SPC-u se desio dejavu u vezi vlasništva nad objektima tamo gdje se najmanje nadao. Usred Beograda. Momenat koji ih je zatekao i upalio sve alarme, pa i litijske ako bude potrebno, bilo je objavljivanje Nacrta Zakona o kulturnom nasljeđu u Srbiji koji SPC svodi na korisnika hramova u kojima služi.
Odmah se oglasio Patrijarh Porfirije koji je u dopisu priređivačima Nacrta naglasio da usvajanje takvog zakona ne bi doprinijelo dvodecenijskoj intenzivnoj borbi SPC i države da kulturno nasljeđe na Kosovu sačuvaju u svom okrilju, kao i u ustavnom sistemu i sistemu zaštite kulturnih dobara Srbije.
Kako je naveo Porfirije, u šest članova nacrta tog zakona pominje se AP Vojvodina, a ni u jednom članu AP Kosovo i Metohija, kako on zove Republiku Kosovo, zvanično međunarodno priznatu državu pod tim imenom, gdje je kulturno nasljeđe, po njemu, najugroženije i gotovo svakodnevno izloženo napadima i devastiranju.
S tim u vezi, patrijarh je ukazao na mogućnost nedobronamjernih zaključaka o tome da je izostavljanjem južne pokrajine iz teksta krovnog zakona pokrajina isključena iz sistema državne brige, "što svakako nije slučaj i može da umanji značaj ogromnih napora koje država čini u zaštiti srpskog kulturnog nasljeđa na Kosovu i Metohiji".
Tako da, sljedstveno tome, dolazimo i do ključnog razloga upornog histeričnog ponašanja i korištenja svih dozvoljenih i nedozvoljenih metoda do postizanja definisanih ciljeva SPC u Crnoj Gori. Vlasništvo nad crkvenim objektima u Crnoj Gori i njihov upis na SPC bili su prioritet nove vlasti.
Sada otkrivamo da taj prioritet mora da se ispoštuje i u Beogradu. Spominje se da SPC – kao najveći pojedinačni vlasnik duhovnog, pokretnog i nepokretnog kulturnog nasljeđa u Srbiji – nije bila uključena u proces izrade, onda da se u šest članova nacrta tog zakona pominje AP Vojvodina, a ni u jednom članu AP Kosovo i Metohija, Porfirije je ukazao i na činjenicu da je takvim nacrtom de fakto ukinuto pravo SPC da kulturno nasljeđe čiji je „vlasnik“ koristi za sopstvenu misiju, za koju su ta kulturna dobra vjekovima i stvarana.
- Striktnom primjenom ponuđenog rješenja, Crkva bi od vlasnika bila svedena na korisnika i poslije osam vjekova bi joj bila uskraćena osnovna vlasnička prava koja su svetinja u svim demokratski uređenim društvima i državama, navodi Porfirije.
Poznato, zar ne? Ovo kao da je pisao neko iz Crne Gore, a i sve ostalo vezano za upisivanje kulturnog nasljeđa na SPC.
Situacija, pojmovi, rječnik slični su govoru SPC u Crnoj Gori prilikom donošenja prvog rješenja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, koji im kako sada vidimo nije odgovarao zbog, kako kaže Porfirije, dvodecenijske intenzivne borbe SPC i države Srbije da kulturno nasljeđe na Kosovu sačuvaju u svom okrilju, kao i u ustavnom sistemu i sistemu zaštite kulturnih dobara Srbije.
Tim ciljevima su i Srbi iz Crne Gore dali nemjerljiv doprinos – prepisali su svu nepokretnu kulturnu baštinu na SPC.
Pravni savjetnici SPC u Crnoj Gori čak velikodušno tješe Crnogorce, da ako im se ukaže potreba za nekom crkvom ili manastirom, uvijek će naići na otvorena vrata SPC i da će za neku sumu para moći da dobiju te objekte nazad.
Da pojasnimo, prodaće nam naše kao njihovo. Velikodušno s njihove strane, zaslužuje svaku vrstu zahvalnosti sa željom da se u skoroj budućnosti to desi i SPC i njihovim pravnim savjetnicima.
Sad, pitanje je, gdje su tu interesi Crne Gore, Crnogoraca, Crnogorske pravoslavne crkve, građana koji nisu vjernici... Prepoznaju li ih u Beogradu kao nekoga ko bi ipak trebalo da ima neka prava da odlučuje u svojoj državi, o svojim crkvama, o svom kulturnom nasljeđu.
Odgovor iz Beograda i SPC bi bio kratak - NE.
San o srpskoj hegemoniji galopira Balkanom nesmanjenom žestinom. Sva sredstva su dozvoljena za njegovo ostvarenje. Nepriznavanje naroda, država, crkava su samo usputne stanice do ostvarenja cilja sada projektovanog kao - srpski svet.
