Piše: Srđan Kusovac
Miodrag Lekić kaobajagi predvodi nekakav „demokratski front“. Kaobajagi jer on ne predvodi nikoga i ništa, pošto su za sada iza njega stali samo Nebojša Medojević i Andrija Mandić i to bez namjere da mu prepuste vođstvo svojih strančica. Kaobajagi i zato što još ne znamo što je tačno taj „demokratski front“. Tj. nikako da sami frontovci utvrde đe je linija fronta i ko je sa jedne, a ko sa druge strane. „Demokratski front“ valja, dakle, do daljega pisati malim slovom i to zato što „demokratski front“ formalno pravno ne postoji, jer nije ni stranka – nije registrovana, a nije ni koalicija jer kao takva nije prijavljena, a nije jer za to još nije došlo vrijeme. Taj „demokratski front“ valja, pored toga, pisati pod navodnicima jer još ne znamo ni da li je demokratski, a front, vidjeli smo, nije.
To što ga neko zove onako kako poželi – obavezuje samo tog nekoga. Jer, i Sjeverna Koreja je formalno Demokratska Narodna Republika Koreja a nit je demokratska, nit je narodna, nit je republika. Da nije priznata bila bi otprilike kao nekadašnja takozvana savezna republika jugoslavija – nit savezna, nit republika, nit Jugoslavija. E, to je otprilike „demokratski front“. Spisak nečijih želja. OK, to je sasvim legitimno, ali se još nije izborio ni za veliko slovo, ni za naziv bez navodnika.
Sve ovo moglo bi zvučati maliciozno da ne postoje još dva problema kod Lekićeve, što bi Amerikanci rekli, „wannabe“ političke karijere. Prvo, on u politici naprosto ne postoji osim kao vremešna navodno dobra udavača koju, kao i svaku ocvalu đevojku, rođaci na sva usta hvale, ali je niko od viđenijih mladoženja neće. Drugi je problem što Miodrag Lekić, sve i da ovo nije ovako nego da je sve potpuno suprotno, realno nema šanse. Ne mislim samo da lično on nema šanse – to je jasno – nego u tzv. „novoj Evropi“, dakle u zemljama nekadašnjeg socijalizma, nema primjera da je neko iz inostranstva došao u zemlju, stao na čelo opozicije i preuzeo vlast.
Bilo je planova i čak pokušaja da neka ličnost koja je kao disident ili navodni disident utekla na Zapad u neko vrijeme stane na čelo opozicije u zemlji porijekla i preuzme vlast, ali se u najvećem broju završavalo tek na idejama. Samo tri pokušaja su postojala i sva tri su neuspješno okončana u ranoj fazi izbora. Samo su dva primjera da je neka ličnost koja je živjela na Zapadu preuzela u nekom trenutku vlast u nekoj od zemalja tranzicije. Voldemaras Adamkavičius bio je dvostruki predsjednik Litvanije nakon što se 1998. vratio u zemlju poslije uspješno okončane političke karijere u SAD, gdje se zvao Valdas Adamkus. Drugi primjer je Simeon Saksoburgotski (Simeon II), potomak bugarske kraljevske porodice, koji je odradio četiri godine na premijerskoj dužnosti prije sadašnjeg predsjednika Vlade Bojka Borisova. Ova dva primjera, međutim, specifična su. Adamkavičius je bio prije predsjedničke dužnosti nominovan od strane predsjednika SAD kao američki političar na visoke položaje na kojima je rješavao upravo probleme zemalja u tranziciji među ostalim i zemlje svog porijekla iz koje je emigrirao 1944. Uprkos činjenici da SAD nikada nijesu priznale da su tri baltičke države u sastavu Sovjetskog Saveza nego su ih smatrale okupiranima, kao i činjenici da se Adamkavičius nikada nije odrekao litvanskog državljanstva imao je poprilično problema da, kada se kandidovao, dokaže da uopšte ima aktivno biračko pravo. Simeon Saksoburgotski je došao na vlast kao plod političkog dogovora da u tada politički razjedinjenoj Bugarskoj kao figura plave krvi odigra simboličku rolu pomiritelja i ujedinitelja i ništa više od toga, što je on donekle i uspio, a zatim se povukao.
Šta Miodrag Lekić ima na svojoj strani pored dviju manjih stranaka? Bezrezervnu podršku naklonjenih medija – samo u julu jedanaest puta je bio na naslovnicama opozicione dnevne štampe koja ga najavljuje kao potencijalnog pobjednika, iako ne navode na kojim će to on izborima pobijediti, ni koga, ni „ispred“ koga, ni u čije ime. Ali će pobijediti. Je li to dovoljno za pobjedu? Ako on misli da jeste – neka mu je Bog u pomoći. Problem kaobajagi kandidature Miodraga Lekića uopšte nije njegov. Oni koji su ga predložili i koji ga žele kao kandidata za što bilo i onako žive godinama u vremenskoj i prostornoj čauri bez dodira sa realnošću. Drugo je što su i sam Lekić i njegova „wannabe“ politika lišeni osnovne supstance. Zna li ko šta je njegova i „demokratskog fronta“ ekonomska politika, nacionalna politika, energetska, bilo koja? Ne, ali se „zna“ da je viđen za kandidata za što bilo i „da ima velike šanse“. On sam kaže da ima istraživanja, ali da su „toliko relativna“ da ne može o njima ništa da kaže.
Vidi se odma’ ozbiljna politika za ozbiljna čovjeka.
(Portal Pobjeda)
