SPC nikada nije imala snage da ukroti strasti bavljenja politikom

Septembarske Kalende bile su porazne za vladajuću koaliciju. Ona je u avgustovskim izborima izgubila vlast, a neočekivano je pobijedila opozicija, sastavljena od tri programski raznorodne političke partije. 

Sasvim je sigurno da će poražena strana brižljivo ispitivati uzroke ovog izbornog neuspjeha. Prema mom mišljenju, koje ne pretenduje na isključivost, ovaj neočekivani preokret u dobrom dijelu je rezultat dva propusta u organizacionoj strukturi jedne u suštini populističke partije. 

Prvi, i možda presudan propust, bio je da partija na vlasti nikada nije uspjevala da formira elitno upravljačko jezgro. Po prirodi i logici stvari elita je odgovorna za razvoj, napredak, reforme, inovacije, stabilnost, perspektivnost i sve što obuhvata progres i put u budućnost; drugi i po posljedicama ništa manje važanpropust bio je izbjegavanje ozbiljne spoznaje da se socijalna energija nalazi u masama. Čini se, da niko u partiji na vlasti nije na metodološki prihvatljiv način istraživao i usmjeravao pravce kretanja nosilaca te moćne socijalne energije, koja sama po sebi nije mogla da aktivira svoje potencijale da nije bila podsticana i zdušno podržavana sa strane.

Oba ova propusta je primjetila i vješto iskoristila - crkva. Ona je upotrijebila vjeru kao pokretačku snagu masa i time konačno usmjerila izbornu volju građana. Crkva je snagu i moćno svojstvo vjere davno upoznala. Time se i objašnjava njena dugovječnost, kao jedne i jedinstvene društvene institucije opstale dva milenijuma samo zahvaljujući neutoljivoj potrebi čovjeka za vjerovanjem, jer neko ko nije u stanju da objasni šta se događa u njemu, a još manje šta se dešava van njega, tražiće odgovor od nekog iznad njega - i eto Božanske moći i vjere kroz koju se ona ispoljava.

Ovdje, razumije se, nije riječ o vjeri kao opštem pojmu i neophodnom uslovu života, već o vjeri kao religijskom fenomenu. 

PRIRODA VJERE

O prirodi i karakteru vjere, od njenog nastanka do danas, vođene su brojne rasprave i napisano brdo knjiga, studija i iznesena masa kontroverznih gledišta. Ipak, jedinstven stav o ovom fenomenu imao je veliki filozof i mislilac Fridrih Niče izložen u svom poznatom djelu "Antihrist". 

Mislilac, krhke fizičke snage, ali blistavog uma je fenomen vjeredefinisao kao “dovitljivo sljepilo nad vladavinom ljudskih duša i instinkata i predstavlja vrhunsko dostignuće hrišćanske dovitljivosti i lukavstva^[1]“, tako je pisao Niče pod snažnim uticajem Šopenhauera. U svojoj impozantnoj luicidnosti, on međutim, nije bio protiv njenog osnivača, naprotiv - ,,smrću Hristovom umro je posljednji i jedini hrišćanin“ - pisao je on. 

Fundamentalna psihologija vjeru posmatra kao iracionalni metafizički konstrukt, kao filogenetsko nasljeđe ljudske vrste ugrađeno u psihički život čovjeka, bez obzira da li se ispoljava u njegovoj podsvjesnoj ili svjesnoj sferi. Niče je religioznu funkciju krstio kao "naturaliter religiosa", Jung kao "vjeru u onostrano i jedan od najstarijih arhetipova homo religiosusa", a V. Jerotić "da je religiozni arhetip utisnut u svakom čovjeku".

Inteligentni, obrazovani i dinamični vjernik Srpske pravoslavne crkve, koji je kažu više volio da mu se obraćamo kao episkopu nego kao mitropolitu je savršeno dobro znao "kada religiozna kriza zagospodari nekim narodom, ona gotovo uvijek nosi obilježja neurotične epidemije^[2]", što se zapravo i dogodilo u dobrom dijelu crnogorskog društva pred očekivane avgustovske izbore.

Procjenjujući doprinos izbornoj pobjedi opozicije, može se ustvrditi da je u njoj crkva imala dominantnu ulogu. 

Upravo zbog toga se i može ova pobjeda nazvati vjerskom pobjedom. 

Ona je dobila obrise političke pobjede u koalicionoj kombinatorici tri političke stranke. U suštini, bilo je nerealno očekivati da bi one mogle dobiti podršku većine biračkog tijela, bez energije koju su svakodnevno pokretale - litije. Međutim, ovaj vjerski performans čini se, nije invencija jednog nespornog intelekta, koji je u više navrata, u čudnoj igri cijeđenja drenovine pokazao izvanredno majstorstvo. On je pragmatski preuzet iz bogate istorije vjerskih pokreta koji su vjekovima potresali Stari kontinent. 

Evropska istorija je u osvit rađanja novog društvenog poretka od zaborava otrgla možda najveću vjersku litiju ikad održanu, koju je 1794. na čelu Konventa predvodio njegov predsjednik Maksimilijan Robespjer. Litija se kretala od Tiljerija do Marsovog polja, a njen cilj je bio uvođenje nove državne vjere, čiji bi prvosvještenik bio upravo Robespjer. Međutim, racionalni Konvent nije bio na visini vjerskog nadahnuća, a Robespjer je neslavno završio pod oštricom Giljotine^[3]. Realno je pretpostaviti da je jedan obrazovani klirik dobro poznavao snagu i domete ovih vjerskih manifestacija. 

Zavodljivim i dirljivim pozivanjem na Boga i vjeru, crkva je vješto pokrenula zatomljene arhetipske sadržaje vjere kod mase vjernika i usmjerila ih u mutne vode politike samo sa jednim ciljem - obaranje vlasti i onemogućavanje stvaranja Državnog projekta Crne Gore uključujući i crkvu. Ipak, treba istaći da od prvog hrišćanskog sabora održanog u Nikeji 325. godine, pa do danas, odnosi crkve i države prema navodima istoričara Leopolda Rankea ispunjavali su više od dvije trećine evropske istorije. 

Idejni oci ovog vjersko-političkog performansa morali bi znati da je svaki koncept osvajanja vlasti ovim putem lišen untrašnje harmonije, logičke utemeljenosti i realne spoznaje stvarnosti i vremena u kome se ostvaruje i da nosi brojne protivrječnosti koje se već sad vidno ispoljavaju i ugrožavaju njegove idejne osnove. 

ODNOSI DVA ENTITETA

Dok je čitavi Balkan sve do Beča i Pešte bio pod višedecenijskom vlašću velike Porte, Crna Gora (koju su pod imenom Montenegro krstili venecijanci^[4]), nalazila se u stadijumu plemenske organizacije i živjela u izolovanosti i siromaštvu, ali uvijek u slobodi, samostalnosti i nezavisnosti kao jedinom bogatstvu i nezamjenjivim vrijednostima jednog montanjarskog mentaliteta. 

Godine 1860. ona je postala samostalna kneževina, a 13. jula 1878, na Berlinskom kongresu je priznata kao nezavisna država i međunarodno-pravni subjekat. Na istom kongresu, poslije teškog i dugotrajnog robovanja i Srbija je priznata kao samostalna i nezavisna država. Akt o nezavinosti ove dvije države potpisali su predstavnici sedam velikih sila: Njemačke, Rusije, Italije, Engleske, Francuske, Austrije i Turske. 

Bilo bi logično pretpostaviti da velike sile odvojene odluke o priznanju dvije države nijesu donijele bez nekog valjanog i prihvatljivog razloga, bez nekih značajnih razlika koje su ih i motivisale za takvo opredjeljenje. Ako između dva državna entiteta nema razlika, onda je po logici stvari riječ o jednosuštastvenom entitetu. Takav entitet Berlinski kongresmeni očigledno nijesu vidjeli. U interpretativnom tumačenju pojma razlike (diverziteta), kao opšteg fenomena koji prati sve prirodne i društvene pojave i leži ključ koji objašnjava odnose između ova dva entiteta. Fenomen razlika vjerovatno spada u red zagonetnih pojmova kojima se ne može objasniti nastanak i porijeklo. Kant je u "Kritici čistog uma" nazvao te pojave kao "stvari koje se objašnjavaju same po sebi" (Das ding-an sicht).

Razlika kao pojavni fenomen ima univerzalni karakter i djeluje jednako u makrokosmosu, mikrokosmosu kao i u svim pojavnim oblicima materijalnog i duhovnog svijeta. Ali razlika je i fenomen koji nosi binarno svojstvo. Bez ovog fenomena ne bi bilo evolucije, razvoja i napretka, svijet bi jednostavno nestao. Razlike-diverziteti su i čudovišni izvor nesporazuma, sukoba, svađa, nerazumijevanja koji često vode do ratnih sukoba i međusobnih uništenja. Zbog svog binarnog svojstva, razlika je od antičkih vremena do našeg doba bila predmet rasprava filozofa, antropologa, teologa, biologa, pravnika i nosilaca drugih profesija. 

Po mom sudu, izvor svih sporenja i neslaganja između ova dva entiteta su upravo velike i moćne razlike (u teritoriji, broju stanovnika, prirodnom bogatstvu, običajima, tradiciji, načinu života i specificnoj filozofiji bitisanja). One imaju posebnu logiku u čijoj osnovi djeluju podsticaji instinktivne i nagonske prirode, u kojoj se moć, snaga, sila i uticaj teško obuzdavaju i uvijek su u službi i na strani jačeg konstituenta. Istorija svijeta sve do današnjih dana potvrđuje ovu ambivalentnu prirodu razlika. U prirodi je država koje to mogu - agresivnost i dominacija. Njemačka, Dojčland, Iber Ales, Amerika sa svojom izuzetnošću, Britanija kao Gordi Albion itd.

Pravu sliku o pojavnim oblicima ovog fenomena dao je vrhunski svjetski intelektualac Noam Čomski u dijelu "501. godina konkista se nastavlja" u kome je sistematski i hronološki naveo kakvu su volju za dominacijom ispoljavale moćne države zapada u posljednjih pola milenijuma. Ovaj raspon od pet vjekova obuhvata vrijeme od Kolumbovog otkrića novog svijeta 1492. godine do izdavanja čuvenog bestselera 1993. godine (tačno 501. godina).

Bez velikog rizika da se pogriješi, moglo bi se primijetiti da se isti sindrom, u blažoj ili grubljoj formi, stalno ispoljavao i u odnosima Srbije i Crne Gore, sve od Berlinskog Kongresa do današnjih dana. Sve to vrijeme od 143 godine ispunjeno je stalnim čarkama, nesporazumima, prigovorima, primjedbama, podjelama i nerealnim ambicijama, što se sve slilo u sintagmu - velikosrpski nacionalizam. 

PODJELE U CRNOGORSKOM DRUŠTVU

Zbog istorijske upućenosti i bliskosti ova dva naroda u Crnoj Gori se uvijek osjećala podjela između onih koji su sebe smatrali etničkim Srbima i tražili ujedinjenje sa Srbijom, i onih koji su bili svjesni svojih korijena, svog identiteta, viševjekovne samostalnosti i nezavisnosti i opravdano tražili samostalnu i nezavisnu državu, onu priznatu Berlinskim kongresom, a obnovljenu referendumom iz 2006. godine. Uvođenjem višestranačja, ove podjele su dobile snažne političke obrise, a podvojenost društvenog bića dostigla je razmjere opasne po državu i društvo u cijelini.

U dobrom dijelu Crne Gore, Srpska pravoslavna crkva se doživljava kao glavni akter podjela i osnovni remetilački faktor. SPC je jedina organizacija Srbije koja pod znamenjem vjere radi i djeluje van njenih granica. Svoj mandat u Crnoj Gori ona vidi kao svoje pravo koje izvodi iz ekumenskog karaktera pravoslavlja i tvrdnje da crkva u Crnoj Gori nema autokefalni status. Ovo pravo ona brani i dokazuje kroz skrivenu, ali netačnu formu silogističkog suda, čija prva premisa glasi:

"Srpska pravoslavna crkva je vjerska oganizacija Srba";

"Srpska pravoslavna crkva ostvaruje svoje činodejstvije u Crnoj Gori i njenim vjernicima";

Zaključak bi bio: "Vjernici u Crnoj Gori su dakle etnički Srbi". 

Iz jedne istinite i druge neistinite premise ne može se očekivati istinit zaključak. Netačna je, međutim tvrdnja da oni Crnogorci koji se ne smatraju Srbima ne pripadaju pravoslavlju kao ortodoksnoj grani hrišćanstva, jer drugo ne mogu biti, nijesu ni katolici, ni pripadnici Islama, a ni Budini sljedbenici. Postavlja se onda pitanje "pa, u čemu je problem?“. Problem je u tome što većini crnogorskih vjernika smeta posesivni pridjev koji stoji ispred imena crkve koji ih uvlači u etnički prostor koji negira njihov izvorni identitet održavan i branjen gotovo jedan milenijum.

Ako se za polaznu tačku nastanka fenomena podvojenosti crnogorskog drustva uzme 1878. godina, a generacija definiše kao vrijeme rađanja prvih prinova pripadnika prethodne generacije (u Americi je to vrijeme od 29,5 godina, u Evropi nešto niže), a u prosjeku i na globalnom planu to bi bilo vrijeme od 28 godina^[5]. To je zapravo vremenska distanca između dvije generacije. 

To praktično znači da fenomen podjela u jednom narodu traje gotovo 150 godina i da ga uporno prati već šest generacija, da bi danas nakon šeste generacije njenih podanika dobila razmjere koje ugrožavaju integritet države i naroda i njegov identitet, a tu tendenciju uporno podržava Srbija, preko Srpske pravoslavne crkve. I, naravno, svaka ozbiljna vlast bi se našla u velikim teškoćama kako da razriješi probleme koji već imaju svoju dugu istoriju: 

Da li nove generacije treba da žive i dalje u podijeljenom društvu? 

Da li da se vraćamo u prošlost i slijedimo ideje zelenaša i bjelaša, partizana i četnika, nacionalista i federalista? 

Je li krajnji momenat da odgovorna vlast u jednoj državi pokuša jednom za svagda da dovede društvo koje vodi do podnošljivih razlika i tolerantnih odnosa između pripadnika svog naroda? 

Je li konačno ova vlast ili bilo koja druga, spremna da očuva viševjekovni identitet svog naroda i njegove države?

Jedan od najvećih, ako ne i najveći evropski filozof i mislilac Martin Heidegger identitet je definisao kao "jedinstvo sa samim sobom". Pitanje koje visi iznad svih nas, da li ga mi imamo i da li ovo jedinstvo može ostvariti nova vlast jednom nekonzistetnom, kontradiktornom i improvizovanom politikom?

PRVI UPOZORAVAJUĆI KORACI NOVE VLASTI

Prvi utisak o novoj vlasti je da se zapravo radi o na brzinu sklepanoj političkoj kompoziciji kojoj nedostaje izvorna politička moć. Onasvoju pobjedu nije ostvarila u autentičnoj igri i političkom nadmetanju izvornih činilaca. Pobjedu je ostvarila posredstvom crkve kao nelegitimnog političkog sudionika u političkom procesu i pokrovitelja političkih činilaca van svoje zemlje. 

Drugi momenat vrijedan pažnje je nov, i neobičan pristup u postupku formiranja izvršne vlasti koji se ogleda u opredeljenju da ovu vlast za početak treba da obavljaju stranački neopredijeljena lica, van političkog miljea kome je vlast povjerena, u vidu tzv. ekspertske vlade. To je na neki način i svojevrsno priznanje nove vlasti o nesposobnosti da ostvaruje izvršnu funkciju koja se, u ekspertskoj vladi, povjerava licima kojima na izborima nije povjeren mandat. S tim je čvrsto povezano i pitanje - ko snosi odgovornost za slučajne greške i promašaje ovih lica?

Treće, neočekivano iznenađenje je da vođe političkih partija koje čine koaliciju nijesu htjele, a dosljedno tome nijesu ni tražile lidera s političkim pedigreom u koga će imati neupitno povjerenje, i oni i građani. I ovdje je, čini se, crkva odigrala presudnu ulogu, opredjeljujući se za ličnost koja svojim ponašanjem odaje više fanatičnog klirika, nego lice prepoznatljivog državničkog formata. 

Pozivanje duhovnog vođe na prvu poslanicu apostola Pavla upućenu Korinćanima, iako anahrona vremenu u kome se pozivanje događa, može se razumjeti i oprostiti jednom duhovniku koji je svoju dušu zavještao Bogu, ali kako se može razumjeti euforično likovanje prvog čovjeka vlade da je ostvarena pobjeda, u stvari "pobjeda Ostroga"? Takvom nepriličnom izjavom se na indirektan način stavlja u drugi plan uloga političkih stranaka. 

Za obične građane, kao i za pisca ovih redaka, logično bi bilo očekivati da apostoli prvog čovjeka vlasti budu korifeji nauke, tim prije što je tražio ekspertsku vladu i tim više što je zaključio profesionalni i doživotni brak sa jednom od najnaprednijih naučnih disciplina. On, međutim, svojim ponašanjem demantuje da nauka i vjera ne mogu da idu zajedno i da je vjera zakleti neprijatelj i veto nauke. "Ja znam" i "ja vjerujem" se isključuju zbog toga što su se velika naučna otkrića otimala od Boga, a njih je mukotrpno objašnjavao i prisvajao - čovjek. 

Još više zapanjuje pobjedonosna najava "Stigla je sloboda". Zlonamjernici bi pitali da nije možda stigla na nosilima i da je nijesu donijele litije; znači li to da je ovaj narod do njenog dolaska živio u logorima i okružen žicom?

Neprijatno i sa uznemirujućom nelagodnošću se posmatra prizor u kome prva ličnost izvršne vlasti ljubi odar preminulog mitropolita, a pri polaganju zakletve pred najvišim zakonodavnim tijelom se krsti, obraćajući se pritom nebu i Bogu, a ne onima koji su ga izabrali. Prosto je neshvatljivo odsustvo saznanja da prisutni članovi parlamenta nijesu svi pravoslavci i da krst nije njihovo vjersko znamenje, kao i da ima i onih koji nijesu vjernici. Umjesto da ga politički instinkti tjeraju da izbjegava radnje koje iritiraju javnost, on još uvijek nije svjestan da je politika najstariji zanat na svijetu kome on očigledno nije dorastao. On ne pripada onom rijetkom društvu političkih virtuoza koji se vješto snalaze u komplikovanim, delikatnim i zamršenim lavirintima politike.

To naravno ne znači da nosilac najviših javnih funkcija treba da se odrekne svojih vjerskih uvjerenja, ali on mora imati odnjegovan i snagom vaspitanja usmjeren osjećaj gdje i kada se vjerska osjećanja mogu ispoljavati. To sasvim sigurno nije prostor namijenjen za obavljanje javnih poslova.

Četvrti utisak koji u njegovom iskazu dobija formu neistine je da je prethodna vlast protiv slobode vjere i vjeroispovjesti. Njemu je, nažalost, nepoznato da vršioci prethodne vlasti nikada nijesu poricali da pripadaju istočnom rukavcu hrišćanske civilizacije, koji se već na Nikejskom saboru 325. godine oglasio ortodoksnim, i da ne pripadaju drugim svjetskim filozofskim i teološkim sistemima, muhamedanstvu i budizmu. Drugo je pitanje da li su oni aktivni vjernici, ali je nesporno i nesumnjivo da pripadaju hrišćanskom civilizacijskom krugu. Oni samo ističu pogubno dijelovanje Srpske pravoslavne crkve. 

Konačno, treba otvoreno priznati da je bilo nerealno očekivati da će se uz toliko uspaljene krvi nova vlast prvenstveno orijentisati ka novim programima, reformama i promjenama sa pozitivnim predznakom; da će se sa poštovanjem odnositi prema dostignućima prethodnog režima; i da će oprezno i sa civilizacijskom mjerom ukazivati na njegove nedostatke, mane i promašaje. Naprotiv, oni su se snagom rulje usmjerili da ruše postojeće institucije i da osvjetnički i bezobzirno vrše kadrovski progon i po širini i po dubini državne strukture. Oni jednostavno nijesu bili, a nijesu ni mogli biti, na tom civilizacijskom nivou da shvate da svaki trijumfalizam nužno nosi elemente primitivizma. Dakle, mučni su osjećaji, da prvi koraci nove vlasti ne pružaju nikakvu nadu za bolje sjutra i da će novo sedmo pokoljenje njihovih potomaka moći da živi u zemlji bez podjela i u jednom uređenom društvu.

SPC I AUTOKEFALIJA CRNOGORSKE CRKVE IZ 1860. GODINE 

Ovaj državni dvojac se 1878. godine definitivno formirao i zauzeo prostor na vrlo osjetljivoj geopolitičkoj osi poluostrva, neuspijevajući da izgradi trajne harmonične odnose, iako su zato postojale značajne pogodnosti. Već je ranije istaknuto da su za takvo stanje, pored ostalih faktora, u velikoj mjeri uticale razlike, a posebno maligni uticaj koji je imala Srpska pravoslavna crkva, kao portparol drugog entiteta. Srpska pravoslavna crkva uporno stoji na stanovištu da manji član ovoga dvojca i dalje predstavlja eparhiju SPC osnovanu majkom crkvom (Pećka patrijaršija) daleke 1219. godine. Previđa se međutim, činjenica da je majka crkva ukinuta u burnim istorijskim događajima 1766. godine, i da je na području Zete, odnosno Crne Gore, vjerske poslove obavljala - mitropolija. Kako ona nije mogla da traži samostalnost, jer nije imala od koga, crkva je u Crnoj Gori nakon stotinu godina proglasila svoju samostalnost i ozakonila je Ustavom Knjaževine Crne Gore 1860. godine. U članu 40. Ustava stoji "Crnogorska crkva je autokefalna. Ona ne zavisi ni od koje strane crkve, ali održava jedinstvo u dogmama s istočno-pravoslavno-vaseljenskom crkvom^[6]". 

Zanimljivo je, da za sve ovo vrijeme od skoro 60 godina, od 1860. do 1918, Srpska pravoslavna crkva nije nikada dovodila u pitanje autokefaliju Crnogorske crkve utvrđene Ustavom Knjaževine^[7]. To je učinio 1918. godine regent ujedinitelj, osporavajući tu autokefalnost netačnom izjavom - da su se mitropolije željno vratile majki crkvi - čije je sjedište sada u Beogradu. 

Suština autokefalije se ogleda u činjenici da crkva ima samostalnog poglavara i da ne zavisi ni od koga. Problem samostalnosti se međutim pojavio onda kada je trebalo izabrati, a zatim hirotonisati (rukopoložiti), poglavara eparhije. Budući da crkva u Crnoj Gori postoji kao mitropolija, nijesu bili ispunjeni uslovi za izbor episkopa-nadzornika (epi - iznad, skopeo - gledati nadzirati) utvrđeni na prvom Vaseljenskom saboru 325. godine u Nikeji (današnji Iznik u Turskoj). Saboru su prisustvovali 318 episkopa iz svih oblasti (eparhija, dijeceza) koji su donijeli kanone kao opštevažeća vjerska pravila. U Kanonu 4 stoji: ,,Prikladno je da episkop prije svega bude postavljen od svih episkopa u oblasti, a ako je to otežano neka se skupe najmanje tri episkopa na jedno mjesto, i da od njih svih bude pribavljena saglasnost glasanjem i tada neka se učini rukopoloženje^[8]“

Taj formalni nedostatak je danas najjači argument SPC kojim se osporava valjanost autokefalije iz člana 40 Ustava Knjaževine Crne Gore i osporava faktička djelatnost mitropolije punih 90 godina. Gledano čak i kratkovidim očima, za posmatrača 21. vijeka je neshvatljivo da je jedno pravilo, donešeno prije 1696 godina, zadržalo kanonsku snagu do današnjih dana. To je zapravo možda i najbolji primjer koji objašnjava suštinu ortodoksije koja je strogo protiv bilo kakvih promjena i koja se zbog toga drži bukvalnih tumačenja biblijskih tekstova. "Ορθο" na grčkom jeziku znači pravo, a "δοξία" mišljenje (pravo mišljenje), što se ozvaničilo sintagmom Pravoslavlje. Ortodoksnost očigledno ne poznaje i ne priznaje postojanje četvrte kosmičke dimenzije prostor-vrijeme. Za nju bi bilo neprihvatljivo otkriće relativiteta zakrivljenost prostora i vremena, a tek što bi za nju rekao otac dijalektike Heraklit iz Efesa (480 g.p.n.e), sa svojim čuvenim "panta rhei" (sve se mijenja, sve je u pokretu). Nepromjenjivost je neshvatljivo zaustavljanje vremena; otuda član 4 kanona vjere i član 8 simbola vjere.

Posmatrano sa praktičnog stanovišta, poslije vjekovne faktičke samostalnosti, crnogorska mitropolija se mogla bez teškoća proglasiti autokefalnom episkopijom, onako kako je to uradila Grčka dajući samostalnost crkvi na Kipru čime bi se otklonile sve neprilike nastale posredstvom SPC između dva naroda i dvije države. To više ne bi bila "dva oka u jednoj glavi", već "dvije glave, jedna pored druge". Time bi se onemogućio svaki oblik miješanja jedne eparhije i države kojoj pripada, u državne i političke odnose koji se ostvaruju u susjednoj eparhiji i njenoj državi, a to bi bio moćan udarac podjelama. 

Očigledno je da u svom vremenskom istrajavanju Srpska pravoslavna crkva nikada nije imala snage da ukroti strasti bavljenja politikom. 

Neozbiljan je i bolestan duh koji misli da nešto što se uz sve nevolje ovoga svijeta gradilo hiljadu godina može jednim samoubilačkim pokretom uništiti. Oni koji tako misle još uvijek ne poznaju tvrdokornu snagu tradicije, njene žilave korijene, i odvažnost jednog hrabrog naroda. Ne treba ga iskušavati!

Ono što se danas događa u Crnoj Gori racionalni mozak čovjeka 21. vijeka doživljava kao čudnu mješavinu gluposti, strasti, neostvarenih ambicija, neosnovanih želja i jalovih nadanja. Ova mješavina je van svake sumnje kratkog daha, a još kraćeg vijeka.

Pa, ako su ove prognoze tačne, neka novi projektanti sudbine ove države usmjere makar za trenutak pažnju na poruku koju je u 16. pismu druge knjige Lucije Anej Seneka uputio svom prijatelju Luciliju: Dragi Lucilije, pored ostalih zala, glupost je praćena još jednim: ona svakog dana počinje iznova da živi: "DO KADA?".

* * * * *