Prolog
Potonje obraćanje Adolfa Hitlera njemačkome narodu bio je poziv na totalno uništenje Njemačke. Svjestan da je njegovoj vladavini i snu o „hiljadugodišnjem Rajhu“ došao kraj, Hitler je manijakalno isticao da Njemačka i Njemci nemaju više razloga za postojanje te je zavapio za miniranjem fabrika, postrojenja i postaja, diverzijama i borbom do posljednjega čovjeka. Prizivao je „sprženu zemlju“. Erich Fromm je u „Anatomiji ljudske destruktivnosti“ taj Hitlerov poriv svrstao u nekrofiliju jer je umjesto života pod savezničkom okupacijom i preživljavanja njemačkoga naroda izabrao smrt. Tako je na svoju piramidu uništenja postavio završni kamen. 30. aprila poslijepodne 1945. godine popio je cijanid a zatim pucao u sebe.
U ogledalu
Decembra 2020. godine prilikom formiranja 42. Vlade Crne Gore Zdravko Krivokapić je u svojemu ekspozeu više puta podvukao da je Crna Gora „spržena zemlja“. Izgleda da je kao i mnogo česa i toga puta debelo slagao jer je za nešto jače od godinu dana ozbiljno nastavio s prženjem zemlje, ostavljajući za sobom nesagledive štete.
Iako se radi o totalno drugačijim tipovima ličnosti te različitim epohama u kojima djeluju, između Hitlera i Zdravka postoje izvjesne sličnosti. Hitler je bio Austrijanac i smatrao se najvećim Njemcem, Zdravko je rodom Crnogorac i smatra se najvećim Srbinom. Obojica su okultisti, zatočnici metafizičkih sila, obojica ubijeđeni u svoje profetstvo i mesijanstvo. Zadrigli antikomunisti i antidemokrati koji su Ustav, Parlament i državne institucije sveli na dekor.
Hitlera su čuvale crne uniforme s munjama na kragni, Zdravka čuvaju crne mantije s krstovima na grudima. Obojicu su iznjedrili talasi masovnih marševa kontrarevolucije i obojica su na vlast došli „institucionalno“. Ako su išta prezirali to je građansko društvo – Hilter je zagovarao beskonfliktnu „Volk“ zajednicu zakalaisanu nacional-socijalizmom, Zdravko zagovara bratsko-sestrinsku zajednicu naaaaaroda otamjanjenu velimirovićevskim svetosavljem.
Ne smijemo zaboraviti ni međunarodni kontekst u ozračju njihova dolaska na vlast. Ian Kershaw u svojoj zanimljivoj sintezi „Do pakla i nazad – Evropa 1914-1949.“ navodi da su Zapadne sile i predvodnice Društva naroda itekako pogriješile što su prema Hitleru sve do 1939. godine vodile tzv. „politiku popuštanja“. Time su u potpunosti obesmislile poluge te krovne institucije kolektivne bezbjednosti.
Ako se śetimo Zdravkova izbora za premijera i stavova Zapadnih sila, predvodinica NATO saveza čiji je Crna Gora član, te njihovo apstrahovanje upozorenja da će Krivokapić sprovoditi antizapadnu agendu, ne možemo a ne uhvatiti izvjesnu paralelu da je davanje vjetra u leđa Zdravkovoj politici zapravo bilo i penetriranje anti-NATO politike u NATO prostor te istovjetno međuratnoj „politici popuštanja“ lorda Halifaxa i njegovih kolega. Napad sila Osovine na Poljsku 1939. bio je faktički kraj takve politike Zapada. Zdravkov desant na Cetinje 5. septembra 2021. godine bio je i Zdravkov kraj.
Realne posljedice
Hiperbolisana paralela između Zdravka i Hitlera svakako nije osnovana, ona je postavljena kao nagonska želja da se ozbiljnije pristupi posljedicama njegove uprave nad Crnom Gorom. Kao što već rekosmo, ni ličnosti ni epohe pomenute dvojice nijesu uporedive. Tim prije što po pisanju Hitlerovih biografa i ljekara Hitler nije volio alkohol. No u tome instinktu ka uništenju i ljubljenju smrti i mrtvih ima nešto što ih neraskidivo veže. Zdravko je tokom svoje vladavine to više puta demonstrirao.
Prvo je u „noći dugih noževa“ zatvorio vrata svojih resora za ljude iz Demokratskoga fronta na čijim se falangama uspeo na vlast. Onda je krenuo s uništenjem i progonom političkih neprijatelja a potom i na likvidaciju svega što je personifikovalo sekularnu, građansku, prozapadnu i nezavisnu državu Crnu Goru. Zdravkov mali Rajh postao je mjesto đe malograđanski fašizam odnjivljen u štabovima njegovih duhovnih otaca postaje osnovna preporuka za funkciju i bazična društvena vrijednost.
Kad je Zapad rekao „dosta“ i preko svojih satelita u Zdravkovim redovima krenuo u ofanzivu, Zdravko se ipak nije povukao. Odlučio je da dostojno, u to malo vremena tehničkoga mandata, sprovede operaciju „Spržena zemlja“. Tu sintagmu koju je toliko puta nesvjesno ponvaljao taman onoliko koliko je tokom svojega mandata raznim predmetima, ikonama i freskama, podovima i foteljama pa i mrtvim ljudima, udijelio poljubaca, Zdravko je postavio za krajnji cilj.
Za saniranje štete koju je prouzrokovao možda će trebati godine, možda decenije, ali posljednji čin njegove specijalne operacije prijeti da zauvijek izbriše Crnu Goru, obnovljenu na Referendumu 2006. To je svakako donošenje Odluke o promjeni kriterijuma za sticanje crnogorskoga državljanstva kojom je planirano davanje državljanstva za oko 40.000 građana Srbije, što zemlju crnogorskih gabarita vodi u etnički i izborni inžinjering. Nakon stupanja na snagu takve odluke zbilja možemo konstatovati uspješnost „Spržene zemlje“ i kano sokoli uskliknuti: „Au revoir Montenegro“!
Pitanje
Na kraju, postavljamo pitanja: Što su povodom ovoga preduzele procrnogorske, proevropske, građanske i manjinske stranke? Zašto ta odluka nije glavna tema crnogorskih medija? Da li će fetus dritanovskoga obrta ukoliko postane novorođenče zvano „manjinska vlada“ preduprijediti tu najopasniju odluku u crnogorskoj istoriji nakon 1918. godine?
