Žalosno je koliko nisko može da padne medij čije se ime nekada izgovaralo s poštovanjem. Bio je to brend koji je zavrijedio brojne nagrade i priznanja. Stasavao je u vremenu kada je sloboda izgovorene riječi bila nezamisliva a svaki pokušaj odupiranja režimu Slobodana Miloševića završavao je gašenjem medija ili hapšenjem uređevičakih struktura i novinara koji su imali petlju da narodu saopšte u kakvoj državi žive i što ih sve može zadesiti zbog osionog rukovodstva, korumpirane vlasti koja je podržavala strahote rata i bila daleko izvan civilizacijskih tekovina Evrope i svijeta.
Pogađate, radi se o B92, tada ponosu slobodarske misli Srbije, koja se uporno probijala da zahvati vazduh, osnaži naum i sruši vlastodrsce koji su sopstvenu državu doveli do ruba propasti i opasno joj zaprijetili čak i biološkim nestankom. Takva uređivačka politika motivisala je sadašnjeg predsjednika države Aleksandra Vučića, tada ministra informisanja, da ugasi radio B92, ali i redakcije“Dnevnog telegrafa”, “Evropljanina” i “Naše Borbe”. Vučićev Zakon o javnom informisanju ostao je zapamćen po drakonskim kaznama za medije. Ubijen je 1999, u aprilu novinar Slavkoa Ćuruvija, vlasnik i glavni urednik dnevnika “Dnevni telegraf. Ubio ga je, kako je više puta rečeno, tadašnji režim, a suđenje za njegovu likvidaciju četvorici pripadnika nekadašnjeg Resora državne bezbjednosti vraćeno je na početak.
Vučiću se suprostavljala malobrojna ekipa urednika i novinara, predvođena legendarnim Veranom Matićem.
Zašto je on, kao svjedok i učesnik svega ružnog što se devedesetih dešavalo u Srbiji, postao Specijalni izaslanik predsednika države Vučića, onoga što mu je gasio medij i njega proganjao, nije lako objasniti. Mora da postoji razlog, ali ga zdrav razum vrlo teško prihvata.
Danas je TV B92 medij promoter Vučićevih stavova i ideja. Nije jedini. Tačnije, jedan je od brojnih njegovih sa nacionalčnom pokrivenošću. To je medij koji se svrstao u red protagonista politike jednoumlja, politike Šešelja i ultra desnih snaga, šovinista i kleronacionalista.
Nekada brend B92 je danas, na žalost, Vučićev brend. Kad ispuca red raznobojnih kvaziistoričara, novinara i ostalih mrzitelja Crne Gore, ovaj se uslužni žutokljuni medij tabloidnog novinarstva, prisjeti nikoga i pozove oca čuvenog sina Novaka Đokovića da on malo, kao Crnogorac poreklom, popljuje svoju državu i svoj narod. A ovome to, kao i mnogim našima, itekako ide od ruke. Bolje nego što to Novak s reketom radi.
Novakov otac se zove Srđan. I to je sve što se može reći o njemu a da ne izaziva čistu sprdačinu.
Novinar po zadatku ga je pitao za slavnog sina, koji se često stidi oca (to ga nije pitao. Prim autora), a mogao bi i samoga sebe kad je makar Crna Gora u pitanju. Poenta je bila da se Srđan, porijeklom iz Jasenovog polja kod Nikšića, uvede u priču o Crnoj Gori i Rezoluciju za koju je pozvan da je žestoko napadne.
Zamislite medij koji poziva jednu takvu ličnost s osnovnim greškama u obrazovanju ali i vaspitanju da prokomentariše, kako novinar reče, sramnu Rezoluciju o Srebrenici koju je usvojila Vlada Crne Gore.
I što očekivati nakon toga do Srđana uvrijeđenog što se to dogodilo a da niko njega nije pitao. Njegov unaprijed pripremljeni odgovor je ovako zvučao u emisiji “Dnevni red” na televiziji B92.
– To što nije uradila ni BiH, uradila je moja, naša, Srpska zemlja, Crna Gora. To je za mene poraz ogroman, i mene i svih Srba u celom svetu.
Sramni novinar je dobio sramno objašnjenje o Rezoluciji od jednog pajaca, čija je jedina zasluga što je otac Novaka Đokovića. Ima on i drugu zaslugu, a ona je upravo satkana od činjenice da je svjetski reket boj 1, pod očevim pritiskom postao velikosrbin, ljubljenik Srpske pravoslavne crkve i litija po Crnoj Gori. Može biti najbolji na svijetu svih vremena, ali ako ima, a izgleda da ima, kap Srđanove krvi, đavo mu ga je pozobao. Nikad od njega svjetske ličnosti u punom smislu te riječi.
Jado, čije je svjetovno ime Srđan, zna da Crna Gora nije niti će ikada biti srpska zemlja. Koliko god on i slični mu urlikači o tome širili laži Rakovićevog i Antićevog tipa.
A B92 možda ima još prostora da tone u sopstveno blato. Mada teško, jer je dno već dotaknuto.
