Zapadni Balkan ulazi u novu fazu političke neizvjesnosti, u trenutku kada se mijenjaju odnosi snaga u regionu, ali i širi geopolitički kontekst u kojem se odvijaju njegovi politički procesi.
Posebnu pažnju privlači Srbija, u kojoj je pobjeda Studentske liste na parlamentarnim izborima 25. oktobra okončala četrnaestogodišnju dominaciju Srpske napredne stranke. Iako nova Vlada još nije formirana, izborni rezultat otvorio je pitanje budućeg spoljnopolitičkog kursa Beograda, kao i mogućnosti da se odnosi u regionu uspostave na drugačijim osnovama.
Za to vrijeme, Crna Gora se nalazi pred važnom etapom evropskih integracija, Bosna i Hercegovina suočava se sa dubokim institucionalnim i političkim podjelama, dok Kosovo ostaje jedno od najosjetljivijih bezbjednosnih pitanja u regionu. Sve to dešava se u okolnostima rata u Ukrajini, promjena u američkom pristupu međunarodnim krizama i sve izraženijih rasprava o budućnosti evropske i transatlantske bezbjednosti.
Koliko će političke promjene u Srbiji uticati na odnose u regionu, kakvu ulogu Vašington namjerava da ima na Zapadnom Balkanu i može li Evropa odgovoriti na bezbjednosne izazove koji prevazilaze njene granice, neka su od pitanja o kojima za Portal Analitika govori Ivana Stradner, savjetnica vašingtonske Fondacije za odbranu demokratije (Foundation for Defense of Democracies – FDD).
Zabrinjavaju poruke studenata da neće uvoditi sankcije Rusiji
ANALITIKA: Što očekujete od nove vlasti u Beogradu kada je riječ o vanjskoj politici?
STRADNER: Odgovor je da za sada ne znamo, i mislim da bi svako ko tvrdi suprotno pogađao. Studentska lista je izrasla iz otpora autoritarizmu i korupciji, a njen osnovni cilj je vladavina prava. To je dobar temelj, ali vanjska politika nije pitanje koje se može odlagati unedogled.
Počnimo od toga šta nasljeđuju. Vučić je pokušavao da sjedi na dvije stolice: da se približava Zapadu, a da pritom prihvata investicije sa Istoka. Najbolje se to vidi u vojsci. Vučić je potvrdio da je Srbija nabavila kineske supersonične balističke rakete CM-400 čime je postala prvi poznati korisnik tog oružja u Evropi. Stigli su kineski sistemi protivvazdušne odbrane FK-3 i dronovi, a 2025. dvije zemlje su održale zajedničku vežbu specijalnih snaga i dogovorile dalju saradnju na dronovima i naprednim vojnim tehnologijama.
71Ali ne radi se samo o oružju. Vučić i Si Đinping najavili su saradnju u vještačkoj inteligenciji i drugim naprednim tehnologijama. Time Peking dobija sigurnosno uporište usred Evrope. Tu je i sporazum o slobodnoj trgovini.
Kada je riječ o Moskvi, odnos je dublji i opasniji nego što se često priznaje.
Srbija i Rusija su imale zajedničke vojne vježbe prije pune invazije na Ukrajinu, a njihove službe decenijama blisko sarađuju. Rusija je u Srbiji otvorila RT i Sputnjik, koji nijesu bili običan medijski projekat, nego sredstvo uticaja i propagande. Ruski zvaničnici su više puta javno stajali iza Vučića i Zapad optuživali za pripremu „obojene revolucije“. Zato Vučića ne treba posmatrati kao Putinovu žrtvu. On je Rusiji bio pomagač. Domaća propaganda pojačavala je najgore ruske narative, od tvrdnje da je Ukrajina napala Rusiju do priča o američkim biolaboratorijama.
Istina je da je oružje iz Srbije stizalo i do Ukrajine, zbog čega su mnogi pomislili da je Vučić prozapadan. Ali to nije bila ideologija, nego biznis: oružje se prodaje svakome ko plati. Istovremeno je Srbija odbijala da uvede sankcije Rusiji, a ostala je i prostor u kojem se te sankcije zaobilaze.
Moskva je izgradila i meku moć kroz crkvu i priču o pravoslavnom bratstvu, a Kosovo koristi kao trajnu polugu pritiska na Beograd. Zato nova vlast ne nasljeđuje običnu spoljnopolitičku opciju, nego duboko ukorijenjen sistem zavisnosti.
Sve vrijeme Vučić zapadnim liderima ponavlja da se Srbija nije udaljila od puta ka EU. Ipak, izbjegava da izgovori riječ „članstvo“, gradi partnerstva sa Moskvom suprotna evropskoj politici prema ratu u Ukrajini, a od kandidaturenapredak je praktično zaustavljen. Sam je to sažeo u januaru 2024. gdje trazi perspektivu koja neće ugroziti srpsku evropsku budućnost, ni prijateljstvo sa Kinom i Rusijom. To je politika dvije stolice, i novu vlast čeka odluka da li će na njoj nastaviti da sjedi.
Zato me zabrinjavaju poruke studenata da neće uvoditi sankcije Rusiji i da evropske integracije nijesu prioritet. Ubijeđena sam da Srbija nema drugi put do Evropske unije. Vladavina prava i politička bliskost sa državom kao sto su Rusija i Kina koje otvoreno gaze judska prava teško mogu da idu zajedno.
Generacija koja je odrasla u više od dvadeset godina antizapadne propagande ne postaje proevropska preko noći. Moguće je i da je riječ o računici pred predsjedničke izbore, da ne izgube dio birača. To su samo pretpostavke, jer prave namjere tek treba da vidimo.
Istorija nas tu upozorava. Velika greška poslije pada Miloševićevog režima bila je to što Srbija nije prekinula veze sa starim sistemom. Umjesto jasnog raskida, na vlast je doveden Koštunica, koji je zakočio Srbiju, njene reforme i njen evropski put. Ostali su isti kadrovi, iste službe i ista logika, samo pod drugim imenom. Zato bi bio užas da se to ponovi. Srbiji ne treba novi Koštunica, treba joj vlast koja će imati hrabrosti da raskine sa nasljeđem koje je Vučić samo nastavio i pojačao.
Kako ćemo onda znati kuda Srbija ide? Ja gledam samo dvije stvari.
Prva je energetika. Za nekoliko nedjelja Rusija će sjesti da pregovara o gasu i nafti, a NIS je tačka preko koje Moskva drži Srbiju pod pritiskom. Vlast koja zaista misli ozbiljno o budućnosti zemlje treba da preuzme kontrolu nad tom kompanijom, da je nacionalizuje i pozove zapadne partnere.
Druga su službe bezbjednosti. Srbija je, kao i Rusija, država u kojoj sistem počiva na nekoliko ključnih institucija, prije svega BIA i vojnoj obavještajnoj službi. Pogledajte ko ih bude vodio i imaćete odgovor na pitanje o vanjskoj politici bolji od bilo kog saopštenja.
Dakle, ne očekujem ni oštar zaokret ni nastavak starog. Očekujem period neizvjesnosti, a Vašington i Brisel treba da budu jasni: vrata su otvorena, ali nijesu otvorena zauvijek, i neutralnost ih neće držati otvorenim.
U Vašingtonu se ne gleda što se kaže, nego što se radi
ANALITIKA: Kako u Vašingtonu gledaju na blisku saradnju SPC sa Ruskom pravoslavnom crkvom, uzevši u obzir uticaj koji Crkva ima u Srbiji?
STRADNER: Mislim da je slika u Vašingtonu sve jasnija. Vjerska saradnja između crkava je legitimna, ali kada se vidi obrazac, jasno je da je ovdje riječ o mnogo više od vjere.
SPC ima dugu istoriju da bude produžena ruka vlasti u Srbiji, u službi bezbjednosnih ciljeva.
Zaštita hrišćanstva predstavlja se kao temeljni zadatak koji Srbi moraju da brane. To je stari trik još iz vremena Miloševićevog režima, kojim se pridobijaju krajnje desni nacionalisti. U devedesetim je crkva pružala vjersku i moralnu podršku nacionalističkim paravojnim formacijama i promovisala narative o muslimanima kao istorijskim neprijateljima srpskog naroda. I danas crkva insistira da je Kosovo dio Srbije i da se ne smije mijenjati za članstvo u EU.
Crkva se predstavlja kao stub tradicionalnih vrijednosti, a ako se uzmu u obzir skandali koja je SPC imala, onda se shvati da je narativ o tradicionalnim vrijednostima oruđe za manipulaciju.
Crkva ima i regionalni uticaj, što se vidjelo u Crnoj Gori kroz litije. Tokom napada u Banjskoj, izvršioci su se sklonili u manastir. A 2024. patrijarh Porfirije blagoslovio je Vučića pred put u UN, gdje se on protivio rezoluciji o obilježavanju genocida u Srebrenici.
Tu dolazi Rusija.
Putin već godinama koristi pravoslavlje da gradi priču o pravoslavnom bratstvu. Patrijarh Kiril promoviše koncept 'ruskog sveta', čiji je srpski pandan 'srpski svet', i rat u Ukrajini opravdava vjerskim i istorijskim narativima. Ruska pravoslavna crkva javno je zahvalila SPC na nepokolebljivoj podršci u sporu oko Ukrajinske crkve. Rusi zauzvrat javno podržavaju Vučićevu politiku ka Kosovu i opisuju ga kao suštinski dio srpskog pravoslavnog duhovnog i istorijskog identiteta, a ne treba zaboraviti i rusku podršku za litije.
Patrijarh Irinej je u Hramu Svetog Save uručio Putinu Medalju Svetog Save. Kiril je 2025. odlikovao Porfirija, a iste godine Vučić je Kirilu lično uručio najviše srpsko državno odlikovanje. Patrijarh Porfirije se sastao i sa Putinom, s kojim je, prema izvještajima, razgovarao o političkoj situaciji u Srbiji, opisujući je kao pokušaj „obojene revolucije“ uz podršku Zapada.
Kada se sve to sabere, to nije samo vjera. To je poklapanje političkih poruka između Beograda i Moskve, a crkva je jedan od kanala kroz koji one putuju.
Vučić je ovu priču pokušavao da proda i Trampovoj administraciji. Predstavljao je Srbiju kao stub tradicionalnih i hrišćanskih vrijednosti, jer zna da je to važno Trampu i njegovoj bazi. To je isti recept koji Putin godinama koristi: pravoslavlje i odbrana „hrišćanske civilizacije“ služe kao ideološki paravan i kao način da se dobije simpatija konzervativaca na Zapadu.
Vučić je tu samo dobar učenik. Ali u Vašingtonu se ne gleda što se kaže, nego što se radi, a država koja crkvu koristi kao političko oruđe, a Putinu dodjeljuje medalje, nije branilac hrišćanskih vrijednosti, nego prenosnik tuđih interesa.
KFOR je jeftino osiguranje protiv skupe krize
ANALITIKA: Kosovo je u prethodnom periodu prošlo kroz politički turbulentan period. Kako se politička situacija u Prištini odražava na regionalnu stabilnosti?
STRADNER: Kosovo je danas osjetljivo mjesto. Unutrašnje podjele i napetosti u odnosima sa Beogradom su za spoljne aktere idealna prilika, jer Moskvi nije potrebna velika investicija: lokalne tenzije rade za nju. Rusija može da koristi gerilske i hibridne metode i tako izazove nemir bez konvencionalnih snaga. Uz to, Beograd i Moskva imaju bliske obavještajne veze, a ruski „humanitarni centar“ u blizini Kosova sumnjiv je kao obavještajna stanica.
Ovo je opasno jer Pentagon preispituje raspored snaga u Evropi i postoje priče kako bi Vašington povukao KFOR. To je veoma opasno. Razumijem zašto Pentagon preispituje raspored snaga u Evropi. Evropa treba da preuzme veću odgovornost za sopstvenu odbranu. Ali ovdje računica ne ide u prilog povlačenju. Govorimo o oko 600 vojnika, odnosno o malom dijelu od 80.000 američkih snaga u Evropi. Ti vojnici uglavnom dolaze iz Nacionalne garde, što znači da ne opterećuju aktivne jedinice, a košta ih mnogo manje nego stalne baze u Njemačkoj ili Poljskoj.
Poruka je dvostruka. Regionu: reforme se rade za sebe, ne za Brisel. Briselu: budite dosljedni, strogi i pravični. Nagrađujte one koji zaista mijenjaju zemlju, a ne one koji samo znaju da lijepo govore o evropskom putu
Pogledajmo što se dogodilo 2023. U maju su sukobi povrijedili više od 90 pripadnika KFOR-a, a u septembru je bio incident u Banjskoj. Dovoljno je bilo malo da lokalni incident postane regionalno pitanje. I to je bilo u vrijeme kada je politička situacija u Beogradu bila stabilnija nego danas. Sada se poslije izbora formira nova vlada, njen pravac je neizvjestan, a to je upravo prostor koji Moskva voli da popunjava.
Zato je KFOR ključan. On šalje jasnu poruku da bi svaki pokušaj nasilne promjene stanja izazvao odgovor NATO-a. Ta poruka je djelovala i u praksi: kada je NATO poslije Banjske pojačao prisustvo, Vučić je povukao dio snaga sa granice.
Povlačenje bi mogli da pročitaju kao poziv svima koji regionu hoće da testiraju granice, posebno u BiH. Zato bih poručila donosiocima odluka u Vašingtonu da ne mjere ovu misiju samo budžetom. To je jeftino osiguranje protiv skupe krize.
Bosna i Hercegovina je tempirana bomba
ANALITIKA: Kako vidite aktuelnu političku i bezbjednosnu situaciju u BiH, imajući u vidu duboke unutrašnje podjele i političke poteze rukovodstva Republike Srpske?
STRADNER: Veoma sam zabrinuta za Bosnu i Hercegovinu. To je, bez pretjerivanja, tempirana bomba. BiH zauzima ključno mjesto na Zapadnom Balkanu, a njena stabilnost, teritorijalni integritet i euroatlantski put važni su za bezbjednost Jugoistočne Evrope i dosljednost američke politike u regionu.
Rusija godinama sistematski koristi etničke podjele, energetsku zavisnost, mreže dezinformacija i korumpirane političke aktere da bi blokirala taj put. Cilj je jasan: zemlja koja se ne kreće ka Zapadu ostaje trajno nestabilna, a nestabilnost Moskvi koristi.
Dodik je tu ključna figura. Prijeti secesijom, a istovremeno Vašingtonu nudi poslovne i energetske aranžmane, što je za transakcionog lidera poput Trampa dobar mamac. U BiH se ponovo otvara i priča o trećem entitetu, kao i o gašenju Kancelarije visokog predstavnika. To je izuzetno opasno. U zemlji koja je duboko polarizovana i osjetljiva, ukidanje posljednjeg mehanizma nadzora nad Dejtonom moglo bi da izazove haos.
Najveći problem je što Zapad nije spreman za takav scenario. Misija EUFOR Althea je slaba, a Evropa nema ni političku volju ni kapacitet da odlučno reaguje. Putin to zna. Preko lokalnih posrednika poput Dodika želi da eskalira krizu, a onda da se predstavi kao stub stabilnosti, onaj koji može da smiri situaciju koju je sam zapalio. To je stari obrazac koji smo već vidjeli.
Zato mislim da EU i SAD treba da jasno kažu da neće biti ukidanja OHR-a dok se ne ispune uslovi za to, i da svako podrivanje državnih institucija i Dejtona ima ličnu cijenu, kroz sankcije onima koji ga sprovode.
Vašington i Brisel treba da ojačaju bezbjednosno prisustvo, uključujući EUFOR, uz vidljivu podrškuSAD, kako bi poruka odvraćanja bila stvarna. Najvažnija stvar je da se usklade stavovi Vašingtona i Brisela, jer razjedinjenost je ono što Dodik i Moskva najviše koriste. Ako ništa od toga ne uradimo, dobijamo scenario u kojem ćemo ponovo gasiti požar koji smo mogli da spriječimo.
Crna Gora jedina blizu ulaska u EU, ostale zemlje nijesu spremne
ANALITIKA: Kako gledate na perspektivu članstva zemalja Zapadnog Balkana u EU? Može li članstvo samo po sebi donijeti dugoročnu stabilnost regionu?
STRADNER: Dok rat u Ukrajini i dalje bukti, EU pokušava da ostane relevantna, a proširenje je jedan od najvažnijih načina na koji to radi. Za Zapadni Balkan to je šansa, ali i test ozbiljnosti, i za Brisel i za same države regiona.
Mislim da osim Crne Gore, ostale zemlje Zapadnog Balkana nijesu spremne. Crna Gora je jedina koja je realno blizu cilja, a njen ulazak ne bi bio važan samo za nju, već za cio region. On bi pokazao da put ka EU postoji i da vodi do rezultata.
Upravo zato to nije odgovaralo Vučiću. On je preko svojih posrednika radio na tome da Crnu Goru udalji od Brisela tako što bi je iznutra destabilizovao. Razlog je jednostavan: Vučić svojim građanima ne bi mogao da objasni zašto je Srbija miljama daleko od Brisela, a zemlje u okruženju na korak od boljeg života jer uspjeh susjeda za njega je politički problem.
Zato EU mora da ima otvorene oči i ne smije da dozvoli da ljudi koji u Crnoj Gori imaju stvarnu moć budu Vučićevi posrednici. U tom slučaju bi loši akteri iz Srbije, a preko njih i Rusija, dobili uporište unutar same Evropske unije. EU ne treba novi Orban ili novi Fico.
Što se tiče drugog dijela pitanja, članstvo samo po sebi nije lijek. Ono ne donosi stabilnost ako država nije prošla kroz promjene koje članstvo pretpostavlja: nezavisno pravosuđe, borbu protiv korupcije, slobodne medije i institucije koje funkcionišu bez obzira na to ko je na vlasti.
Zato bih rekla da članstvo treba da bude kruna tih promjena, a ne njihova zamjena. Ako se zemlja primi prije nego što su te promjene zaista sprovedene, Unija uvozi probleme a ne stabilnost. Ali važi i obrnuto: ako se proces beskrajno odugovlači, vakuum popunjavaju Moskva i Peking, a građani gube vjeru u evropski put.
Nadam se da će nova vlast u Srbiji iskoristiti ovu šansu i da će Srbija postati demokratska država u okviru Evropske unije. Mladi ljudi u Srbiji zaslužuju bolju budućnost, i to nije samo njihova nada, nego i obaveza svih koji odlučuju o tom putu.
Zato je poruka dvostruka. Regionu: reforme se rade za sebe, ne za Brisel. Briselu: budite dosljedni, strogi i pravični. Nagrađujte one koji zaista mijenjaju zemlju, a ne one koji samo znaju da lijepo govore o evropskom putu.
Putin razumije samo silu, podizanje sankcija katastrofalna odluka
ANALITIKA: Kako ocjenjujete trenutnu situaciju na frontu i šire vojne i političke pozicije Rusije i Ukrajine? Koliko bi rat još mogao da traje?
STRADNER: Slika je drugačija nego što Moskva želi da prikaže. Teritorijalni napredak ruske vojske usporio se, u 2026. je minimalan, a regrutacija ugovornih vojnika je pala. Ruski zvaničnici, pa i sam Putin, javno izražavaju zabrinutost zbog ekonomije.
Ukrajina je istovremeno ojačala odbranu i prilagođava se tehnološki i taktički. Njeni dronovi pogađaju rusku energetsku infrastrukturu i strateške ciljeve. Rat se više ne vodi samo daleko od ruskih građana, a Kremlj mora da objašnjava gubitke, napade na svoju teritoriju i ekonomski pritisak što Putinu ne ide na ruku.
Koliko će trajati? Ne umijem da predvidim datum, ali znam od čega zavisi: od toga da li Putin vjeruje da više gubi nego što dobija. Njegove ambicije se nijesu promijenile. On Ukrajinu ne vidi kao potpuno suverenu državu.
Takođe ruska ekonomija je pretvorena u vojnu ekonomiju tako da Putin je spreman da gubi jer on razmišlja „ako ja treba da izgubim, moj protivnik treba još više da izgubi“. Tako da Putin samo razumije jezik sile i podizanje sankcija od strane američke administracije je katastrofalna odluka. Putinov centar gravitacije je energija i tu treba pritisnuti.
Vašington želi brz dogovor, ali on ne postoji
ANALITIKA: Kako tumačite posljednje izjave Donalda Trampa o Volodimiru Zelenskom, kao i odluku o ublažavanju pojedinih sankcija Rusiji? Što Vašington zapravo želi da postigne?
STRADNER: Rusija sada dolazi za pregovarački sto zato što rat sve više košta, a ne zato što su joj se ambicije promijenile. To je trenutak da se pritisak pojača an Moskvu.
Zato me zabrinjava smjer koji vidimo. Trampova retorika za podizanje sankcija i kupovinu ruskog dizela je opasna. Ako Moskva dobija olakšice, a da ništa ne popušta, to nije pritisak na obje strane, to je nagrada za agresiju.
Obratite pažnju i na to koga Putin šalje. Kirila Dmitrijeva, biznismena i šefa ruskog državnog fonda, a ne generala ili klasičnog diplomatu. Dmitrijev govori jezikom koji Vašington voli: investicije, tržišta, poslovne prilike. To je pokušaj da se priča pomjeri s ruske agresije na „mir kroz trgovinu“. To je stara KGB manipulacija.
Što Vašington želi? Ne mogu da govorim u njegovo ime, ali moj utisak je da želi brz dogovor. Ali brz dogovor ne postoji. Rizik je što bi takav dogovor oslabio Ukrajinu i ohrabrio Rusiju da nastavi sa zahtjevima.
Vašington i Brisel zato treba da nastave sa sveobuhvatnim režimom sankcija i da ga stvarno sprovode: protiv „flote iz sjenke“, finansijskog sektora i zaobilaženja preko trećih zemalja. Mir se postiže tako što se Putin ubijedi da više gubi ratom nego sporazumom.
Evropa ima resursa, nedostaju joj brzina i jedinstvo
ANALITIKA: Da li vodeće evropske zemlje imaju dovoljno volje, ekonomskih resursa i vojnih kapaciteta da doprinesu stabilizaciji istočne Evrope i dugoročnoj bezbjednosti Ukrajine?
STRADNER: Moram da počnem od nečega što se često ne izgovara: Rusija je već u ratu sa Evropom. Hibridno ratovanje, sabotaže i prijetnje istočnom krilu NATO-a širom kontinenta nijesu budućnost, to je sadašnjost. Evropa zato mora da izgradi ozbiljno odvraćanje.
Resursa Evropa ima, nedostaje joj brzina i jedinstvo. Najveći dio odgovora je u koordinaciji. Francuska, Velika Britanija i SAD mogle bi da organizuju zajedničku vežbu u Poljskoj sa koalicijom voljnih saveznika, da pokažu odlučnost Zapada protiv ruskih hibridnih prijetnji.
Isto važi za pomoć Ukrajini: sistemi poput Patriota treba da se finansiraju iz Evrope i treba što prije da se dostave Ukrajini. Takođe NATO treba da napravi novu strategiju za hibridno ratovanje.
Nedostatak jedinstva u vanjskoj politici, najveća slabost Evrope
ANALITIKA: Smatrate li da je veća strateška nezavisnost Evrope od Sjedinjenih Američkih Država poželjna i ostvariva?
STRADNER: Ako je cilj da Evropa nosi veći dio sopstvene odbrane, to je dugo traženo i opravdano. Ako je cilj da se udalji od SAD, to je opasna greška.
Evropa danas ne može sama da odgovori na sve izazove. Za to je potrebno vrijeme da razvije kapacitete i industriju. Zato je ključna riječ „podjela tereta“, a ne „odvajanje“. Evropsko finansiranje američkih sistema, kao što su Patrioti za Ukrajinu, dobar je primjer: Evropa plaća više, a transatlantska veza ostaje jaka.
Kada je riječ o jedinstvenoj vanjskoj politici, tu je najveća slabost. Moskva i Peking dobro znaju da je Evropa podjeljena i taj jaz koriste. Bez zajedničkog glasa nema ni pravog odvraćanja, bez obzira na budžete. Vjerujem da rat u Ukrajini neće ostati samo tamo i Putin već testira Evropu. Ako Evropa postane sposobnija, Amerika dobija jačeg partnera. Ako se pokaže da Evropa i SAD idu odvojenim putevima, jedini koji dobija je Putin, jer upravo na tome računa.
