Da li se neko još sjeća Čikaške sedmorke?
Bili su grupa različitih radikala – neki među njima su se poznavali, neki ne – koji su otišli na demokratsku konvenciju u Čikagu 1968. da izazovu probleme. Problem je zaista nastao, iako možda nije baš onaj problem koju su željeli. Oni su optuženi i procesuirani. A onda su stvari krenule naopako po vladu.
Tužilaštvo je mislilo da vodi suđenje, pravni postupak vođen pravilima. Optuženi su odlučili da će umjesto toga organizovati novu vrstu medijskog spektakla koji ima za cilj da pokaže potpuni prezir prema pravilima i da sa gledajućom javnošću podijeli svoj prezir kroz propagandu. Tužilaštvo se pridržavalo zakona; odbrana se suprotstavila politici.
Optužnica
Optužnica protiv Stiva Benona za nepoštovanje Kongresa je najava slične vrste borbe oko zakona, pravde i autoriteta. Napad 6. januara 2021, da se zaustavi zakonita primopredaja predsjedničke fukcije, bio je pogodak bliže srcu američke demokratije nego što je to bio nered na ulicama Čikaga. Godine 1968. najgore nasilje je uglavnom inicirala policija; 2021. pokrenula ga je rulja pristalica Donalda Trampa primoravajući policajca da puca da bi odbranio službenike koje je imao dužnost da zaštiti.
Njihov argument ne mora da ima smisla, jer njihovom biračkom tijelu nije stalo da ima smisla
Ali iako su detalji nereda bili različiti, postoji upadljiva paralela između radosnog prezira prema pravnim autoritetima krajnje ljevičarskih optuženika davno i pro-Trampovih autoritarnih nacionalista današnjice. Kongres želi da čuje od pro-Trampovih pristalica o saznanjima koja su imali unaprijed, ako uopšte jesu, o pokušaju 6. januara da se obustavi završni čin predsjedničkih izbora 2020.
Po nalogu bivšeg predsjednika Trampa, njegove pristalice su usvojile strategiju nesaradnje, zalažući se da poraženi bivši predsjednik trajno uživa zakonske privilegije svoje bivše funkcije.
To nije baš pametna pravna strategija. Ali to i nije zamišljeno kao pravna strategija. To je politička strategija, čija je svrha, poput strategije Čikaške sedmorke u sudnici sudije Julijusa Hofmana mnogo godina unazad, da diskredituje pravni i ustavni sistem koji pro-Trampove pristalice preziru.
Trampove pristalice počele su sa ogromnom prednošću koja je nedostajala Čikaškoj sedmorci: u svom uglu imaju veliki i rastući segment glasačke javnosti, a podržavaju ih najmoćnije medijske institucije ove zemlje, uključujući paramedije Facebook i druge društvene mreže.
Pristalice
Zahvaljujući toj prednosti, Trampove pristalice ne moraju nikoga mnogo ubjeđivati oko bilo čega. Trampovim pristalicama neće smetati to što su njihovi izgovori zbrka protivriječnosti. Kažu da se ništa nije dogodilo, i da je bilo potpuno opravdano; da Tramp nije uradio ništa, i da je Tramp imao potpuno pravo da sve to uradi.
Njihov argument ne mora da ima smisla, jer njihovom biračkom tijelu nije stalo da ima smisla. Njihovom biračkom tijelu je stalo da im se dâ dozvola da zanemare i preziru zakonska pravila koja su nekada vezivala američko društvo. To je igra, i tako će Benon i družina igrati igru.
Traženje dozvole i davanje dozvole je upravo ono što se 6. januara desilo na prvom mjestu. Trampove pristalice postepeno su radikalizovane nizom eskalirajućih tvrdnji:
Tramp nije stvarno izgubio.
Većina u zakonodavnom tijelu države ima pravo da poništi izborne rezultate te države ako nije saglasna sa njima.
Potpredsjednik može da pokrene proces preokreta ako to želi.
Ako potpredsjednik odustane, treba ga oteti i prisloniti mu pištolj na glavu dok se ne predomisli je legitimno.
Ako zavjera ne uspije, svaki pokušaj da se potencijalni kidnaperi pozovu na odgovornost je nepravedan politički progon.
Sada, 2021-22, postoji projekat da se ponovi ta vrsta kaleidoskopskog pomijeranja poricanja i opravdanja. Kao i Čikaška sedmorka, Benon razumije političku moć ismijavanja i prezira. On ne dolazi na suđenje da bi igrao po tuđim pravilima. Ako na kraju bude svjedočio o događajima od 6. januara, ni tada neće igrati po pravilima.
Benonova i Trampova strategija ometanja i poricanja neće nužno uspjeti. Većina ljudi prepoznaje stvarnost. Ali da biste spriječili da strategija funkcioniše, važno je da je predvidite i budete spremni na nju.
Najvažnija osnova nacionalne samoodbrane je da se uvijek imaju na umu granice krivičnog gonjenja za suočavanje sa političkim nepočinstvima. Mnoge stvari su pogrešne, čak iako nijesu nezakonite – i svakako bez dokazivog kriminala. Krivični zakon s pravom zahtijeva ogromne dokaze. Osuđivanje ljudi koji nijesu u stanju da prepoznaju da rade nešto pogrešno može biti veoma teško.
Istraga
Istraga Roberta Milera o ruskoj intervenciji na izborima 2016. trebalo je posebno jasno da pokaže neadekvatnost krivičnog procesa u političkom kontekstu. Zemlja je morala da sazna od Milera da li je Donald Tramp – kao biznismen, kandidat za funkciju i predsjednik – imao neprikladne veze sa Rusijom Vladimira Putina. Miler je umjesto toga otišao da traži dokaze o kriminalnoj zavjeri u okviru tehničke pravne definicije. Ali biznismen koji se nada ogromnoj zaradi od mutnih likova oko stranog diktatora nije za krivično gonjenje.
Biznismen koji laže pred kamerama o svom ophođenju sa sumnjivim likovima oko stranog diktatora nije za krivično gonjenje. Dobiti dojavu da strani diktator ima potencijalno štetne informacije o političkom protivniku nije za krivično gonjenje. Apelovanje na televiziji tom diktatoru da požuri i objavi tu informaciju nije za krivično gonjenje. Kada protekne rok zastarjelosti, čak i pranje novca prestaje da bude za krivično gonjenje.
Borba za očuvanje zakona ne može se dobiti samim zakonom, jer je vrijednost zakona suočena sa nasiljem upravo ono što se osporava
Tokom svih dugih mjeseci Milerove istrage, ljudi koji su pratili priču Tramp-Rusija bili su navođeni na to da se nadaju da će se stvar završiti tako što će Tramp biti uhapšen. Uzbuđeni mediji protiv Trampa ponekad bi naduvavali očekivanja Amerikanaca o tome šta bi savezni tužioci mogli da urade ili šta bi uradili. Ponekad bi prenaglašavali glasine u izvještaje. Čineći to, preusmjerili su pažnju sa potrebe za izgradnjom koalicije i dobijanjem glasova na mesijansku nadu: „Miler dolazi“.
Samo, Miler nije dolazio, jer su Miler i Trampovo Ministarstvo pravde definisali njegov posao na način koji mu je zabranio da ima uvid u stvari koje su mu bile najvažnije: obavještajni rizici, a ne optužbe za krivična djela, kao i finansijske transakcije koje su rasvijetlele priču, čak i u situacijama u kojima nije bio prekršen zakon.
Evo nas ponovo. Trampov savjetnik Majkl Koen davno je u svjedočenjima naveo da Tramp na papiru ne ostavlja trag. Ne izriče direktna naređenja. On signalizuje šta želi, a onda prepušta svojim potčinjenima da sami shvate kako da mu udovolje. Tramp je vjerovatno slijedio te životne navike u nedjeljama koje su dovele do 6. januara.
Borba između pristalica ustavnosti i zakonitosti s jedne strane, a Trampa i njegove frakcije s druge, uvijek je asimetrična borba, kao što je bila između zakona i Čikaške sedmorke 1968. Oni koji pokušavaju da zaštite Trampa od odgovornosti za 6. januar znaju šta pokušavaju da ostvare i izgradili su veliko biračko tijelo u zemlji koja ih podržava.
Borba za očuvanje zakona ne može se dobiti samim zakonom, jer je vrijednost zakona suočena sa nasiljem upravo ono što se osporava. Predstojeća borba je neizbježna politička borba, u kojoj će pobijediti bilo koja strana koja može da sastavi veću i mobilizovaniju koaliciju. Trampova strana je vrlo jasna u pogledu te istine. Branioci zakonitosti i demokratije SAD koji su protiv Trampa moraju biti podjednako svjesni toga.
* * * * *
Autor je Dejvid Frum, novinar The Atlantica i autor njige "Trampokalipsa: Obnova američke demokratije"
