Prema procjenama reportera Pobjede, na Sastavcima je bilo oko 500 ljudi, i znatan broj onih koji su sa Mosta Blaža Jovanovića posmatrali kupače koji su u hladnoj Morači juče plivali za krstom.
Plivanje je započeto uz pjesmu „Od Topole pa do Ravne Gore“. Pobjeda je objavila snimak na kojem se jasno čuje dio pjesme: „Izvidnica, izvidnica Pavla Đurišića, prethodnica, prethodnica vojvode Đujića“. Upravo taj sadržaj izazvao je snažne reakcije u javnosti, naročito imajući u vidu da je riječ o vjerskom obredu organizovanom pod okriljem Srpske pravoslavne crkve.
Kontinuitet crkve i nemoć države
Ovakvo veličanje ratnih zločinaca i saradnika okupatora iz Drugog svjetskog rata, pod okriljem Srpske pravoslavne crkve nije izolovan incident, već kontinuitet u kojem se religijski rituali koriste za slanje jasnih političkih i ideoloških poruka. Tako se u prethodnim godinama održavaju parastosi Mihailoviću i Đurišiću, koje su služili crkveni velikodostojnici.
A da država nema odgovore na veličanje ratnih zločinaca svjedoči i nemoć institucija i pravovremena reakcija koja je uzrokovala nestanak velikog bronzanog spomenika Đurišiću, koji je volšebno nestao u Manastiru Đurđevi stupovi i kog policija i tužilaštvo u dvije akcije nijesu uspjeli da pronađu.
Vjerski obred unižen šovinizmom
Istoričar Vukota Vukotić ističe da se plivanje za časni krst u Crnoj Gori danas predstavlja kao drevna tradicija, iako za to ne postoje istorijski dokazi.
- Ne znamo kakvi su bili bogojavljenski običaji Crnogorske autokefalne crkve do 1918. godine. Jedno je sigurno - ovakvog plivanja nije bilo. Mnoga mjesta nijesu imala ni uslove za takav čin. Kako je riječ o nametnutoj praksi, nije iznenađenje što se ona izvrgla u nacionalistički pir - kazao je Vukotić, komentarišući klicanje ratnim zločincima tokom vjerskog obreda.
Prema njegovim riječima, prizor sa Sastavaka predstavlja jedan od najupečatljivijih pokazatelja dubokih društvenih promjena u Crnoj Gori.
- Ovo nema veze sa religijom, a ponajmanje sa hrišćanstvom. Riječ je o nacional-šovinističkoj orgiji u kojoj su zgažene i vjera i tradicija - ocijenio je Vukotić.
Na zloupotrebu vjere ukazuje i programski direktor Centra za građansko obrazovanje Petar Đukanović, koji naglašava da se, uprkos tvrdnjama o „dubokoj ukorijenjenosti“, plivanje za časni krst u Crnoj Gori praktikuje tek unazad desetak godina.
- Svako ima pravo da učestvuje u vjerskim obredima, ali je neprihvatljivo da se oni koriste za širenje netrpeljivosti, veličanje nasilja i relativizaciju ratnih zločina - kazao je Đukanović za Pobjedu.
On smatra da je događaj koji bi trebalo da simbolizuje vjeru i duhovnost pretvoren u nacionalistički performans, čime se direktno narušavaju hrišćanske vrijednosti na koje se organizatori pozivaju.
- To nije samo odstupanje od tradicije, već njeno otvoreno izopačavanje - rekao je Đukanović.
Posebno zabrinjava činjenica da u ovakvim manifestacijama učestvuju mladi ljudi i djeca.
- Neznanje jeste problem, ali je daleko opasnije kada se mladima šalje poruka da je ovakvo ponašanje društveno prihvatljivo i moralno utemeljeno. Tako se identitet gradi na isključivosti i mržnji, koje se dugoročno ukorjenjuju - upozorio je Đukanović.
U multietničkoj i multikonfesionalnoj Crnoj Gori, dodaje, ovakve poruke neminovno produbljuju podjele i narušavaju povjerenje među zajednicama, dok vlast, umjesto jasne reakcije, pokazuje zabrinjavajuću toleranciju prema ekstremističkim narativima.
Istorija i „istina“
Istorijski kontekst ne ostavlja prostor za relativizaciju. Pavle Đurišić je 1941. godine imenovan za jednog od komandanata četničkih snaga u Crnoj Gori od strane Mihailovića, a prema brojnim istorijskim izvorima njegovi odredi su, u saradnji sa italijanskim i njemačkim okupatorom, izvršili masovne zločine nad civilnim stanovništvom. Pokušaji njegovog javnog veličanja ranije su nailazili na otpor - spomenik i spomen- kompleks u Gornjem Zaostru su srušeni - dok se danas rehabilitacija sve češće odvija upravo kroz vjerske događaje.
Ove godine je u Podgorici prvi do krsta doplivao Sava Turović iz Andrijevice. Najstariji učesnik bio je Veselin Mugoša, rođen 1950. godine, dok je najmlađi učesnik bio dječak star svega četiri i po godine.
Masovno učešće, prisustvo djece i poruke koje su se mogle čuti tokom obreda čine jučerašnji događaj mnogo više od pukog religijskog rituala. Kako upozoravaju sagovornici Pobjede, riječ je o simptomu dubljeg društvenog problema u kojem se brišu granice između religije, politike i ekstremizma, dok institucije ostaju nijeme.
Očekujemo odgovore
Povodom snimaka koji se dijele na društvenim mrežama, Pobjeda je uputila pitanja Upravi policije i Višem državnom tužilaštvu, kako bi se utvrdilo da li postoji osnov za postupanje po službenoj dužnosti. Do zaključenja ovog broja, odgovori nijesu stigli.
Pitanja su upućena i Mitropoliji crnogorsko-primorskoj, od koje Pobjeda očekuje jasan stav o tome da li smatra prihvatljivim da se u okviru vjerskih obreda izvode pjesme i poruke koje veličaju ličnosti i ideologije povezane sa ratnim zločinima, gdje povlači granicu između vjere i političkih poruka, na osnovu kojih istorijskih izvora plivanje za časni krst smatra tradicionalnim običajem u Crnoj Gori, kako gleda na učešće djece u ovakvim manifestacijama, te da li ima saznanja o sudbini bronzanog spomenika Pavlu Đurišiću iz Manastira Đurđevi stupovi. Odgovore Mitropolije objavićemo čim budu dostavljeni.
U konkretnom slučaju, moguća odgovornost razmatra se u okviru Zakona o javnom redu i miru, Zakona o zabrani diskriminacije i Krivičnog zakonika, koji propisuju sankcije za javno podsticanje mržnje i netrpeljivosti, kao i za veličanje ratnih zločinaca i ekstremističkih ideologija. Izostanak reakcije nadležnih organa, uprkos jasnom normativnom okviru, dodatno otvara pitanje selektivne primjene zakona.
U društvima sa traumatičnom prošlošću, granica između slobode izražavanja i odgovornosti prema javnom prostoru rijetko je apstraktna. Ona se najčešće prepoznaje u konkretnim situacijama - u riječima koje se izgovaraju, simbolima koji se tolerišu i porukama koje ostaju bez odgovora institucija.
U tom smislu, jučerašnje plivanje za časni krst u Morači ne ostaje samo vjerski događaj, već pokazatelj šireg problema: odsustva jasne linije razdvajanja između religije, politike i istorijskog revizionizma. Odgovori institucija i Crkve na taj izazov tek se očekuju - a upravo od njih zavisi da li će ovakvi događaji ostati izuzetak ili postati pravilo.
