Bogomolje su tu, prije svega da se vjernici na miru pomole Bogu i obave ostale vjerske dužnosti. Ali bogomolje naravno nisu samo to, one su pored ostalog i simboli određene sredine, pa samim tim mnoge i imaju status kulturnih spomenika od nacionalnog značaja. Na našem etnički i vjerski šarolikom prostoru, crkve, katedrale, džamije, sinagoge, pored toga što su bogomolje i uljepšavaju panorame gradova u kojima se nalaze.
Pri tome nikakvo čudo nije ako se u krugu od sto metara nalaze i džamija i crkva.
Crkva Ružica u gradiću Rožaje na sjeveru Crne Gore izgrađena je 1924 godine. Prostor Rožaja je u srednjem vijeku bio u sastavu Raške, države Nemanjića i na istom mjestu je postojala crkva izgrađena u ovom periodu a porušena u 17. vijeku od strane Osmanlija.
Po posljednjem popisu stanovništva, ogromnu većinu, 95 odsto čine muslimani. Crkva je porušena u socijalističkom periodu, ali je opet izgrađena 1992. godine. Kako je crkva vremenom prilično ruinirana, to je rekonstrukcije bila neophodna. Pored pravoslavnih stanovnika i pravoslavne crkve u rekonstrukciju su se uključili i građani Rožaja islamske vjere, kao i opština. S obzirom da Bošnjaci Rožaja imaju ogromnu dijasporu i otuda su priložena značajna sredstva kako bi se crkva obnovila. Na svečanosti povodom 30 godina od obnavljanja crkve parohija u Rožajama se zahvalila njegovim muslimanskim stanovnicima na priloženim donacijama.
Rezultat je brzo postao vidljiv i crkva Ružica je na radost građana Rožaja je zasijala u nekadašnjem sjaju.
Mjesec vjerskih manifestacija
Činilo se da je ovo jedna od rijetkih idiličnih priča o zajedničkom životu na ovim prostorima. Sve do prije par dana kada su procurile fotografije iz unutrašnjosti crkve na kojoj su na jednom od ikonopisa pripadnici islamske vjere prikazani kao koljači djece.
Znam da će na ovo možda kao argument oni koji opravdavaju islamofobiju reći da su zaboga pod tim fesovima, ćulafima i turbanima prikazani turski okupatori a ne muslimani. Naravno, ako na ovo uopšte treba replicirati, odgovor je da je ovo 21. vijek i da valjda živimo u njemu a ne u 19, 18 ili 15. vijeku.
36
Ali ono što je mnogo važnije od spornog ikonopisa je nešto drugo. U mjesecu januaru su po gradovima sjevera Crne Gore održane vjerske manifestacije i jedne i druge konfesije koje su dominantne na ovim prostorima. Bez obzira da li se radilo o vjerskom programu islamske zajednice ili pravoslavne crkve, u prvim redovima bi uvijek zajedno stajali imam i paroh, šaljući poruku međusobnog uvažavanja, mira i tolerancije. Nakon svega ovoga teško je zamisliti da bilo ko od Bošnjaka u Rožajama prisustvuje nekom programu koji crkva organizuje u ovom prostoru, jer niko ne želi biti prisutan u jednom takvom ponižavajućem ambijentu za jednog muslimana.
Šteta je učinjena, postavlja se pitanje šta dalje. Odgovor se krije u reakciji onih koji lako mogu sankcionisati onog koji je ovo naredio i uradio. Ako se to desi, svjedočili bismo jednom lokalnom incidentu, koji je uradio pojedinac ili pojedinci iz najnižih pobuda.
Hoće li izostati reakcija nadležnih
Ako pak izostane reakcija i države i društva, crkve, političkih partija koje baštine prosrpsku orijentaciju, onda se bojim da je u pitanju nešto drugo. Da je to svjesna podrška razaranju multietničkog i multivjerskog tkiva Crne Gore, ili nemoć da se suprostave diktatu koji dolazi od centara moći izvan Crne Gore. Šta god da je u pitanju rezultat će biti isti-poraz svih nas i dalje civilizacijsko propadanje Crne Gore.
Da se razumijemo, Crna Gora nikada nije bila država naročito religioznih ljudi. O tome svjedoče najbolje popisi iz socijalističkog perioda. Ako je u nečemu bilo najviše religijskog kod svih konfesija u ovim krajevima, to je bilo poštovanje prema običajima i vjerozakonu onog drugog.
Nova vremena su u Crnoj Gori zahtijevala nove vjernike. Isti oni koji su baštinili članske karte Komunističke partije sada su najgorljiviji vjernici. I pogađate, najbolji lovci na funckije.
Iz njihove vizure najbolji način za održavanje na vlasti su da imate neprijatelje protiv kojih se borite. Bez neprijatelja vi ste potpuno nepotrebni.
Zato ovo sporno oslikavanje ikonopisa u crkvi u Rožajama, kada se jednom sve ovo slegne i bude se moglo hladne glave istraživati, treba posmatrati kao dio jednog fenomena duhovne i kulturne kontrarevolucije u Crnoj Gori, a samo sa jednim jedinim ciljem-betoniranjem postojećeg nepravednog sistema raspodjele društvenog bogatstva.
Pitate se kako?
Odgovor je vrlo jednostavan. Svaki iole ozbiljan oporavak ovog društva može doći jedino sa istinske lijeve i građanske opcije. One koja prevazilazi etničke, vjerske, polne, imovinske i druge razlike. Otuda prijeti glavna opasnost ovom sistemu u kojem nekoliko procenata privilegovanih živi odlično, a ostatak preživljava svih ovih decenija.
Nesposobne političke elite
Zato me i brine pitanje reakcije, koja će bojim se izostati, najmanje iz ovih razloga koliko i iz razloga islamofobije.
Trenutne dominante političke elite u zemlji su se pokazale nažalost potpuno nesposobnim. Bez ideje, vizije i znanja, većina političkih lidera nastoji da sebe prikaže kao zaštitinika pravoslavlja i crkve ( u državi sa 70 odsto pravoslavnih stanovnika).
Da budem potpuno iskren, upravo njima najviše odgovara cementiranje i produbljivanje podjela u crnogorskom društvu. To je za njih posljednja slamka spasa da ih točak istorije ne pregazi.
To što će u međuvremenu stradati međuvjerski i međuetnički odnosi, tolerancija i u konačnici empatija, njima je, vjerujte mi na riječ, najmanja briga.
Ključno je održati u ravnoteži sadašnji društveni ugovor koji glasi jednostavno: vi nama pare i vlast, mi vama sirotinjo Boga.
Da se sirotinja ne bi dosjetila i Boga potražila negdje drugo trebaju nam ovakvi i slični događaji.
Naravno, ova jednostavna istina je teško dokučiva, izuzev onima koji već dugo godina stalno prate i analiziraju procese u Crnoj Gori.
Ali sam potpuno siguran da će u ovom našem lijepom zatvoru i slijepi progledati jednog dana.
Vjerujte mi, pozivam za svjedoka vrijeme…
