Strah je složena emocija. On se javlja kad osjetimo prijetnju, stvarnu ili zamišljenu. To je drevni mehanizam preživljavanja, ukorijenjen u svakom od nas, spreman da nas natjera na borbu, bijeg ili da nas ukoči u mjestu. Ali šta kada strah nije odgovor na prirodnu opasnost, nego na vlastite?
Šta kada strah ne čuva život, nego otkriva mračnu pozadinu nečijeg postojanja?
Kada život pojedinca ili cijele grupe počiva na lažima, prevarama, krađama i ubistvima, strah postaje svakodnevni pratilac.
Čovjek, najkompleksnije biće na Zemlji, obdaren je pameću i savješću. Te dvije vrline, vjerujem, stoje naspram straha i lošeg ponašanja. No, kod onih koji su ih potisnuli, strah se uvukao u samu srž postojanja.
Ovih dana svjedočimo nečemu što bi u uređenom društvu bilo nezamislivo - organizovanom veličanju ratnih zločinaca, slavljenju njihovih djela od strane crkvenih velikodostojnika. Sve to bez ijedne ozbiljne osude vladajuće strukture, bez ijedne pravovremene reakcije institucija koje bi trebale štititi zakon.
98
Naivni će reći: „To je iz poštovanja prema Crkvi, iz želje da se ispoštuje odvojenost Crkve i države“. Ali gotovo nikada ništa nije onako kako izgleda na prvi pogled.
Suština je jednostavna i porazna. Državnici i institucije djeluju vođeni vlastitom grešnošću i iskrivljenom percepcijom religije i crkvene administracije. Kod njih je strah racionalan - i te kako opravdan - jer znaju šta su učinili. Ali taj strah ne vodi kajanju. Zaštićeni zarobljenim institucijama države (tužilaštvom, sudstvom i policijom) sigurni su da pred zakonom neće odgovarati.
Preostaje im, percipirajući sebe kao vjernike, odgovornost pred Bogom. A tu dolazimo do ključnog apsurda: oni oprost ne traže od Boga, nego od crkvenih velikodostojnika. Vjeruju da će, ako od njih dobiju oprost, kupiti svoje mjesto u raju - na isti način na koji su kupili diplome, stanove i svu drugu imovinu stečenu kriminalom i potkradanjem države.
I tako, dok vladajuće elite peru svoje ruke u rukama crkvene administracije, cijela država i svi njeni građani postaju taoci njihovih grijehova.
I kao što poslovica kaže:
„Ko se zla ne stidi, taj se ni Boga ne boji“.
Jer strah bez savjesti je samo prazna sjena, a oprost bez iskrenog kajanja - puka iluzija.
(Autor je dipl.ing.el i jedan od osnivača Bošnjačkog demokratskog pokreta)
