Piše: Miroslav ĆOSOVIĆ
"Orlovići": Između brojnih mitomanskih priča koje su zapravo postale dio identiteta dobrog dijela Crnogoraca, postoji i priča o Orlovićima. Tu priču je izmislio Tomo Oraovac.
Istoričar dr Đuro Batrićević napisao je u knjizi "Dr Anto Gvozdenović – General u tri vojske": „Zanimljiva je i burna istorijska prošlost bratstva Gvozdenovića. Međutim, ni o porijeklu ovog ćeklićkog bratstva nema pouzdanih podataka. Porodične tradicije o njihovom porijeklu jako su izmijenjene u prošlom vijeku, u doba romantizma, a naročito u razdoblju od Njegoša do kralja Nikole, kada je posebno oživio kult kosovskog junaka. Tako je nastala i legenda, koju na jednom mjestu navodi Tomo Orahovac, po kojoj su Čengići iz Gacka, Krivokapići i Perovići iz Cuca, Gvozdenovići iz Ćeklića, Martinovići iz Bajica, Milići iz Bjelica i Osmanagići iz Podgorice, porijeklom od Pavla, ili mu brata Nikole, Orlovića, ‘barjaktara čestitoga kneza’ ”. Link: http://www.pobjeda.me/arhiva/?datum=2007-01-09&id=109939
Tako je bajka koju je smislio Tomo Oraovac postala dio identiteta, ne malog broja ljudi. Pavle Orlović nikada nije postojao, on je lik iz guslarske pjesme "Kosovka djevojka", a na osnovu te pjesme nastala je istoimena čuvena slika Uroša Predića. Tako su mnoga crnogorska bratstva ovog literarnog junaka uzela za svog realnog pretka. Sad promislimo kako bi bilo da neki Englezi uzmu Konana Varvarina ili Princa Valijanta za svog rodonačelnika?!
Najpoznatija crnogorska legenda: Najpoznatija priča o porijeklu crnogorskih plemena je priča o braći Ozru, Pipu, Vasu, Krasu, Otu od kojih su Ozrinići, Piperi, Vasojevići, Krasnići i Hoti.
Legenda je stara vjekovima i vjerovatno u njoj ima malo istinitoga.
Mnogi stariji naučnici je navode - Rovinski, Kovijanić, Đurđev, Jireček - ali i ova je legenda izmijenjena u 20. vijeku i dobila je nekakve svoje novokomponovane oblike, izmijenjena je. Prije više od 110 godina Marko Miljanov je zapisao nešto o porijeklu braće iz ove legende. Pisanje Marka Miljanova nam predstavlja Mirko Barjaktarević: "Tamo, naime, stoji da je Keća Pontin imao šest sinova: Ozra, Pipa, Krasa, Vasa, Ota i Bona. Prva četvorica bili su mu od prve, a poslednja dvojica od druge žene. U toj belešci dalje stoji da je Keća u Zatrijebač došao od nekuda sa severa "niz korito Cijevne".
Evo link: http://www.rastko.rs/rastko-al/zbornik1990/mbarjaktarevic-predanja_l.php
Veze Albanaca i Crnogoraca: Dakle mitski otac Ozrinića, Pipera, Vasojevića, Hota, Krasnića je Albanac, jer neko ko se zove Keća Pontin može biti samo - Albanac, a Marko Miljanov to i potvrđuje time što piše da je došao niz korito Cijevne, što će reći iz glavne oblasti malisorskih plemena, iz Prokletija. Što se Ozrinića tiče, oni ne mogu biti albanskog porijekla, jer su se, kao što smo viđeli, još u 14. vijeku deklarisali kao Vlasi.
Moram da kažem, po meni nije odviše važno je li neko porijeklom Albanac ili Sloven ili Vlah. Prije svega sam impresioniran time kako su preci Crnogoraca imali različitu svijest od današnjih Crnogoraca i neki su ponosno isticali da su porijeklom Albanci - to su isticali Moračani, na to je ukazivao Marko Miljanov; Bjelopavlići su isticali da su od Bijelog Pavla koji je po legendi bio sin Leke Dukađinija, a i neka druga crnogorska plemena su to isticala.
Kakav su odnos prema Albancima imali Crnogorci zabilježio je Čeh Josef Holeček prije nekih 140 godina: "I baš zbog toga za svo blago svijeta ne dozvoljava se nazvati drugačije nego Crnogorcem - samo sebe priznaje za heroja. Svi ostali narodi su manje-više pobabili, kukavice, jedino Albance priznaju za junake." (str. 29) Evo link za knjigu: http://www.megaupload.com/?d=K01PRTBL
Uporedimo ovo sa sadašnjim stanjem svijesti kod pravoslavaca u Srbiji i kod dijela pravoslavaca u Crnoj Gori, svijest koju formiraju ljudi kao što je "otac nacije" Dobrica Ćosić, koji za Albance kaže: „Taj socijalni, politički i moralni talog tribalnog, varvarskog Balkana, uzima za saveznika Ameriku i Evropsku uniju u borbi protiv najdemokratskijeg, najcivilizovanijeg, najprosvećenijeg balkanskog naroda - srpskog naroda“ (Dobrica Ćosić, "Vreme zmija – Piščevi zapisi 1999-2000", strana 211).
Zbirno, za Kuče, Bjelopavliće i Pipere mogu da napišem - u njihov je sastav ušlo po nekoliko srednjevjekovnih opština/družina za koje mislim da su bile etnički raznolike. Naročito se to odnosi na Bjelopavliće koji su, kako sam ja razumio dokumenta, miks - i Slovena i Albanaca i Vlaha... Što se Pipera tiče, ne vjerujem da imaju nogo šta od slovenske komponente. Pod imenom Piperi objedinile su se krajem srednjeg vijeka družine/opštine: Piperi, Mrke, Crnci, Rogami, Bušati...
Umjesto da objave sabrana djela akademika SANU Branislava Đurđeva, crnogorski istoričari i intelektualci koji brane crnogorski identitet, ga nikada, nikada ne pominju, sem što sam jednom pročitao da ga je Novak Adžić pomenuo. Dakle, dr Đurđev je u istom radu koji sam dva puta naveo, još napisao: "Mora se istaći da kod većine plemena prvog tipa postoji predanje o zajedničkom poreklu s arbanaškim plemenima ili ima podataka koji pokazuju arbanaško poreklo tih plemena. Od brdskih plemena to su Kuči i Piperi koje smo spomenuli, zatim Vasojevići i Bjelopavlići." (strana 102).
Đurđev je vrlo jasan koja je glavna etnička komponenta plemena koja je nabrojao. Ne zaboravimo da u Srbiji i Crnoj Gori ima bar pola miliona potomaka Vasojevića, Kuča, Pipera i Bjelopavlića. Naša riječ brđanin i albanska riječ malësor imaju istovjetno značenje, možete provjeriti na Google Translate.
Malo kasnije Đurđev piše, vjerovatno će se sad neki obradovati, neki koji (čemu se ja mogu samo smijati) albansko porijeklo shvataju kao tragediju! Dakle Đurđev još piše: "Ali to ne znači da je svako naše izrazito dinarsko pleme arbanaškog porijekla. Bratonožići čije je ime, izgleda po svemu, vlaško... takođe je izrazito brdsko pleme." (str 102).
Nema prostora da pišem o porijeklu Vasojevića, Grbljana, Paštrovića, Lješnjana, Ceklinjana, Ljubotinjana... Sve u svemu, Crnogorci su mješavina nekoliko etniciteta, kao i sve (ili skoro sve) druge evropske nacije, s tim što moramo imati na umu da je tih nekoliko etniciteta na teritoriji Crne Gore još od srednjeg vijeka i da su se tih nekoliko etnija odavno smiješale u jedan - crnogorski narod.
Što je u stvari "Matica": Ivan Crnojević je krajem 15. vijeka na Cetinju sagradio dvor i manastir, pošto su mu Turci zauzeli Žabljak (Crnojevića) u Zeti. Sklonio se u jedan dio srednjevjekovne Zete, u Crnu Goru, koja je kasnije Zeti i zamijenila ime. Sa njim je u podlovćensku Crnu Goru iz središnjeg dijela Zete izbjegao i dio stanovništva, mada me ne bi začudilo da vladika Amfilohije i njemu odani političari i intelektualci zaključe da je Ivan Crnojević sam samcijat sa užom porodicom izašao u podlovćensku Crnu Goru!
Dakle, dio stanovništva je izašao a među njima i Šoći. Prezime Šoć nalazimo u jednoj povelji kralja Milutina Nemanjića manastiru Vranjina, napisanoj oko 1296. godine. Evo link za knjigu koju je Rus Jastrebov objavio u Beogradu 1879. godine:
http://www.megaupload.com/?d=XOEUCFB1 Na strani 218. upisan je Šoćević.
Potomci ovog Šoćevića su se nekih 200 godina kasnije pomjerili u staru Crnu Goru zajedno sa gospodarom Ivanom Crnojevićem. Ne znam da li iko na Balkanu može dokumentom da potvrdi da prezime nosi 715 godina, kao što to može bratstvo Šoć? U okviru crnogorske nacije imamo prezimena stara 715 godina. I dalje: Strugari se pominju u povelji Ivana Crnojevića krajem 15. vijeka! Koji narodi mogu na Balkanu mogu da se pohvale sa tim?
Da napomenem da su sami Nemanjići ovu zemlju krajem 13. vijeka (pa i kasnije) nazivali Duklja, što možete provjeriti u istoj knjizi Jastrebova, na strani 153. Istorija Šoća nema nikakve dodirne tačke sa istorijom Srba, ništa srpsko nijesu prošli, nijesu učestvovali u Kosovskom boju 1389. (jer tamo nijesu bili Balšići), ni u drugim sudbinskim događajima Srba, pa ipak danas neki iz bratstva Šoć Srbiju smatraju za svoju maticu i ja samo mogu na to da kažem - propaganda je čudo nad čudima, u stanju je da minimalizuje ili potpuno obezvrijedi bilo koje djelo! Znamo takođe da neki političari iz Kuča, pa neki političari porijeklom sa Čeva, Srbiju smatraju za svoju maticu, a dokumenta jasno kažu da su im preci prisutni na teritoriji današnje Crne Gore barem od prve polovine 14. vijeka.
Dakako, slobodna je volja pojedinaca i grupa da Srbiju smatraju za svoju maticu iako mu nikada niko njegov nije živio u Srbiji. Dakle: Amfilohije Radović ili Momir Bulatović ili Andrija Mandić i mnogi drugi imaju pravo da pričaju bajke kako su oni pokosovski Srbi. No, niko nema pravo da meni osporava porijeklo, bez ikakvih dokaza. Ako političari neprestano pričaju o mom porijeklu (prababa po muškoj liniji mi je Stanojevićka sa Čeva), siguran sam da će biti obradovani što sam izvadio dokumenta i pokazao da oni nikakve veze sa srpskim porijeklom nemaju.
Što se desilo sa plemstvom srednjevjekovne Srbije: Uglavnom su bila tri načina na koje je srpsko srednjevjekovno plemstvo okončavalo svoje vladanje u Srbiji. Prvo, kao Brankovići, i neke druge plemićke porodice srednjevjekovne Srbije bježale su u Ugarsku i dalje na sjever i zapad. Druga opcija srpskog plemstva bila im je prihvatanje islama čime su zadržavali svoju poziciju, imovinu i moć. Treća mogućnost koju su srednjevjekovni srpski plemići birali, a o čemu se u Crnoj Gori malo zna, je odlazak u manastire.
To su pred pad Srbije uradili neki od najmoćnijih velikaša despota Đurđa Brankovića. Akademik SANU dr Momčilo Spremić u knjizi "Đurađ Branković i njegovo doba" (Clio, Beograd, 1999) piše za velikog vojvodu Radoslava Mihaljevića koji se u dubrovačkim dokumentima više puta navodi kao prvi "milosnik" da je moguće da je 1436. umro u manastiru. (str. 235).
Pa ovako Spremić nastavlja: "Ako nije sigurno da li se veliki vojvoda Radoslav Mihaljević povukao u svetogorsku tišinu, pouzdano se zna da veliki čelnik Radič jeste. Posle pregovora s Mlečanima avgusta 1435. u smederevskom dvoru, više se ne pominje u Srbiji. Između 1435. i 1439. posle smrti svoje žene Ane otišao je u Kastamonit i zakaluđerio se. Dobio je ime Roman i kao smerni kaluđer išao je februara 1440. kadiji u Ser da se brani od optužbi braće Jakova i Dimitrija, sinova nekog Jeremije. U septembru 1441. dobio je od turskih vlasti dozvolu da njegovi predstavnici odu u Novo Brdo i prime manastirski dohodak, koji je svojevremeno sam darovao. U monaškoj rizi ponizno je molio kadiju čovek koji je 1413. zapovedao vojskom despota Stefana i satro neukrotivog sultana Musu. U monaškoj rizi, molio je po rečima Konstantina Filozofa, ‘muž najhrabriji i najmudriji’. U monaškoj rizi molio je nekada prvi državnik i najbogatiji čovek Srbije. Vlasnik skoro stotinak sela, trgova, rudnika i topionica odrekao se svih dobara i povukao se da živi u manastiru kao bezimeni monah, u kome nije mogao imati ništa do ‘igle i konca’. . . S čelnikom Radičem počeo je srpski period Kastamonita i on je bio pun Srba. Što su Turci više osvajali Srbiju, Srbi su sve više punili Svetu Goru. . . Sigurno je na povlačenje srpske vlastele uticala i bezizlaznost srpskog položaja. Sklanjala se na Svetu Goru, jer je računala da će je Turci poštedeti. Ipak ona nije tražila samo lični spas. Njena glavna ideja bila je pobožnost. . . U svakom slučaju, povlačenje srpske vlastele u svetogorske manastire bilo je njeno političko samoubistvo." (strane 236, 237 i 238)
Eto tako, na sjajan način piše Momčilo Spremić koji je desetine godina proveo u arhivima, ali ja ne sumnjam da u Crnoj Gori mitomanija Amfilohija Radovića ima mnogo veću težinu, tako da će mnogi Crnogorci prestati da imaju pretke iz bajki, tek kad im to vladika Amfilohije dozvoli!
Đe su pred Turcima bježali obični Srbi, poslije 1389. godine: Moramo i pogledati što se dešavalo sa običnim seljačkim stanovništvom srednjevjekovne Srbije. U srednjem vijeku ogromna većina Srba bili su ratari koji su se izdržavali od rada na plodnoj zemlji srednjevjekovne Srbije. Nema nikakve logike da je obični srpski seljak bježeći pred Turcima došao u kamenjar Kuča, Pipera, Bratonožića, Cuca, Čeva, Ceklina, Ljubotinja... jer tu nije bilo plodne zemlje na koju je srpski srednjevjekovni seljak navikao, a uopšte, nikada nije bilo dovoljno zemlje ni za crnogorska plemena, tako da, sve da je i htio, surova zetska plemena ne bi primila u svoje članstvo neke poljoprivrednike iz druge zemlje.
Turci su u 14. i 15. vijeku napravili haos na Balkanu, etnički ga ispretumbali. Od Maričke bitke 1371. do pada Srbije 1459. pa i kasnije, na teritoriji današnje uže Srbije (sa Kosovom i Metohijom) neprestano su vođene borbe, horde Azijata su pljačkale, palile, ubijale stanovništvo i odvodile ga u roblje. Stanovništvo srednjevjekovne Srbije je u ta vremena masovno: 1) ubijano, 2) umiralo od gladi i bolesti, 3) odvođeno u roblje, 4) bježalo van domašaja Turaka, 5) ostajalo u Srbiji. Za ovu temu je interesantno đe je bježalo stanovništvo Srbije. Kako sam čitao kod akademika SANU Spremića i Ćirkovića, Srbi su najviše bježali za Ugarsku i dalje na śever - u Slovačku, Češku, Poljsku, ali bježali su i preko Jadrana za Italiju itd. Cijeli ovaj tekst ima za cilj da preispita da li su neki Srbi poslije Kosovskog boja naselili Crnu Goru, da se preispita opšte prisutna mitomanija o "pokosovskom zbegu".
Zavod za udžbenike i nastavna sredstva iz Beograda je 2006. objavio istorijski atlas koji je potpisalo 12 srpskih naučnika, među kojima i neki akademici SANU. Iz tog atlasa evo karte koja nosi naslov "Seoba Srba u XIV i XV veku": http://i43.tinypic.com/2uyqbnn.jpg Nijedna na karti nacrtana strelica, ni mala ni velika, ne vodi prema srednjevjekovnoj Zeti - teritoriji današnje Crne Gore.
"Kujava bila sestra Stefana Nemanje": Da bi imali bolju sliku o mitomaniji koja vlada Crnom Gorom, da pogledamo kako mitropolit Amfilohije prostom narodu ućeruje velikosrpsku ideologiju.
Narod željan Boga prinuđen je da trpi ovakvo verbalno maltretiranje, prinuđen je da vjeruje u ovu ludu mitomaniju. Amfilohije je beśedio: "I ovo mjesto ovdje koje ima čudesan naziv Kujava i drugo mjesto Tvorilo, takođe su po svojim nazivima znamenito svjedočenje da je ime Božje ovdje propovijedano i svjedočeno vjekovima. Sačuvano je do danas živo predanje da je Kujava bila sestra Stefana Nemanje svetoga Simeona Mirotočivog, koja je ovdje dospjela, a i mnoga mjesta u Bjelopavlićima su posvjedočena predanjem i vezana za svetorodnu lozu Nemanjića. Došla je ovdje i tu je živjela i ostavila naziv ovog mjesta i stećak koji je ovdje u blizini, a koji je po predanju mjesto gdje su sahranjeni njeni ostaci." (Selo Kujava, 2. maj 2009). Nikada prije Njegoša i Milorada Medakovića - ni Petar I, ni vladika Vasilije ni brojni drugi pisci i putopisci nijesu kazali da su Crnogorci zbjeg sa Kosova. "Pokosovski zbeg" je smišljen u nekom trenutku Njegoševe vladavine. Priča o tome kako su Crnogorci porijeklom sa Kosova postala je jedna od komponenti velikosrpske ideologije. To je priča namijenjena za prost narod. Za one koji su nešto više pročitali, kojima se ne može prodati "pokosovski zbeg" velikosrpska ideologija je spremila priču da su Duklja i Zeta bile u etničkom smislu srpske, što je naravno izmišljotina. To što je priča po kojoj su Crnogorci potomci Srba iz Metohije - lažna, zar to i najmanje brine starješine velikosrpskog projekta? Bitno je da su srpski nacionalisti sebe ubijedili da trebaju da vjeruju u tu priču a i svoje simpatizere su ubijedili da trebaju vjerovati u tu priču.
Stvarno stanje stvari: Na kraju, kao prilog temi - da li su Crnogorci starosjedioci ili ne, moram pokazati i jedan sjajan istorijski izvor.
Prvog maja 1826. Petar I Petrović Njegoš ili Sveti Petar Cetinjski, piše: „Eto vidite, braćo Cernogorci i Berđani, što se učini u našu zemlju, koliko je zla i kervoprolića na svaku stranu bilo otkada sud i kuluk razmetnuste i otkada nastade samovoljstvo da svaki može činiti što je kome drago. Da ste se svake godine s Turcima bili za osvojit vašu starinu na koju biste mogli živjeti da ot gladi ne umirete, i ne biste toliko svoje braće izgubili koliko je ot vas istijeh i od vašega zloga junaštva i samovoljstva poginulo. I u to vi se ne čini štete ni grjehote nikakve. A to je najviša nesreća i pogibelj vaša duševna i tjelesna ot koje, ako se ne ostavite, teško vama. Vi ste vjeru do Mitrova dne među svom zemljom ot Mora do Javorja ufatili i obećali se sud i kuluk postaviti i zle ljudi kastigati koji bi preko vjere zlo učinili, no se ja bojim ot vaše nesloge i ot vašega (nepo)slu(š)anija, znajući vašu narav (i) (v)aš... običaj.” (Petar I Petrović, "Djela", objavio CID, Podgorica, 1999, strane 656 i 657).
Obraća se Crnogorcima i Brđanima (i jedni i drugi su stari Zećani), kaže da je njihova zemlja "ot Mora do Javorja"; Javorje je planina ispod Durmitora i kaže: "Da ste se svake godine s Turcima bili za osvojit vašu starinu na koju biste mogli živjeti da ot gladi ne umirete". Starina kojom Turci vladaju je - zetska ravnica, Podgorica i zetsko-bjelopavlićka ravnica! Želja Petra I se ispunila, poslije nekoliko stotina godina Crnogorci i Brđani su se poslije Berlinskog kongresa 1878. vratili na svoju starinu. Ovaj dokument je fantastičan jer je sve u njemu kristalno jasno - i kome se obraća, i pokazuje granice zemlje i samim tim je jasno đe podrazumijeva starinu Crnogoraca i Brđana. Evo link za pismo: http://i44.tinypic.com/11ccr2b.jpg
Sad neka odgovore ideolozi svetosavskog nacionalizma: Zašto Petar I Petrović Njegoš nije naveo Vučitrn, Prizren, Gnjilane, Metohiju, Kupusište... kao starinu? Zašto zemlju ograničava "ot mora do Javorja"? Zašto nije, recimo, napisao "ot Gnjilana do Njivica"? Zato što je stanovništvo Crne Gore - ne računajući ljude sa strane koji su došli da žive u Crnu Goru poslije 1945. i kasnije – uglavnom autohtono, mi smo ovđe starosjedioci. "Pokosovski zbeg" je paklena politička lažibajka.
kraj
