U posljednje vrijeme često čujemo, da Srebrenica nije u Crnoj Gori i da mi ne bi trebali time da se bavimo, a ja kažem da je Srebrenica i naše tužno iskustvo i sjećanje, jer se, ako ništa drugo dešavala pred našim očima u zlom vremenu, a učesnici su ljudi sa kojima smo živjeli do nedavno u istoj državi i danas živimo jedni pored drugih.
Znamo dobro da pametni ljudi i narodi uče iz tuđih iskustava, a oni drugi iz svojih. Naravno i nažalost, mi pripadamo onima drugima i da je Srebrenica posljednja opomena da budemo pametniji.
Nirnberški procesi poslije drugog svjetskog rata (1945-1949) kojima su osuđeni ratni zločinci nacističke Njemačke, bili su snažna poruka bolne istine, ali nijesu riješili problem nacizma koji je izazvao II svjetski rat i njegove užasne posledice. DENACIFIKACIJA Njemačke koja je uslijedila poslije tih procesa je učinila da mi danas imamo Njemačku kao faktor stabilnosti u Evropi.
U dva navrata sam obišao “kuću istorije” u Bonu (tada administrativnom centru Njemačke) i shvatio svu suštinu denacifikacije. Shvatio sam da je to borba za istinu, jer samo na istini možemo graditi budućnost. Svaki Njemački građanin i nekoliko puta u životu obavezno posjeti svoju “kuću istorije” spoznajući istinu o zlu i tragediji koje su pripadnici njegovog naroda učinili drugim narodima. Denacifikacija Njemačke je mnogo sveobuhvatniji svjetski projekat, ali namjerno pomenuh samo “kuću istorije” kao jedan veoma važan segment spoznaje istine o sebi.
Danas, kada smo gotovo svi bili u prilici da više puta vidimo tragediju Srebrenice, kada je o tome doneseno više pravosnažnih presuda u Hagu, još uvijek imamo ljude oko nas koji ne priznaju genocid u Srebrenici. Da stvar bude gora i opasnija državna politika Srbije i njeni akademski krugovi, takođe ne priznaju srebrenički genocid. Ne priznaju baš oni koji su i tada stojali iza te zle ideologije koja je proizvela genocid.
Nedavno je sjajni Andrej Nikolaidis dobro primijetio da je ideologija devedesetih koja je sijala smrt u Bosni i Hrvatskoj poražena u ratu, ali je nastavila da živi u miru do današnjih dana.
Vidimo je i osjećamo veoma dobro i mi u Crnoj Gori, živeći nažalost u vremenu sličnom onom koje je prethodilo tim zlim devedesetim godinama. Fašizam u različitim oblicima je tu oko nas i kroz mržnju, laži i različite oblike nepodnošljivosti stoji nam kao “Demoklov mač” iznad glava.
Najzad moramo shvatiti da je nepriznavanje genocida u Srebrenici, otvoren izraz fašizma koji se nad nama nadvio. Protv njega se moramo boriti istinom i samo istinom, koliko god ona bila tužna, okrutna i bolna. Samo tako ćemo se spasiti da se zlo ne ponovi. Možda je sreća što u ovim zahtjevima nijesmo sami, ali slaba je to utjeha kada znamo da i Srebrenica nije bila sama, a doživjela je neviđenu tragediju.
Nakon Srebrenice svi se moramo zapitati ili barem posumnjati i u “božju pravdu” u koju vjeruju vjernici ili “kosmičku pravdu” za sve ostale, ako danas jasno vidimo kome je pripala Srebrenica (Republika Srpska) i koja ideologija i dalje živi u ovoj kvazidržavnoj tvorevini koja Bosni ne da mira.
I da zaključim, nema nama na ovim prostorima mira bez ozbiljne i temeljne denacifikacije Srbije koja je čuvar i baštinik velikosrpske ideologije koja je proizvela tragediju devedesetih i koja to može ponoviti, ako se ništa ne uradi.
Živi i čuva se ta zla ideologija u portama njihovih crkvenih hramova i u glavama najviših državnih zvaničnika.
Akademski i medijski krugovi je drže življom nego ikada. Ta ideologija zla nas je pokrila kao paučina i zato je denacifikacija neophodna, bez odlaganja.
Valjda to i svijet vidi. Evropa je dugoročno spašena denacifikacijom Njemačke, a Balkan mora biti spašen, denacifikacijom Srbije.
