Jeste da je poznato već nekoliko dana, ali nije zgorega.
Srpska premijerka Ana Brnabić kazala je poslije ,,beogradskih razgovora“ sa crnogorskim premijerom Dritanom Abazovićem da je upravo tada i od njega „prvi put čula“ da se već duže vremena poslanici crnogorske skupštine maltretiraju od strane srpskih carinika i policajaca prilikom prelaska međudržavne granice.
Zato je ovaj morao to da rješava istoga dana i nešto kasnije sa srpskim predsjednikom Vučićem. A kako je sve to izgledalo – saznali smo na njihovoj zajedničkoj konferenciji za štampu.
Abazović:
„Predsjednik Vučić je uspio da riješi još jedno značajno pitanje za građane Crne Gore i za poslanike u skupštini. Dakle, on je pozvao ministra unutrašnjih poslova i naredio da se...“
Vučić tu „upada u riječ“ Abazoviću:
„Zamolio sam!“
Abazović, zbunjeno tražeći izmijenjenu misao, nastavlja:
„I zamolio da se, da se, da se... praksa koja je postojala ispravi i da će od 1. jula, ovdje računam sve građane i poslanike i predstavnike Vlade, kako to dolikuje, u Srbiju moći da ulaze bez ikakvih restrikcija. Tako da je i to pitanje u jednom dobrom duhu riješeno“.
Znači, tu smo – da bi crnogorski poslanici koji su do sada ulazili, ili izlazili iz Srbije kako to „ne dolikuje“, sada to radili „kako dolikuje“, potrebno je bilo da to riješi, pa još ako je i u „dobrom duhu“ – a ko onda drugo, nego neka „dobra duša“.
Nešto kao jedna slična sa Gologa otoka.
Svjedočio je svojevremeno o tome jedan ovdašnji Golootočanin koji je poslije AB (kontra)revolucije postao jedan od najvažnijih crnogorskih državnih dužnosnika. I vjerovatno da će po tome ostati više zapamćen nego po obnašanju dotične dužnosti.
Ako ne znate, vjerovatno pretpostavljate – „sobne starješine“ su na Golom otoku bile zaduženi za održavanje „kućnoga reda“.
Na pitanje poznanika kakve uspomene nosi na svojega sobnoga starješinu, naš kasniji državni dužnosnik nije imao dilema:
„Dobra duša. Slomio mi je samo jednu ruku, a mogao je i obje!“
Inače, iako još nije bio 1. jul, viđelo se na snimcima dan kasnije da je crnogorski premijer došao na susret sa beogradskim crkvenim starješinama sa obije ruke u upotrebi. Uobičajeno – jedna za rukovanje, a druga za tapšanje po ramenu – sve od pape do patrijarha.
Ili grljenje smrtnoga neprijatelja kovida-19 Džomića.
Zavrtanje ruke je već nešto drugo.
Obično nije neophodan gips.
