se zatvara krug, crkva- politika-novac-moć .
Državno prećutkivanje: Da li su stvari tako komplikovane da se uoče ili pak državni čelnici ne žele da se suoče sa realnošću da jedna velika i moćna institucija u samostalnoj državi Crnoj Gori postoji i djeluje mimo države?
Kada predsjednik Vujanović, predsjednik svih crnogorskih građana, ustvrdi da je jedino SPC kanonski priznata pravoslavna crkva, to jeste neki pokušaj političke nagodbe. Kada ministar Sekulić, u ime države, naprasno predloži da se raspiše međunarodni tender za gradnju „univerzalnog“ hrama na vrhu Rumije – a pri tom mu je u ladici radnog stola zatureno državno rješenje o uklanjanju limenog objekta SPC – onda to nije pokušaj rješavanja problema, već potraga za političkim kompromisom.
Ali i dokaz da dio crnogorske vlasti živi u uvjerenju da se može politički nadmudrivati sa SPC, kao što je to rađeno svojevremeno devedesetih ili u doba borbe protiv Miloševića kada im je trebala podrška crkvenih lica da se bore protiv suverenista ili da, koju godinu kasnije, umire ovdašnje militantne nacionaliste. Tada su, sve zarad mira sa SPC ali i zbog vlastitog političkog interesa, državni čelnici častili srpsku crkvu šakom i kapom, od imovine do novca iz državnog budžeta. Tada je propuštena prilika da se odredi jasna distanca države i vlasti od crkve i crkvenih glavara; da se srpska crkva u Crnoj Gori pozicionira kao jedna od ravnopravnih vjerskih zajednica a ne kao paradržavna vjerska institucija.
Sad računi stižu na naplatu jer i kompromisi moraju imati mjeru državnog interesa. I to jeste vrhunac crnogorskog društvenog apsurda: priča o nedodirljivosti Srpske pravoslavne crkve u nezavisnoj Crnoj Gori istovremeno je priča o nemoći države da zaštiti sopstveno duhovno i istorijsko nasljeđe.
Draško ĐURANOVIĆ
