Pretpostavka je ispravna, ali da li je strah od smrti prisutan i kod samoubistava i zašto tada želja za životom ne prevagne u odnosu na smrt? Što se desi ako smatramo da je smrt jedino rješenje i zašto se više plašimo života? Koji su to strahovi koji nijesu u biti da će nam se nešto desiti, ideje vezane za bolesti i, smrt? Zašto se život ponekad čini nepodnošljivim?
Kroz terapijsku praksu sa svojim klijentima došla sam do nekog opšteg zaključka da strahovi koji nas parališu nijesu strahovi vezani za kraj, već za nastavak života poslije traumatskog događaja, novonastale situacije i šoka koji predstavlja kraj života onakvog kakvog ga poznajemo.
Strah od života, strah kako ćemo dalje, da li smo sposobni za život, da li možemo da izdržimo da odigramo dobru partiju sa kartama koje su nam nekim pukim slučajem dodijeljene?
Precjenjujemo strah od smrti koliko se u stvari plašimo da nećemo uspjeti, nećemo stići, plašimo se konflikta, otkaza, razvoda, tuge ili slomljenog srca.
Plašimo se da vrijeme koje imamo do smrti neće proći onako kako smo mi to zamislili. Da li ću završiti fakultet, da li će me ostaviti partner, da li ću se osramotiti ili neću uspjeti u svom prvom preduzetničkom poduhvatu? Što ako ostanem sama ili ne odem nikad na to putovanje kroz Italiju ili nikad ne budem roditelj? Ako se drugarica naljuti, muž ili žena ostave zbog drugog ili nemam kuću o kojoj sam uvijek maštala?
Ljudi smo i prirodno je da u mirnodopskim uslovima i uslovima koji su kao sad u vrijeme svjetske pandemije i kada su nam osnovne fiziološke potrebe zadovoljene, želimo da do smrti (koje se toliko plašimo) uzmemo sve što život može da nam pruži. I tu je začkoljica nas ovakvih danas.
Ne želimo samo dugo da živimo, ne želimo da živimo samo da bismo išli na posao i plaćali račune (kako kaže ona čuvena izreka po društvenim mrežama) već zahtijevamo da nam život pruži sve ono što mi želimo, što tražimo, za što uostalom i živimo i radimo. To su u biti naši najveći strahovi.
Strahovi mogu toliko da preuzmu kontrolu nad našim životom - problemi sa kojima se susrijećemo i nedovoljni emocionalni kapaciteti za prevladavanje životne krize - da vrlo značajan (poražavajuće visok) broj ljudi traži „spas“ u smrti.
Nikad, naravno, ne možemo znati razloge zbog kojeg je neko počinio suicid, ali može se pretpostaviti da se u tom vrtlogu premišljanja, smrt činila manjim zlom, u odnosu na život…
Zato smatram, kao psiholog i terapeut, da je neophodno da više pažnje svi kao zajednica posvetimo njegovanju i jačanju prvenstveno svojih mentalnih kapaciteta, redefinisanju ideja što je život, koji su problemi, što su želje i strahovi i naučimo da kroz život idemo oslobođeni straha od budućnosti.
Samo je smrt izvjesna, a ono između zavisi - isključivo od nas. Bez pretenzije da prebacujem preveliku odgovornost na svaku osobu, smatram da je naš stav i aktivna uloga od neprocjenjive važnosti da živimo život oslobođeni straha i na najpribližniji način onome čemu smo se nadali i čemu smo težili.
